USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

755

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo V. K. iz F., koga zastupa Lj. K.-S., odvjetnica iz V., na sjednici održanoj dana 15. veljače 2006. godine, donio je jednoglasno

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

– presuda i rješenje Županijskog suda u Koprivnici, broj: Gž-60/03-2 od 3. lipnja 2003. godine i

– presuda Općinskog suda u Đurđevcu, broj: P-235/00-105 od 1. ožujka 2002. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Đurđevcu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude i rješenja Županijskog suda u Koprivnici, broj: Gž-60/03-2 od 3. lipnja 2003. godine.

Tom presudom i rješenjem uvažene su žalbe tužitelja i podnositelja i ukinute su točke I., II. i VII., a potvrđene točke III. i IV. presude Općinskog suda u Đurđevcu, broj: P-235/00-105 od 1. ožujka 2002. godine.

Presudom Općinskog suda u Đurđevcu, pod točkom I., podnositelju je naloženo da isplati tužitelju »Š.«, Z. š. k. z. Đ., K. T. 2/1, zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje na iznos glavnice 40.000,00 kuna tekućoj od 6. studenoga 1997. godine do isplate s time da se dospjela kamata umanjuje za iznos od 8.818,55 kuna, a koji se iznos odnosi na plaćenu zakonsku zateznu kamatu po stopi od 18% godišnje tekuću od 6. studenoga 1997. godine, dok ona ne dostigne vrijednost od 8.818,55 kuna.

Točkom II. presude odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu glavnice za iznos od preko 40.000,00 kuna do utuženih 52.480,00 kuna, te za dio kamata od preko presuđenih do utuženih kamata tekućih po stopi od 6% mjesečno od 6. studenoga 1997. do isplate. Točkom III. i IV. presude odbijen je podnositelj s protutužbenim zahtjevom za utvrđenje da je ugovor o kratkoročnom kreditu broj 4. – 5.000/97 u potpunosti ništav, te da je ništava njegova odredba sadržana u članku 3. ugovora.

2. Podnositelj ustavne tužbe smatra da su sudovi, u konkretnom slučaju, nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili propise materijalnog prava, što prema njegovom mišljenju ima za posljedicu povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da se u ovom slučaju radi o »zelenaškim« kamatama jer ugovorena kamata iznosi 6% mjesečno, što je suprotno mjerodavnim zakonskim propisima.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje presude i rješenja i vraćanje predmeta sudu na ponovni postupak.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Đurđevcu, broj: P-235/00.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

5. Prvostupanjski je sud u točki III. izreke svoje presude odbio podnositeljev protutužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavnosti odredbe članka 3. spornog ugovora kojom je ugovorena kamatna stopa od 6% mjesečno, što iznosi 72% godišnje.

U osporenoj je presudi i rješenju drugostupanjski sud ukinuo, među ostalim, i točku II. izreke prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za »dio kamata od preko presuđenih do utuženih kamata tekućih po stopi od 6% mjesečno tekućih od 6. 11. 1997. do isplate«.

Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude i rješenja ističe da se »ovdje ne radi o zelenaškim odnosno nedopuštenim kamatama«, sukladno odredbi članka 141. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), slijedom čega je vratio predmet u tom dijelu na ponovno suđenje. Također, drugostupanjski sud je potvrdio točku III. presude prvostupanjskog suda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovorene kamate od 6% mjesečno.

6. Nadležni sudovi nisu postupili sukladno postupovnim i materijalnim odredbama mjerodavnih zakona i nisu naveli relevantne razloge za donošenje svojih odluka.

Naime, prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, izraženog u više odluka (U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004. godine, objavljene u »Narodnim novinama«, broj 65/04. i 75/04. – ispravak), kada nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isključivoj nadležnosti sudova.

Analizom ustavne tužbe i uvidom u spis, Ustavni sud ocjenjuje da sudovi nisu utvrđivali ovu bitnu činjenicu u predmetu je li navedeni ugovor o kreditu, u dijelu svojih odredbi u svezi visine stope ugovornih kamata, ništav u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te nisu svoje utvrđenje o dopustivosti ugovorne kamate temeljili na cjelokupnoj analizi stanja na konkretnom tržištu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

7. Podnositelj navodi povredu članka 29. stavka 1. Ustava, koji glasi:

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Odredbe članka 109. stavka 1. i članka 110. ZOO glase:

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ovo iz razloga što je drugostupanjski sud ocijenio da nema temelja primjeni članka 141. ZOO-a, a da nije utvrdio dopuštenu visinu stope ugovornih kamata u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kako je navedeno pod točkom 5. obrazloženja ove odluke.

8. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim držav­nim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/05.).

9. U skladu s navedenim, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

10. Odluka o objavi temelji se na odredbama članka 29. Ustav­nog zakona.

 

Broj: U-III-2650/2003

Zagreb, 15. veljače 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.