USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
557
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić,
Jasna Omejec, Željko Potočnjak,
Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi E. S. iz Ž., BiH,
kojeg zastupa A. M., odvjetnik iz M., na sjednici održanoj 1. veljače 2006.
godine, donio je
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Općinski sud u Makarskoj dužan je donijeti presudu
u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod poslovnim brojem: P-14/06 (ranije:
P-506/93) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci,
računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Podnositelj je, na temelju članka 63.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon),
podnio 9. kolovoza 2002. godine ustavnu tužbu zbog nedonošenja
sudske odluke u razumnom roku.
ČINJENICE VAŽNE ZA
USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom
tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustavne tužbe,
očitovanja Općinskog suda u Makarskoj od 21. rujna 2005. godine i očitovanja
Županijskog suda u Splitu od 22. prosinca 2005. godine te uvida u presliku
spisa Općinskog suda u Makarskoj, broj: P-14/06 (ranije: P-506/93), utvrdio
činjenice koje su pravno relevantne
za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29.
stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Dana 10. rujna 1993. godine podnositelj je
Općinskom sudu u Makarskoj podnio tužbu protiv tužene Republike Hrvatske za
Ministarstvo obrane, radi naknade štete za osobni automobil koji mu je oduzela
Hrvatska vojska.
U razdoblju do 5. studenoga 1997. godine održana
su ročišta 6. listopada 1993., 11. studenoga 1993., 9. prosinca 1993. godine,
te je provedeno prometno tehničko vještačenje.
Na ročištu održanom 13. studenoga 1997. godine
zaključena je glavna rasprava. Donesena je presuda kojom je usvojen tužbeni
zahtjev podnositelja.
Tužena je protiv presude izjavila žalbu 2.
veljače 1998. godine.
Općinski sud u Makarskoj je 10. veljače 2003. godine
donio rješenje o prekidu postupka na temelju članka 1. Zakona o dopunama Zakona
o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.).
Podnositelj je protiv rješenja izjavio žalbu 8.
travnja 2003. godine.
Spis je otpremljen Županijskom sudu u Split 26.
svibnja 2003. godine.
Podneskom od 25. kolovoza 2003. godine
podnositelj je izvijestio Općinski sud u Makarskoj da je stupio na snagu Zakon
o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih
oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj
117/03.) i predložio nastavak postupka.
Županijski sud u Splitu je rješenjem, broj: Gž-1886/03 od 27. svibnja 2005. godine odbio žalbu
podnositelja na rješenje o prekidu postupka.
Općinski sud u Makarskoj zaprimio je spis 28.
lipnja 2005. godine, te je 16. rujna 2005. godine donio rješenje o nastavku
postupka i spis otpremio Županijskom sudu u Splitu radi odlučivanja o žalbi
tuženika od 2. veljače 1998. godine na prvostupanjsku presudu od 13. studenoga
1997. godine.
Od 7. studenoga 2005. godine postupak se vodio
pred Županijskim sudom u Splitu koji je rješenjem, broj: Gž-4722/05
od 16. prosinca 2005. godine prihvatio žalbu tuženice, ukinuo pobijanu presudu
i predmet vratio Općinskom sudu u Makarskoj na ponovno raspravljanje i
odlučivanje.
Od 10. siječnja 2006. godine postupak je ponovno
u tijeku pred prvostupanjskim sudom.
PRAVO VAŽNO ZA
USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka
29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.
3.1. Općinski sud u Makarskoj donio je rješenje
o prekidu postupka temeljem članka 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim
odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.), koji je propisivao:
U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju
se članci 184a. i 184b. koji glase:
»Odgovornost
Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekomDomovinskog
rata
Članak 184a.
(1)
Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su
uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili
redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe
tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju
se.
(2)
Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog
zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika
hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata«.
Člankom 2. istog Zakona bilo je propisano:
Obvezuje
se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a.
stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o
izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br.
7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana
stupanja na snagu ovoga Zakona.
3.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana
14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za
štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom
Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31.
srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:
Članak 4.
(1)
Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona,
prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima
(»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se
stupanjem na snagu ovoga Zakona.
Ustavna
tužba je osnovana.
4. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske
odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog
pojedinog slučaja.
Razmatrajući navode ustavne tužbe i
dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je
utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u
smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.
Odluku o osnovanosti ustavne tužbe Ustavni sud
obrazlaže sljedećim utvrđenjima:
4.1. DULJINA SUDSKOG
POSTUPKA
Tužba je Općinskom sudu u Makarskoj podnijeta
dana 10. rujna 1993. godine.
Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje
od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1,
4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst
i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja
Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u
razumnom roku.
Ustavna tužba podnijeta je dana 9. kolovoza
2002. godine, a do toga dana postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud
utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno osam (8)
godina, deset (10) mjeseci i trideset (30) dana, a nakon stupanja na snagu
Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak
je trajao četiri (4) godine, devet (9) mjeseci i četiri (4) dana.
4.2. POSTUPANJE
NADLEŽNOG SUDA
Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike
Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.
Prekid parničnog postupka u predmetu koji se
vodio pred Općinskim sudom u Makarskoj pod brojem: P-506/93 nastupio je po sili
zakona (ex lege) dana 6. studenoga 1999. godine,
stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.
Donoseći rješenje o prekidu postupka dana 10.
veljače 2003. godine, Općinski sud u Makarskoj postupio je u skladu sa zakonom,
a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno
značenje.
Tim Zakonom određeni prekid postupka, do
donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima
radnje usmjerene na rješavanje podnesenog tužbenog zahtjeva te da odluči o tom
zahtjevu.
4.3. UTJECAJ ZAKONOM
ODREĐENOG PREKIDAPOSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA
U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje
li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u
skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida
postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja
da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani
sud.
U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za
postupanje u skladu sa člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom
određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka
može povrijediti člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u
razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može
postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede
prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u
razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije
zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može
povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka
63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj
ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.
U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do
povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima
podnošenja velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete
prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom
Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno
značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko
uređenje te odgovornosti, pa i za određivanje prekida započetih postupaka do
donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim
trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na
suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski
sabor kada je na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu
Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru
prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Međutim, Vlada Republike
Hrvatske je s ispunjenjem ove obveze zakasnila tri (3) godine, jedan (1) mjesec
i (20) dvadeset dana. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada
bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time
omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti
hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak.
Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o
činjenici da je postupak u pravno relevantnom razdoblju od stupanja na snagu
Europske konvencije do podnošenja ustavne tužbe trajao četiri godine, devet
mjeseci i četiri dana, te da je zakon koji je odredio da se nastave prekinuti
postupci donesen nakon podnošenja ustavne tužbe, Ustavni sud utvrđuje da je
takvim zakonom određenim prekidom postupka, kao i ukupnom duljinom postupka i
neučinkovitim postupanjem sudova, povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava
zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud
u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim
prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup
sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka
1. Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.
OCJENA USTAVNOG SUDA
5. Slijedom utvrđenja Suda, opisanih u točki 4.
obrazloženja ove odluke, posebice u svezi s postupanjem nadležnih sudova te
utjecajem zakonom određenog prekida postupka na povredu ustavnog prava, Ustavni
sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju, povrijeđeno ustavno pravo
podnositelja zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2.
Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.
POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA
6. U konkretnom slučaju nakon podnošenja ustavne
tužbe u ovom predmetu, a prije donošenja odluke Ustavnog suda o njoj, Europski
sud za ljudska prava je, u istoj pravnoj stvari, presudom (zahtjev br. 18322/03) od 2. prosinca 2005. godine utvrdio povredu
prava na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te podnositelju dosudio pravičnu
novčanu naknadu u iznosu od 4.000,00 eura.
Budući da je podnositelj obeštećen pravičnom
naknadom koju mu je za istu povredu dosudio Europski sud za ljudska prava,
ovlaštenje Ustavnog suda da podnositelju odredi primjerenu naknadu u smislu
članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona u konkretnom slučaju nije potrebno
primijeniti.
7. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji
se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.
8. Predsjednik Općinskog suda u Makarskoj dužan
je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme
odluke u roku osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana
od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se
na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.
Broj: U-IIIA-1887/2002
Zagreb, 1. veljače 2006.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.