USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2838

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 23. studenoga 2005. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Odbacuje se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 73/00., 87/00. – ispr.).

II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.).

III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

I.

1. Božidar Rakić iz Zadra (u daljnjem tekstu: predlagatelj) podnio je 28. ožujka 2001. godine prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom dijela članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 73/00., 87/00. – ispr.; u daljnjem tekstu: ZID ZPPDS iz 2000.), koji je stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine.

Člankom 6. ZID ZPPDS-a iz 2000. izmijenjen je članak 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96., 124/97.).

Predlagatelj navodi da je nositelj stanarskog prava na stanu u Benkovcu, Ante Starčevića 6, te da kao povratnik ima »pravni interes za podizanje ove tužbe u svezi članka 8. stavak 1. i 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi«.

Ističe da se tim zakonskim odredbama uređuje »pitanje poticaja povratka i ostanka stanovništva na područjima od posebne državne skrbi, te vremenu neprekidnog prebivanja u stanu kojega bi pov­ratnik osobno sa članovima domaćinstva morao koristiti, da bi stekao vlasničko pravo, odnosno određen je rok od 10 godina neprekidnog prebivanja u stanu, a da bi se stan mogao otkupiti«.

Iz navedenog je razvidno da predlagatelj osporava sljedeće odredbe članka 6. ZID ZPPDS-a iz 2000.:

 

Članak 6.

Naziv glave: »1. Dodjela kuća i stanova« i članak 8. mijenja se i glasi:

 

»1. DODJELA KUĆA, STANOVA, GRAĐEVINSKOGZEMLJIŠTA I GRAĐEVINSKOG MATERIJALA«

Članak 8.

(6) Nakon 10 godina neprekidnog prebivanja u stanu (...) iz stavka 2. ovoga članka korisnik može podnijeti zahtjev Ministarstvu radi stjecanja vlasništva. Uvjete za stjecanje vlasništva utvrdit će Vlada Republike Hrvatske posebnim propisom u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. (...)«.

Pod stanom iz članka 8. stavka 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi smatra se stan u državnom vlasništvu na području posebne državne skrbi koji se daje u najam određenim osobama koje nemaju u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću u Republici Hrvatskoj, u postupku i na način propisan zakonom.

Ističući da je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine« broj 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 94/01.) »i dalje na snazi«, predlagatelj napominje da »osobe koje su stekle pravo koristiti stan, ako nemaju u vlasništvu useljivu kuću ili stan, imaju pravo na otkup«.

Uspoređujući pravnu situaciju uređenu Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s pravnom situacijom uređenom ZID ZPPDS-om iz 2000., predlagatelj utvrđuje da je kao povratnik »ovom zakonskom odredbom oštećen i da je ta zakonska odredba protivna u prvom redu članku 14. stavku 2. Ustava RH o jednakosti svih pred zakonom«, budući da se njome ograničava »pravo otkupa na 10 godina neprekidnog prebivanja u stanu radi sticanja vlasništva«, dok je s druge strane »ogromna većina građana RH bez ikakovih uvjeta o vremenskom korištenju stana u državnom vlasništvu, stanove mogla otkupiti po Zakonu o prodaji stanova«.

Predlagatelj zaključuje da »nama povratnicima određuje se rok nakon povratka i dobijanja stana po odredbi članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima..., i nameće se dodatni uvjet od 10 godina za sticanje vlasništva«.

2. Hrvatski sabor je na sjednici održanoj 12. srpnja 2002. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 88/02.; u daljnjem tekstu: ZID ZPPDS iz 2002.), koji je stupio na snagu 2. kolovoza 2002. godine. U članku 5. ZID ZPPDS-a iz 2002. propisano je da se članak 8. Zakona o područjima od posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96. – ispr., 124/97., 73/00., 87/00. – ispr.) mijenja, pa je Ustavni sud pozvao predlagatelja da se očituje ostaje li kod podnesenog prijedloga, a ako ostaje, da navede u odnosu na koju zakonsku odredbu.

U podnesku od 10. svibnja 2003. godine predlagatelj ističe da »u cijelosti ostaje kod ustavne tužbe od 28. 3. 2001. g. u svezi preispitivanja ustavnosti članka 8. stavak 1. i 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima od posebne državne skrbi«.

 

Ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

 

3. Budući da je predlagatelj ostao kod prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom dijela članka 6. ZID ZPPDS-a iz 2000., Ustavni sud ga smatra prijedlogom podnesenim na temelju članka 56. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

Prema članku 128. alineji 3. Ustava i članku 56. stavka 1. Us­tavnog zakona, Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana.

U okviru ovlaštenja sadržanog u članku 56. stavku 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud nije našao razloge koji bi opravdali pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog dijela članka 6. ZID ZPPDS-a iz 2000. nakon što su te zakonske odredbe bitno izmijenjene ZID ZPPDS-om iz 2002. godine, pa u osporenom sadržaju više nisu na snazi.

4. Slijedom iznesenog, na temelju članka 56. stavka 1. u vezi s člankom 32. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

II.

5. U istom podnesku od 10. svibnja 2003. godine predlagatelj proširuje prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i na dijelove novog članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002., navodeći »da bi trebalo preispitati ustavnost i ovoga članka 5. (»Narodne novine« br. 88/02), jer (...) je protuustavan. Ovo iz razloga što je ova izmjena i dopuna u članku 5. još pogubnija za povratnike srpske nacionalnosti koji se vraćaju ili su se vratili u domovinu Hrvatsku«.

Predlagatelj ističe da se »ovom izmjenom i dopunom uopće ne rješava status bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u državnom vlasništvu ili u objektima koji su obuhvaćeni Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine« broj 92/96., 39/99., 42/99. – ispravak, 92/99., 43/00., 131/00., 21/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – ispravak), odnosno tzv. zaštićenih najmoprimaca«.

Predlagatelj zaključuje da »ovim izmjenama nije riješeno temeljno pravo bivših nositelja stanarskih prava, kojima nije oduzeto stanarsko pravo pojedinačnim aktima upravnih tijela ili sudova temeljem Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju i Zakona o prestanku primjene tog Zakona«, pri čemu navodi svoj slučaj gubitka stanarskog prava po sili Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju (»Narodne novine« broj 73 od 29. rujna 1995.), koji smatra nepravednim. Osobito napominje da je u članku 5. ZID ZPPDS-a uređeno pitanje »tko su osobe koje će dobiti rješenje prava na dom, a da se pri tome ne rješava i pitanje ranijih nositelja stanarskog prava koji su u roku od 90 dana tražili zaštitu tog prava, odnosno zadržavanje prava primjenom zakonskih zaštitnih mjera zahtjevom za predaju u posjed i zahtjevom za otkup stana«. Navedeno objašnjava na konkretnom primjeru, opisujući svoj slučaj.

Smatra da »danas, novim izmjenama i dopunama po članku 5. Zakona ostaje fakultativno na volji Ministarstvu razvitka, obnove i graditeljstva RH, kome i pod kojim uvjetima će se riješiti stambeno pitanje i na koji način, dakle, ostavlja se na volji upravnom tijelu da uopće rješava problematiku povratnika, pa je ovim jednakost po rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj i drugoj osnovi iz članaka 14. i 15. Ustava (...) i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda povrijeđena«.

Predlagatelj na kraju iznova ističe svoj temeljni prigovor koji se odnosi na rok od 10 godina koji zakonodavac postavlja kao uvjet za stjecanje prava vlasništva na dodijeljenoj nakretnini. »Ovim vremenskim uvjetom diskriminira se ravnopravnost građana po spolu, rasi, i dr., jer oni koji su ranije otkupili stanove, zadržali iste ili su ih nakon 5 godina nakon integracije i oslobođenja okupiranih dijelova RH dobili u vlasništvo bez bilo kakovih, a pogotovo bez vremenskih ograničenja«, pa je osporenim zakonskim odredbama »ugrožena vladavina prava garantirana Ustavom RH, pa se ustraje u ovoj tužbi«.

6. Ustavni sud je u postupku ispitivanja osnovanosti pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih zakonskih odredbi utvrdio da je uslijed brojnih izmjena i dopuna Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 44/96., 57/96. – ispr.) otežano praćenje zakonskog teksta, uključujući i odred­be koje predlagatelj osporava. Zakon je višekratno mijenjan i dopunjavan (»Narodne novine« broj 124/97., 73/00., 87/00 – ispr., 69/01. – Uredba o izmjeni Zakona, 94/01., 88/02.), pri čemu je numeracija članaka kojima se mijenjao ili dopunjavao prethodni zakonski tekst bila različita, pa je Ustavni sud u konkretnom slučaju uvažio sadržaj prijedloga predlagatelja i prema njemu utvrdio koje se zakonske odredbe osporavaju, neovisno o oznaci članka, odnosno stavaka koje predlagatelj navodi u prijedlogu.

Iako nije u neposrednoj vezi s konkretnim ustavnosudskim pred­metom, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da je pročišćeni tekst Zakona o područjima posebne državne skrbi objavljen 2003. godine (»Narodne novine« broj 26/03.), čime je još više otežano praćenje samog zakonskog teksta, jer je u pročišćenom tekstu dotadašnja numeracija članaka potpuno izmijenjena, tako da su osporene odredbe, primjerice, sadržane u članku 7. Nakon objave pročišćenog teksta, Hrvatski sabor iznova je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 42/05.), kojim je izmijenio članak 14.a (ne označavajući pri tome u kojim je izmjenama on dodan u zakonski tekst), a da istodobno, u pročišćenom tekstu, objavljenom prije njegove posljednje izmjene, uopće ne postoji članak numeriran oznakom 14.a.

Stajalište Ustavnog suda o pravnoj naravi i zahtjevima koji se odnose na vjerodostojnost sadržaja i istovjetnost brojčanih oznaka unijetih u pročišćeni tekst zakona sadržano je u rješenju Ustavnog suda, broj: U-I-2597/2003 od 12. siječnja 2005. (»Narodne novine«, broj 11/05.).

Osporene zakonske odredbe Ustavni sud u ovom rješenju označava prema izvornoj numeraciji na dan stupanja na snagu ZID ZPPDS-a iz 2000. i 2002., to jest kao članak 6. ZID ZPPDS-a iz 2000. i članak 5. ZID ZPPDS-a iz 2002.

7. Sukladno navedenom, iz sadržaja prijedloga može se zaključiti da predlagatelj osporava ustavnost sljedećih dijelova odredbi članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002.:

 

Članak 5.

Članak 8. mijenja se i glasi:

»(1) Republika Hrvatska će poticati povratak i ostanak sta­novništva koje je prebivalo na područjima posebne državne skrbi prije Domovinskog rata te naseljavanje državljana Republike Hrvatske svih djelatnosti i zanimanja koji mogu pridonijeti gospodarskom i društvenom razvoju područja posebne državne skrbi.

(2) Povratak i ostanak te naseljavanje stanovništva na područja posebne državne skrbi poticat će se i stambenim zbrinjavanjem na jedan od sljedećih načina:

– davanjem u najam (...) stana u državnom vlasništvu, (...).

(3) Pravo na stambeno zbrinjavanje iz stavka 2. ovoga članka, može ostvariti osoba ili članovi njenog domaćinstva (u daljnjem tekstu: korisnik):

– ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako istu nisu prodali, darovali, ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991., odnosno ako nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca,

– ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan na području država nastalih raspadom SFRJ, ili da iste nisu prodali, darovali, ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991., odnosno nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Korisnik prava na stambeno zbrinjavanje prema odredbama ovoga Zakona ostvarit će to pravo kad ispuni uvjete iz alineja ovoga stavka do stupanja na snagu ovoga Zakona.

(4) Kada se korisnik iz stavka 3. ovoga članka stambeno zbrinjava davanjem u najam (...) stana u državnom vlasništvu, Ministarstvo i korisnik sklapaju ugovor o najmu sukladno odredbama Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96. i 48/98.), s tim da korisnik plaća zaštićenu najamninu na pripadajuću stambenu površinu, a na višak stambene površine od pripadajuće površine plaća slobodno ugovorenu najamninu. (...)

(9) Nakon 10 godina neprekidnog prebivanja u (...) stanu u dr­žavnom vlasništvu, najmoprimac (...) stana stječe pravo na kupnju (...) stana prema kriterijima koje će uredbom propisati Vlada Republike Hrvatske.

(10) Uredbom iz stavka 9. ovoga članka Vlada Republike Hrvatske utvrdit će i uvjete po kojima najmoprimac (...) stana može kupiti (...) stan u državnom vlasništvu i prije 10 godina.

(11) Zahtjev za kupnju (...) stana iz stavka 9. ovoga članka, podnosi se od Vlade Republike Hrvatske ovlaštenom tijelu. (...)«.

Navedene zakonske odredbe predlagatelj smatra nesuglasnima s člancima 3., 14. i 15. Ustava Republike Hrvatske.

Prijedlog nije osnovan.

8. Mjerodavne odredbe Ustava u konkretnom ustavnosudskom postupku sadržane su u članku 3. i članku 14. Ustava.

Članak 3. Ustava propisuje da je vladavina prava najviša vred­nota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 14. stavak 1. Ustava propisuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Članak 14. stavak 2. Ustava propisuje da su svi pred zakonom jednaki.

9. Zakonom o područjima posebne državne skrbi utvrđuju se područja o kojima Republika Hrvatska posebno skrbi, kao i poticajne mjere za njihovu obnovu i razvitak (članak 1. Zakona).

Prema članku 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi, područja posebne državne skrbi utvrđuju se, između ostaloga, i radi otklanjanja posljedica rata i bržeg povratka prognanika i izbjeglica. Prava iz tog Zakona ostvaruju fizičke osobe koje imaju prebivalište i borave na područjima posebne državne skrbi, te pravne osobe koje imaju sjedište na područjima posebne državne skrbi (u daljnjem tekstu: korisnici).

Jedna od poticajnih mjera, propisana radi ostvarenja prethodno navedene svrhe Zakona o područjima posebne državne skrbi, jest i stambeno zbrinjavanje korisnika radi njihova povratka i ostanka na područjima posebne državne skrbi, pod uvjetima propisanim člankom 5. ZID ZPPDS-a iz 2002.

Ostajući u okviru sadržaja prijedloga predlagatelja, Ustavni sud razmotrio je zakonske uvjete pod kojima se daju u najam stanovi u državnom vlasništvu na područjima posebne državne skrbi. To su sljedeći uvjeti:

– da korisnik na dan stupanja na snagu ZID ZPPDS-a iz 2002. (to jest, 2. kolovoza 2002.) nije imao u vlasništvu ili suvlasništvu obiteljsku kuću ili stan niti na području Republike Hrvatske niti na području država nastalih raspadom SFRJ, odnosno

– da korisnik obiteljsku kuću ili stan, koju je imao u vlasništvu ili suvlasništvu na navedenim područjima, nije prodao, darovao, ili na bilo koji drugi način otuđio nakon 8. listopada 1991., odnosno

– da korisnik nije stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Zakon o područjima posebne državne skrbi, prema tome, priznaje pravo na stambeno zbrinjavanje (među ostalima) i osobama koje su prebivale na područjima posebne državne skrbi prije Domovinskog rata, a nikada nisu bile nositelji stanarskog prava, kao i onima koje su bile nositelji stanarskog prava, ali su ga izgubile po odredbama mjerodavnih zakona, a da istodobno nisu stekle položaj zaštićenog najmoprimca.

Sukladno tome, predlagatelj polazi od pogrešnog pristupa kad ustavnost ZID ZPPDS-a iz 2002. (ali i ZID ZPPDS-a iz 2000.) osporava zbog toga što se »ovom izmjenom i dopunom uopće ne rješava status bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u državnom vlasništvu«, odnosno »ne rješava i pitanje ranijih nositelja stanarskog prava koji su u roku od 90 dana tražili zaštitu tog prava, odnosno zadržavanje prava primjenom zakonskih zaštitnih mjera zahtjevom za predaju u posjed i zahtjevom za otkup stana«. Pitanja koja postavlja predlagatelj, naime, uopće nisu predmet uređenja Zakona o područjima posebne državne skrbi.

Razmotre li se podrobno navodi predlagatelja, postaje razvidno da on zapravo osporava gubitak svoga stanarskog prava po sili članka 2. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, kojim je bilo propisano da stanarsko pravo na stanovima u društvenom vlasništvu, državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu pravnih osoba koje su to vlasništvo stekle na temelju posebnih propisa, a nalaze se na ranije okupiranom, sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava isti napustio i ne koristi ga dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona (to jest, od 27. rujna 1995. godine). Predlagatelj ujedno osporava i ustavnost Zakona o prestanku važenja Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju (»Narodne novine« broj 101 od 28. srpnja 1998.), navodeći razloge zbog kojih nije u ostavljenom roku mogao ispuniti uvjete za zadržavanje stanarskog prava na stanu koji je napustio tijekom Domovinskog rata.

Ustavni sud u tom smislu napominje da je neosnovano osporavati ustavnost Zakona o područjima posebne državne skrbi na način da ga se stavi u kontekst učinaka koje je prethodno proizveo neki drugi zakon (konkretno: u kontekst prethodnog gubitka stanarskog prava po sili Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju), jer sporna pitanja koja postavlja predlagatelj (gubitak stanarskog prava i njegovi pravni učinci) uopće nisu predmet uređenja osporenih odredbi članka 5. ZID ZPPDS-a.

10. Predlagatelj osporava ustavnost članka 5. ZID ZPPDS-a i u dijelu kojim zakonodavac propisuje obvezu desetogodišnjeg neprekidnog prebivanja u stanu u državnom vlasništvu kao uvjet da korisnik/najmoprimac stana stekne pravo na kupnju stana. Ističe da je »ovom zakonskom odredbom oštećen i da je ta zakonska odredba protivna u prvom redu članku 14. stavku 2. Ustava RH o jednakosti svih pred zakonom«, budući da se njome ograničava »pravo otkupa na 10 godina neprekidnog prebivanja u stanu radi sticanja vlasništva«, dok je s druge strane »ogromna većina građana RH bez ikakvih uvjeta o vremenskom korištenju stana u državnom vlasništvu, stanove mogla otkupiti po Zakonu o prodaji stanova«.

Predlagatelj pogrešno poistovjećuje i uspoređuje pravni položaj dviju različitih skupina bivših nositelja stanarskih prava (one koji su ispunili uvjete za otkup stanova prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno Zakonu o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, s jedne strane, i one koji te uvjete nisu ispunili, pa su stanarsko pravo, a time i pravo na otkup stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, izgubili po sili Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju, s druge strane). Radi se o dvije različite skupine pravnih subjekata čiji se različiti pravni položaji ne mogu ocjenjivati s aspekta jednakosti pred zakonom, zajamčene člankom 14. stavkom 2. Ustava. Drugim riječima, samo eventualna nejednakost među pripadnicima jedne te iste skupine mogla bi biti predmetom ocjene ustavnosti s aspekta članka 14. stavka 2. Ustava.

Konačno, Ustavni sud utvrđuje u cijelosti neosnovanim pozivanje predlagatelja na različit pravni položaj (bivših) nositelja stanarskih prava kao na razlog za osporavanje ustavnosti članka 5. ZID ZPPDS-a, jer se to razlikovanje ne može dovoditi u vezu s legalnom svrhom i pravnim učincima Zakona o područjima posebne državne skrbi.

11. Ustavni sud ocjenjuje da desetogodišnji rok koji zakonodavac propisuje kao uvjet za ostvarenje prava korisnika na kupnju stana u državnom vlasništvu, dodijeljenog mu u najam na temelju Zakona o područjima posebne državne skrbi, nije u nesuglasnosti ni s jednom ustavnom vrednotom koju jamči Ustav.

Zakonodavac ima ustavno ovlaštenje samostalno urediti uvjete pod kojima će se prodavati stanovi u državnom vlasništvu, vodeći se pri tome legalnom svrhom zakona. Ta svrha je određena u članku 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi, kojim je propisano da se područja posebne državne skrbi utvrđuju radi bržeg povratka prognanika i izbjeglica, ali i naseljavanja državljana Republike Hrvatske svih djelatnosti i zanimanja koji mogu pridonijeti gospodarskom i društvenom razvoju područja posebne državne skrbi, jer na tim područjima, pogođenima posljedicama rata, postoji potreba poticanja demografskog i gospodarskog napretka, te postizanja što ravnomjernijeg razvitka s ostalim područjima Republike Hrvatske.

Uvjeti propisani člankom 5. ZID ZPDDS-a odnose se na sve korisnike jednako, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Prema tome, sve osobe određene Zakonom ostvaruju pravo na kupnju stana u državnom vlasništvu pod jednakim uvjetima, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Budući da su sve te osobe u jednakom pravnom položaju u odnosu na uvjete pod kojima ostvaruju prava propisana Zakonom, nisu osnovani navodi predlagatelja o nesuglasnosti osporenog dijela članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002. godine s člankom 14. Ustava.

Nesnovani su i navodi predlagatelja o nesuglasnosti osporenog dijela članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002. godine s člankom 15. stavkom 1. Ustava, koji propisuje da se u Republici Hrvatskoj jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. Nacionalna pripadnost korisnika/najmoprimaca stanova u državnom vlasništvu na područjima posebne državne skrbi nije pravno relevantna za ostvarenje prava propisanih Zakonom, pa Ustavni sud sve navode predlagatelja o diskriminatornim učincima odredbi članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002. na korisnike/najmoprimce srpske nacionalne pripadnosti ocjenjuje neosnovanima.

12. Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i navode predlagatelja da pojedini dijelovi članka 5. ZID ZPPDS-a iz 2002. dovode do povrede jednakosti »po rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj i drugoj osnovi iz članaka 14. i 15. Ustava (...) i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda«, jer se »ostavlja (...) na volji upravnom tijelu da uopće rješava problematiku povratnika«.

Nakon razmatranja sadržaja osporenih zakonskih odredbi kojima se uređuju ovlasti nadležnog ministarstva u vezi s davanjem u najam stanova u državnom vlasništvu korisnicima na područjima posebne državne skrbi, Ustavni sud je utvrdio da te zakonske odredbe ispunjavaju zahtjeve koje postavlja načelo vladavine prava u odnosu na određenost zakonskih odredbi i njihovu jasnoću, kao i načelo legitimnih očekivanja stranaka u odnosu na pravnu izvjesnost učinaka zakona.

Temeljna nadležnost upravnih tijela je neposredna provedba zakona u konkretnim upravnim i drugim postupcima (članci 1. i 16. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 190/03. – pročišćeni tekst i 199/03.), koji je donesen na temelju članka 116. stavka 1. Ustava). S obzirom na tu nadležnost upravnih tijela, Ustav­ni sud nije utvrdio nesuglasnost osporenih zakonskih odredbi ni s j­ednom odredbom Ustava. S druge strane, ovlasti nadležnog uprav­nog tijela u članku 5. ZID ZPPDS-a precizno su određene, tako da nije osnovano govoriti o »slobodnoj volji upravnog tijela da rješava problematiku povratnika«.

Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio prijedlog predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 5. ZID ZPPDS-a s člankom 3. Ustava, koji propisuje da je vladavina prava najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

13. Slijedom iznesenog, na temelju članka 43. stavka 1. Us­tavnog zakona riješeno je kao u točki II. izreke.

Odluka o objavi rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-I-706/2001

Zagreb, 23. studenoga 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.