USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

410

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. T. iz Z., koju zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 25. siječnja 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-9758/00-2 od 28. svibnja 2002. godine.

Tom presudom odbijena je žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-1052/94 od 9. lipnja 2000. godine. Navedenom prvostupanjskom presudom usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana, te je naloženo tuženicima V. T. i njegovoj supruzi M., podnositeljici ustavne tužbe, da isele iz stana koji se nalazi u Z., u površini od 89 m2 i da taj stan slobodan od osoba i stvari predaju u posjed tužiteljici – Republici Hrvatskoj, te da joj nadoknade troškove postupka.

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama parničnih sudova povrijeđene odredbe članaka 14. stavka 2., 28. i 35. Ustava Republike Hrvatske.

Povrede navedenih ustavnih odredaba obrazlaže žalbenim razlozima koji se svode na tvrdnje o bitnim povredama postupovnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

U bitnome ističe kako iz same dikcije odredbe članka 102a. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 22/90., 22/92., 58/93. i 70/93.; u daljnjem tekstu: ZSO) proizlazi da stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske.

Ona, da nikada nije izvršavala bilo kakvu neprijateljsku djelatnost protiv Republike Hrvatske, te da protiv nje nikada nije bio pokrenut, a kamo li dovršen kazneni postupak za takvo ili slično djelo.

Drugim riječima, da je osporenim presudama “oglašena krivom” za vršenje neprijateljske djelatnosti bez pravomoćne sudske presude i bez utvrđenja postojanja krivnje.

Predlaže da ovaj Sud usvoji njenu ustavnu tužbu, ukine osporene presude parničnih sudova i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-1052/94.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

4. Uvidom u spis predmeta, osporene odluke i ostalu dokumentaciju koja se u njemu nalazi, razvidno je da je Republika Hrvatska, za Ministarstvo obrane, zastupana po Javnom pravobranitelju Republike Hrvatske, protiv podnositeljice i njenog supruga podigla tužbu radi otkaza stanarskog prava na stanu navedenom u točki 1. ove odluke.

Tužba je podnijeta na temelju odredbi članka 102a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 22/92. – u daljnjem tekstu: ZID ZSO), kojim odredbama je propisano da stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske. Osporenom prvostupanjskom odlukom tužbeni zahtjev tužiteljice je usvojen, jer je u tijeku provedenog postupka, a uvidom u presudu Okružnog suda u Varaždinu, broj: K-30/1992-25 od 16. ožujka 1993. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: IKŽ-664/93-4 od 12. siječnja 1994. godine, utvrđeno da je suprug podnositeljice V. T. kao general-major i komandant 32. korpusa, u vremenskom razdoblju od 15. do 22. rujna 1991. godine u Varaždinu tijekom oružanog sukoba između tzv. JNA i Oružanih snaga Republike Hrvatske, protivno odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata s ostalim optuženima naređivao potčinjenima borbena djelovanja nasumce po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu i obližnjim naseljima N. i N. V., zbog kojeg je djela i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Usvajajući tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na podnositeljicu kao njegovu suprugu, a drugotuženicu u provedenom parničnom postupku, sudovi su zauzeli stajalište da stanarsko pravo prestaje i njoj obzirom da je isto izvedeno iz stanarskog prava njenog supruga, te da slijedi njegovu pravnu sudbinu. Pritom su se sudovi poslužili analognom primjenom odredbe članka 64. stavka 2. ZSO-a, kojom je propisano da kada stanarsko pravo stekne jedan od bračnih drugova koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug.

Stajališta izražena u prvostupanjskoj presudi prihvaća i ovaj Sud.

5. Analizom osporenih presuda, Ustavni sud je utvrdio da se iste temelje na mjerodavnim odredbama ZSO-a, te da podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava na koja ona upućuje u svojoj ustavnoj tužbi.

6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositeljici, u konkretnom slučaju, nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositeljice da joj u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

7. Člankom 28. Ustava jamči se jednakost svih pred zakonom.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Iz sadržaja navedene ustavne odredbe razvidno je da ona sadrži predmnijevu nevinosti osoba prije pravomoćnog utvrđivanja njihove odgovornosti za počinjeno kazneno djelo.

U spornoj pravnoj situaciji osporene presude proizašle su iz parničnog postupka u kojemu se odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi otkaza stanarskog prava. S obzirom na činjenicu da se osporenim presudama nije odlučivalo o kaznenoj odgovornosti podnositeljice, odredba članka 28. Ustava u konkretnom slučaju ne može biti mjerodavna za procjenjivanje postojanja povreda njenih ustavnih prava.

8. Članak 35. Ustava glasi:

Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

Nakon analize provedenog postupka, obrazloženja osporenih sudskih presuda, te navoda iz ustavne tužbe, Ustavni sud utvrđuje da navedena ustavna odredba nije povrijeđena. Sudovi su proveli postupak sukladno mjerodavnom materijalnom i postupovnom pravu, a za svoja utvrđenja i stajališta dali valjane razloge, za koje se ne bi mogao izvesti zaključak da su arbitrarna ili da na bilo koji način osporavaju podnositeljici pravo na zaštitu ugleda i časti.

9. Slijedom navedenog, a na temelju odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno je kao u izreci.

10. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-III-1842/2002

Zagreb, 25. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.

 

*   *   *

 

Na temelju članka 27. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 42/02. – pročišćeni tekst) i članka 50. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/2003.), objavljujemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku broj: U-III-1842/2002 od 25. siječnja 2006.

I. Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-III-1842/2002 od 25. siječnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je odbijena ustavna tužba gospođe M. T. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-9758/00-2 od 28. svibnja 2002. godine i presude Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-1052/94 od 9. lipnja 2000. godine.

II. Sporne sudske presude temelje se na članku 102a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 22/92. – ZID ZSO) u vezi s člankom 64. stavkom 2. Zakona o stambenim odnosima (ZSO).

Članak 102a. stavak 1. ZID ZSO-a propisuje:

 

Članak 102a. stavak 1.

Stanarsko pravo prestaje onima koji su sudjelovali ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske.

U članku 102a. stavku 1. ZID ZSO-a izrijekom je propisano da stanarsko pravo prestaje samo onim osobama koje su sudjelovale ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske. Otkazni razlog, propisan člankom 102a. stavkom 1. ZID ZSO-a, posebna je osnova za otkaz stanarskog prava koja se ne može protezati na druge (su)nositelje stanarskog prava ako oni sami nisu pravomoćnom presudom u kaznenom postupku osuđeni za neprijateljsko djelovanje protiv Republike Hrvatske. Smatramo da je svako drugo tumačenje članka 102a. stavka 1. ZID ZSO-a protivno temeljnim ljudskim pravima zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, a osobito članku 28. Ustava koji sadrži presumpciju nevinosti.

Dokaz o sudjelovanju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske, naime, može biti samo pravomoćna sudska odluka o utvrđenju počinjenja navedenog kaznenog djela. To proizlazi iz članka 28. Ustava, koji propisuje da je svatko nedužan dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Sukladno tome, u rješenju broj: U-I-116/1992 od 24. lipnja 1992. godine te odlukama broj: U-III-326/1995 od 24. veljače 1999., U-III-435/2000 od 17. svibnja 2000. i U-III-457/2000 od 13. prosinca 2000. godine, Ustavni sud je zauzeo pravno stajalište da je postojanje pravomoćne sudske odluke o utvrđenju djela propisanog člankom 102a. ZID ZSO-a pravna pretpostavka za njegovu primjenu na nositelja stanarskog prava.

U odnosu na podnositeljicu ustavne tužbe nisu ispunjene pret­postavke za primjenu članka 102a. stavka 1. ZID ZSO-a. Protiv podnositeljice nikada nije pokrenut kazneni postupak za utvrđenje eventualne odgovornosti za kazneno djelo neprijateljskog djelovanja protiv Republike Hrvatske.

Nadležni sudovi su u konkretnom slučaju pogrešno protumačili legalnu svrhu članka 102a. stavka 1. ZID ZSO-a. Tumačenjem članka 64. stavka 2. ZSO-a, kojim je propisano da kad stanarsko pravo stekne jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug (iz te odredbe su sudovi, argumentum a contrario, izveli pogrešan zaključak: kada se stanarsko pravo, u ovom slučaju, otkazuje jednom bračnom drugu, tada se otkazuje i drugome koji s njim stanuje), i njegovim povezivanjem s pogrešno protumačenom legalnom svrhom članka 102a. stavka 1. ZID ZSO-a, nadležni sudovi su neosnovano presudili o otkazu ugovora o korištenju stana podnositeljici ustavne tužbe. Time su neposredno povrijedili njezino ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

III. Osim nepravilnim, obrazloženje Odluke smatramo i nepot­punim, jer ne sadrži navode o dva pravna pitanja.

Prvo, u obrazloženju Odluke nisu navedeni razlozi zbog kojih je Ustavni sud u konkretnom slučaju odstupio od dotadašnjeg pravnog stajališta, izraženog u rješenju broj: U-I-116/1992 od 24. lipnja 1992. godine i odlukama broj: U-III-326/1995 od 24. veljače 1999., U-III-435/2000 od 17. svibnja 2000. i U-III-457/2000 od 13. prosinca 2000. godine.

Drugo, Ustavni sud se u obrazloženju Odluke nije osvrnuo na pravni položaj članova porodičnog domaćinstva nakon otkaza ugovora o korištenju stana podnositeljici ustavne tužbe. Iako članovi porodičnog domaćinstva podnositeljice ustavne tužbe nisu bili stranke u parničnom postupku u kojem je podnositeljici ustavne tužbe otkazan ugovor o korištenju stana, zbog važnosti presuda sudova za njih i njihova prava u odnosu na sporni stan, a polazeći od ustavnih odredbi o obitelji i njezinoj zaštiti, smatramo da je Ustavni sud u Odluci trebao objasniti i njihov pravni položaj.

Budući da to Ustavni sud nije učinio, smatramo opravdanim na ovom mjestu utvrditi nesporne činjenice vezane uz pravni položaj članova porodičnog domaćinstva nakon otkaza ugovora o korištenju stana podnositeljici ustavne tužbe. Članak 102a. stavak 2. ZID ZSO-a propisuje:

 

Članak 102a. stavak 2.

Vlasnik stana, nakon sudske odluke o otkazu ugovora o korištenju stana, odlučit će o davanju na korištenje dotičnog stana članovima porodičnog domaćinstva ili drugog odgovarajućeg stambenog prostora.

Sukladno navedenoj odredbi, u prvostupanjskoj presudi Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-1052/94 od 9. lipnja 2000. godine, kojom je otkazan ugovor o korištenju stana podnositeljici ustavne tužbe i njezinom suprugu (tuženima u parničnom postupku), utvrđena je sljedeća obveza vlasnika spornog stana:

»Kako je temeljem iskaza svjedoka pouzdano utvrđeno da su kćer i sin tuženih sa obiteljima kao članovi porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava kontinuirano koristili sporni stan, vlasnik stana odlučit će o davanju na korištenje dotičnog stana u smislu navedene zakonske odredbe.«

Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi podnositeljice, potvrdio je pravnu valjanost utvrđene obveze vlasnika spornog stana (Republike Hrvatske) da donese odluku o davanju na korištenje spornog stana, odnosno drugog odgovarajućeg stambenog prostora, članovima porodičnog domaćinstva podnositeljice ustavne tužbe.

Ustavni sud se u Odluci nije osvrnuo na tu pravnu obvezu vlasnika stana (Republike Hrvatske).

Polazeći od ustavnih odredbi o obitelji i njezinoj zaštiti, smatramo da je Ustavni sud u Odluci trebao istaknuti obvezu Republike Hrvatske da donese odluku o davanju na korištenje dotičnog stana ili drugog odgovarajućeg stambenog prostora članovima porodičnog domaćinstva podnositeljice ustavne tužbe.

Na temelju navedenog, protivimo se izreci i obrazloženju Odluke.

U Zagrebu, 2. veljače 2006.

Suci

prof. dr. sc. Jasna Omejec, v. r.

prof. dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.

Agata Račan, dipl. iur., v. r.

prof. dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.