USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

71

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. D. iz O., koju zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda N. i D. R. iz O., na sjednici održanoj 8. prosinca 2005., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2647/01od 20. prosinca 2001.,

te se predmet vraća Županijskom sudu u Osijeku na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«

 

Obrazloženje

1. Podnositeljica je ustavnu tužbu podnijela protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2647/01 od 20. prosinca 2001., kojom je usvojena žalba tuženika u sporu, Grada Osijeka, i preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: P-874/01 od 25. lipnja 2001., na način da je podnositeljičin tužbeni zahtjev odbijen, zbog proteka prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana, propisanog odredbom članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 27/91., 33/92., 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 58/95., 11/96., 11/97. i 68/98., u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

Podnositeljica je tužbenim zahtjevom tražila donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana u O., K. P. S. 4a/III, te je taj zahtjev prvostupanjskom parničnom presudom bio usvojen, uz obrazloženje da je podnositeljica stanarsko pravo na spornom stanu, kao uvjet za podnošenje zahtjeva za kupnju, stekla tek pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: P-492/01 od 19. ožujka 2001.

2. Podnositeljica izrijekom ističe da su osporenom drugostupanjskom presudom povrijeđene odredbe članaka 17., 18., 19., 26. i 48. Ustava Republike Hrvatske, dok je iz sadržaja ustavne tužbe razvidno stajalište podnositeljice da je u konkretnom slučaju mjerodavni Zakon o prodaji stanova pogrešno primijenjen to jest da je počinjena povreda ustavnog prava na jednakost pred zakonom, zajamčenog odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.

Osporava stajalište drugostupanjskog suda, prema kojem se zahtjev za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo mogao podnijeti do 31. prosinca 1995., a u daljnjem roku od šest mjeseci zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, pa da propuštanje ovog prekluzivnog roka ima za posljedicu gubitak prava, bez obzira na razloge propuštanja.

U svezi s navedenim ističe da se u vrijeme dok je tekao rok za otkup stana nalazila na okupiranom području Republike Hrvatske, a stanarsko pravo joj je bilo otkazano. Naknadno je uspjela sa svojim prijedlogom za ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka radi otkaza stanarskog prava, te je u tom ponovljenom postupku odbijena tužba tužitelja i podnositeljica je zadržala stanarsko pravo. Stoga je tek tada i stekla mogućnost tražiti sklapanje ugovora o kupoprodaji stana.

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporenu presudu Županijskog suda u Osijeku.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositeljice povrijeđeno njezino ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o prodaji stanova propisano je:

Svaki nositelj stanarskog prava (u daljnjem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Člankom 6. stavkom 1. Zakona o prodaji stanova propisano je:

Stan ima pravo kupiti stanar pod uvjetima toga Zakona a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva (u daljnjem tekstu: kupac). Stanarom odnosno članom obiteljskog domaćinstva stanara smatraju se osobe određene propisima o stanovanju.

Prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (»Narodne novine«, broj 44/94.), kojim je izmijenjena odredba članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova, zahtjev za kupnju stana podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

5. Ustavni sud ističe da svaki pojedinačni akt nadležnog tijela kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranaka mora biti donesen u skladu i sa svrhom zakona koji se na određeni slučaj primjenjuje.

Svrha Zakona o prodaji stanova, u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava, jest omogućiti da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile.

S obzirom na složenost okolnosti vezanih uz njegovu primjenu, Zakon o prodaji stanova višekratno je mijenjan i dopunjavan, pa su se pojedine izmjene odnosile, pored ostalog, i na produljenje rokova u kojima su nositelji stanarskih prava odnosno drugi ovlaštenici imali poduzeti određene radnje radi ostvarivanja prava vezanih uz kupnju društvenih stanova. Stoga je očigledno da je zakonodavac uvažavao objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima, pa je i iz navedenog razvidno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona.

6. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud ocjenjuje neutemeljenim i suprotnim svrsi Zakona o prodaji stanova pravno stajalište drugostupanjskog suda koji je donio osporenu presudu u konkretnom slučaju.

Taj je sud zauzeo stajalište da su rokovi propisani člankom 4. stavkom 2. Zakona o prodaji stanova prekluzivne prirode, odnosno da njihovim bezuspješnim protekom bezuvjetno nastupa gubitak prava na strani adresata pravne norme, u konkretnom slučaju podnositeljice.

Pritom taj sud nije imao u vidu činjenicu da se, u vrijeme dok je tekao rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana naveden u odredbi članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova, podnositeljica nije niti mogla smatrati adresatom navedene zakonske odredbe, jer joj je presudom Općinskog suda u Osijeku, broj: P-756/92 od 3. ožujka 1993., koja je postala pravomoćna 5. travnja 1993., bilo otkazano stanarsko pravo. Izgubila je, prema tome, svojstvo stanara (nositelja stanarskog prava, kupca) iz članka 4. stavka 1. i iz članka 6. stavka 1. Zakona o prodaji stanova.

Podnositeljica je to svojstvo ponovno stekla tek presudom istog prvostupanjskog suda, broj: P-492/01 od 15. veljače 2001., koja je postala pravomoćna 19. ožujka 2001.

7. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi ne zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljici osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.

8. Povrede ostalih ustavnih prava i ustavnih odredaba na koje podnositeljica ukazuje u svojoj ustavnoj tužbi Ustavni sud nije posebno razmatrao, budući da je utvrđena povreda ustavnog prava dostatan razlog za usvajanje ustavne tužbe.

9. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

10. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-344/2002

Zagreb, 8. prosinca 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.