USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

770

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. G., koju zastupa I. Š., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 22. veljače 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Zadru broj: Gž-822/01 od 9. travnja 2003. godine, te

– presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj: P-1267/00 od 4. travnja 2001. godine.

II. Predmet se vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Zadru.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-822/01 od 9. travnja 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zadru broj: P-1267/00 od 4. travnja 2001. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je od suda zahtijevala obvezati tuženika, B. B. iz V.-O., na isplatu iznosa od 2.798,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Protiv prvostupanjske presude podnositeljica je izjavila žalbu. Osporenom presudom Županijskog suda u Zadru žalba podnositeljice odbijena je kao neosnovana.

Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je tužbeni zahtjev podnositeljice odbijen kao neosnovan iz razloga što je tuženik tijekom parnice stavio prigovor prijeboja utuženog iznosa s njegovim pravomoćno utvrđenim potraživanjem u iznosu od 7.214,00 kuna, a na temelju mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

3. U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe da su osporenom odlukom, uslijed povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđene ustavne odredbe sadržane u članku 3., članku 14., članku 26. i članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske.

Obrazlažući ustavnu tužbu podnositeljica navodi da postojanje pravomoćno utvrđenog potraživanja kojeg tuženik ima prema njoj ne čini samo po sebi njezin tužbeni zahtjev neosnovanim. Smatra da su sudovi u konkretnom slučaju u osporenoj presudi propustili utvrditi prijeboj međusobnih potraživanja te međusobna prava i obveze stranaka nakon prijeboja. Ističe da je nakon provedenog parničnog postupka, iako je njezino potraživanje utvrđeno nespornim, ostala bez ovršnog naslova. Također, smatra da joj je time uskraćena mogućnost isticanja prigovora u slučaju ako tuženik zatraži ovrhu cijelog pravomoćno utvrđenog dužnog iznosa po presudi Općinskog suda u Zadru donesenoj u predmetu broj: P-1163/99.

Zaključno, smatrajući sudske presude donesene u konkretnom slučaju nezakonitima, podnositeljica predlaže Sudu ustavnu tužbu usvojiti, osporene presude ukinuti te predmet vratiti Općinskom sudu u Zadru na ponovni postupak.

4. Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zadru broj: P-1267/00.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

5. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

6. U konkretnom slučaju podnositeljica zahtjeva ustavnosudsku zaštitu u vezi s presudama proizašlim iz parničnog postupka u kojem je njezin tužbeni zahtjev za isplatom duga u iznosu od 2.798,00 kuna u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Neposredno mjerodavnom za procjenu postojanja povrede ustavnih prava podnositeljice u konkretnom slučaju Sud utvrđuje odredbu članka 14. stavka 2. Ustava koja glasi:

Svi su pred zakonom jednaki.

7. U konkretnom slučaju predlagateljica je potraživala utuženi iznos kao naknadu troška za smještaj tuženika u D. u. Tijekom parničnog postupka potraživanje podnositeljice utvrđeno je nespornim. Tuženi nije osporio utuženo potraživanje podnositeljice, ali je u odgovoru na tužbu od 30. ožujka 2001. godine istaknuo da prema njoj ima pravomoćnom presudom utvrđeno i neostvareno potraživanje te je predložio prijeboj. Na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili odredbe članaka 336. i 337. Zakona o obveznim odnosima koje glase:

 

Članak 336.

Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

 

Članak 337.

Prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj.

Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to.

8. Navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima uređene su osnove građanskopravnog prijeboja (compensatio civilis). Kada dva pravna subjekta steknu jedan prema drugom istovrstno i dospjelo potraživanje može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem i to do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja. Za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu. Međutim, prestanak uzajamnih potraživanja ne nastupa ex nunc, već ex tunc i to od trenutka kad su potraživanja stekla zakonom utvrđenu kvalitetu. Ako su potraživanja različita po visini, ovlašteniku veće tražbine pripada pravo na ostvarivanje viška.

Ako jedna strana da drugoj strani konstitutivnu kompenzacijsku izjavu, a ipak dođe do utuženja kompenziranog iznosa, tada se tuženik može braniti prigovorom da je tužiteljevo potraživanje nastalo i postojalo, ali da je naknadno prestalo zbog nastanka tuženikovog potraživanja i davanja konstitutivne izjave o kompenzaciji. Taj se prigovor naziva prigovor prijeboja (kompenzacije) ili točnije prigovor zbog već nastalog prijeboja. U ovim situacijama tuženik se brani poricanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog prestanka potraživanja, dok sud treba odgovoriti samo na tužbeni zahtjev tužitelja, jer tuženik u biti ne ističe neko svoje potraživanje prema tužitelju.

9. Međutim, Zakon o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) u odredbama članka 333. stavka 3., članka 338. stavka 3., članka 352. stavka 2. i članka 363. stavka 5. uređuje institut prijeboja u parnici na temelju odluke suda ili compensatio per judicem. Ovdje se ne radi o građanskoj izvanprocesnoj kompenzaciji. Tuženik ne osporava postojanje tužiteljevog potraživanja nego ističe postojanje svojeg kompenzabilnog ali još nekompenziranog zahtjeva. Pri tome sud mora svojom presudom izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja stranaka. Prigovor prijeboja uređen Zakonom o parničnom postupku nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda. U navedenoj situaciji tuženik nasuprot tužiteljevu zahtjevu ističe svoj procesnopravni zahtjev excipiendo reus fit actor.

Dakle, u ovom slučaju pred sudom postoji više zahtjeva o kojima sud mora odlučiti. Glede zahtjeva istaknutog u vidu ekscepcije sud mora prvenstveno deklaracijom utvrditi postojanje međusobnih istovrsnih i dospjelih potraživanja, a zatim konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj te urediti međusobna prava i obveze stranaka u slučaju da je jedno od potraživanja imalo veću visinu.

10. S obzirom na različitu pravnu prirodu građanskopravne kompenzacije i procesnopravnog prigovora radi kompenzacije u parnici, nije moguće da tuženik svoju obranu zasniva na elementima oba instituta. Ako tvrdi da je prethodno došlo do građanske kompenzacije, on ne može nasuprot tužbenog zahtjeva isticati neko svoje potraživanje, jer bi takav zahtjev bio u suprotnosti s pravnom prirodom građanskopravne kompenzacije koji predstavlja negiranje uzajamnih potraživanja. Isticanje potraživanja radi prijeboja u parnici moguće je jedino kada svaka strana u postupku ima egzistentno i dospjelo potraživanje među kojima nije došlo do prijeboja.

11. U konkretnom slučaju iz pribavljenog spisa razvidno je da je tuženik po prvi puta u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja. Također, iz sadržaja tuženikovog odgovora na tužbu proizlazi da glede spornog iznosa sadržanog u tužbenom zahtjevu podnositeljice prethodno nije davao kopenzacijske izjave. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o građanskopravnom prigovoru prijeboja, već se tu radi o procesnopravnom institutu compensatio per judicem.

12. S obzirom na izneseno, sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli temeljiti svoje presude na odredbama Zakona o obveznim odnosima, već su trebali primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku.

Pogrešnom primjenom mjerodavnog prava sudovi su prije svega propustili izvršiti kompenzaciju međusobnih potraživanja stranaka, odnosno odlučiti o svim zahtjevima koji su u parnici bili postavljeni. Također, sudovi su svojim postupanjem doveli do situacije da stranka koja ima nesporno potraživanje bude odbijena sa svojim tužbenim zahtjevom te da ostane bez ovršnog naslova.

Navedenim postupanjem sudovi su grubo povrijedili zakon na štetu podnositeljice. Povreda zakona na štetu podnositeljice u spornoj pravnoj situaciji tolikog je intenziteta da dovodi i do povrede ustavnog prava sadržanog u članku 14. stavku 2. Ustava.

U ponovljenom postupku sudovi su dužni pridržavati se pravn­ih stajališta Ustavnog suda izraženih u ovoj odluci.

13. Utvrdivši postojanje povrede ustavnog prava sadržanog u članku 14. stavku 2. Ustava, Ustavni sud ostale prigovore podnositeljice nije razmatrao.

14. Slijedom svega navedenog, Sud je odlučio kao u izreci.

Točka I. izreke utemeljena je na odredbama članka 74. i članka 76. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Točka II. izreke utemeljena je na odredbama članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Točka III. izreke utemeljena je na odredbama članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-III-2169/2003

Zagreb, 22. veljače 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.