HRVATSKI SABOR

1719

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 9. lipnja 2006., donio je

NACIONALNU STRATEGIJU

RAZVITKA ZDRAVSTVA 2006. – 2011.

1. UVOD

Ima više razloga koji zahtijevaju pripremu, usvajanje i primjenu Strategije razvitka hrvatskog zdravstva u predstojećem razdoblju:
Početne godine stoljeća, odnosno tisućljeća, uobičajeno su popraćene prognoziranjem, planiranjem i programiranjem zbivanja koja se očekuju i žele na početku dugogodišnjih razdoblja.
Pri tome se nerijetko registriraju pojavnosti koje su međusobno proturječne: u slučaju zdravstva javnost se opravdano poziva na ustavno, ali i temeljno ljudsko i moralno-etičko pravo na pravodobnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, s druge strane zdravstvena zaštita (najčešće iz objektivnih razloga) postaje iz dana u dan sve skuplja i potražuje, zbog sve višeg (inače pozitivnog porasta) rejtinga u vrednovanju zdravlja, sve više sredstava (zbog starenja stanovništva, a posebice zbog sve novije, a i time skuplje tehnologije) pa dolazi do prožimanja potreba, zahtjeva, ponuda i mogućnosti u pružanju zdravstvene zaštite koje zahtijevaju jasnu, javnu i koordiniranu strategiju od tijela koja su odgovorna i zadužena za promišljanje, prognoziranje i programiranje statusa, tendencija razvoja kao i samog razvitka te toliko osjetljive djelatnosti.
Daljnji je razlog uvjetovan okolnostima, uvjetima i okolišem u kojem djeluje zdravstvo. Svi navedeni čimbenici utječu na razvitak zdravstva i budući da se mijenjaju toliko dinamično i brzo kao nikada dosad u povijesti zdravstva, prirodno je da se mora mijenjati i sustav zdravstva.
Pri tome se misli ne samo na promjene u razvitku zdravstva i zdravstvu srodnih struka, znanosti i tehnologije, već i na promjene u svim drugim područjima i pojavnostima tranzicije kao što su epidemiologija (slika bolesti), populacijska dinamika, ekološki uvjeti, socijalne i ekonomske determinante i sl.
Svi navedeni čimbenici pridonose potrebi da se zdravstvo kao javna djelatnost od posebnoga društvenog interesa podvrgne analitičkoj procjeni svog statusa i funkcioniranja te da se na objektivan način, uvažavajući gospodarske, zdravstvene, demografske i druge okolnosti, usmjerava u svom razvitku – što drugim riječima predstavlja neminovnost formuliranja strategije razvitka sustava zdravstva.
Proizlazi da je cilj, smisao i svrha ovog dokumenta predočiti uvid u zatečeno stanje sustava zdravstva, kao i u stanje zdravlja hrvatske populacije, razmotriti i raščlaniti determinante o kojima ovisi zdravlje i zdravstvo, a to su objektivno utvrđene:
• zdravstvene potrebe,
• subjektivno uvjetovani zdravstveni zahtjevi građana za zdravstvenom zaštitom,
• ponuda zdravstvenih ustanova koje pružaju tu zaštitu,
• mogućnosti, ponajprije financijsko-ekonomskog karaktera da se tim zahtjevima udovolji
Krajnji je smisao ostvariti cilj svakog dobro ustrojenog sustava zdravstva, a to je poboljšanje zdravstvenog stanja, produženje ljudskog života te izrazito povoljan utjecaj na kvalitetu življenja i na osposobljenost neovisnog funkcioniranja
Primijenjena metoda rada zasnovana je na stručno-znanstvenim postulatima, u smislu da se pristupilo utvrđivanju zatečenog stanja, ali s kritičkim osvrtom i objektivnom procjenom tog stanja, naglašavajući pri tome dominantne probleme i tražeći nakon njihove identifikacije realna rješenja za njihovo razrješavanje.
To znači da su se morali pronalaziti ciljevi i zadaci koji čine sadržaj aktualne i za doglednu budućnost rezistentne zdravstvene politike za čiju se provedbu usvaja ključan sadržaj ovog rada – Nacionalna strategija razvitka zdravstva.
Navedena Strategija stoga odgovara na pitanja kako se provodi politika, tko je provodi, u kojim vremenskim razmacima i pod kojim uvjetima i okolnostima.
Daljnji su ključni razlozi zbog kojih je potrebno hitno izraditi plan razvitka zdravstva kao temelja opsežne i duboke reforme zdravstvenog sustava i financiranja zdravstva:
1. Iako je od osnutka hrvatske države i promjene društvenog uređenja od socijalističkog na tržišni prošlo više od petnaest godina, još uvijek nije izrađena strategija razvitka zdravstva koja bi pružila osnovne odrednice u kojem bi se smjeru morale provoditi opsežne i nužne reforme.
2. Neracionalna organizacija zdravstvene skrbi, loše planiranje i loša kontrola troškova u zdravstvu, kao i dugogodišnji nekontrolirani rast potrošnje u zdravstvenoj skrbi doveli su ukupne troškove zdravstva do gornjeg limita koje bi hrvatsko gospodarstvo i državni proračun moglo podnijeti tako da je opsežna i duboka reforma financiranja zdravstva hitna i nužna.
3. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju (u daljem tekstu: EU) potrebno je reorganizirati sustav javnog zdravstva kako bi postao glavni nositelj preventivnih aktivnosti propisanih pravnom stečevinom EU u području zaštite zdravlja ljudi, kao i nositelj sustavnog provođenja preventivnih programa radi smanjenja oboljenja i rasterećenja zdravstvene skrbi, a time i smanjenja troškova u zdravstvu.

2. POVIJESNE STEČEVINE KOJE OBVEZUJU

2.1. KRATAK POVIJESNI PREGLED

Iako je po broju stanovnika i veličini teritorija, gledano u europskim i svjetskim razmjerima, Republika Hrvatska mala zemlja, ona je ipak tijekom svog povijesnog razvitka dala iznenađujuće značajne doprinose razvitku zdravstva i medicine.
Ne ulazeći u pojedinosti, vrijedno je prisjetiti se Dubrovačke Republike koja je prva u svijetu posjedovala javnu ljekarnu koju su vodili franjevci i što je svojevrstan kuriozitet – ta ljekarna i danas funkcionira. Dubrovnik je nadalje prvi u svijetu osnovao karantenu, tada moćno i učinkovito sredstvo protuepidemijske zaštite.
Zadar je poznat po svojim medicinskim učilištima, pa bi se mogli navoditi brojni primjeri, no ponajviše se ističe naš zemljak, profesor Andrija Štampar kojeg mnogi smatraju najvećim javnozdravstvenim radnikom 20. stoljeća.
To je i zaslužio, jer ne samo da je bio suosnivač Svjetske zdravstvene organizacije, već je prigodom njezine prve osnivačke skupštine (koju je on i otvorio jer je dvije godine bio predsjednik pripremnog odbora za osnivanje te, za zdravstvo, najautoritativnije organizacije uopće) u svom inauguralnom govoru u tri navrata spomenuo kako će se boriti za: zdravlje za svakoga i zdravlje za sve. Upravo su te riječi u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća prerasle u svjetski poznati slogan – »Zdravlje za sve do 2000. godine« – slogan koji su mnogi prozvali najplemenitijim geslom i porukom 20. stoljeća.
Međutim, ne može se ne spomenuti ono što je neprijeporno utjecalo i na današnja razmišljanja i koncipiranja sustava zdravstva, a pretežno se odnosi upravo na primarnu zdravstvenu zaštitu.
Valja se podsjetiti da je profesor Štampar osnovao prvu institucionalnu formu primarne zdravstvene zaštite (koja se tada možda nije tako nazivala) još prije 70-ak godina i ono što se čini upravo teško zamislivim i izazovnim izrečeno je najbolje, u, po obujmu malom, Zakonu o domu zdravlja, pravilom da je »Dom zdravlja ustanova koja promiče zdravlje«, što znači da je on zakonom iznio ideje koje su tek zadnjih desetak godina (misleći na promociju zdravlja) ušle u središte zanimanja svjetske zdravstvene javnosti.
Zadržimo li se na primarnoj zdravstvenoj zaštiti, moraju se navesti još neka prvenstva koje Republika Hrvatska u ovom području posjeduje.
Primjerice, može se spomenuti i da je u Republici Hrvatskoj osnovan u Europi prvi suradnički centar primarne zdravstvene zaštite, zatim Republika Hrvatska je prva u svijetu uvela specijalizaciju iz primarne zdravstvene zaštite te je osnovala prvu katedru primarne zdravstvene zaštite u svijetu uopće.
Dakako da su i ostala područja zdravstva i medicine imala svoja velika dostignuća. Na primjer, fenomen je to da je Sveučilišna klinika za dijabetes u Zagrebu u jednoj fazi imala u velikom broju zemalja svijeta svoje ispostave i tamo nastupala kao suradnički centar Svjetske zdravstvene organizacije.
Slično je i SUVAG, globalno napredan u području rehabilitacije sluha, svoje metode rada plasirao doslovno na sve kontinente našeg planeta, a navesti bi se moglo još sličnih primjera.
Takav tijek povijesnih događaja obvezuje u smislu da hrvatsko zdravstvo mora nastaviti s određenim dostignućima čiji su učinci bili poznati i u vrijeme Domovinskog rata te da u ovom stoljeću mora dovesti razvitak svog sustava zdravstva do razine u kojoj će neka rješenja moći biti uzor i model i drugim sustavima zdravstva u Europi.

2.2. DOMOVINSKI RAT

Ratna zbivanja na području Republike Hrvatske od 1990. do 1998. godine utjecala su na demografsku strukturu stanovništva, društveno-ekonomske uvjete i zdravlje populacije. Posljedice tog štetnog utjecaja su dugoročne i jasno vidljive u zdravstvu i stanju zdravlja stanovništva pa danas bilježimo povećanu smrtnost kod određenih, stresom induciranih bolesti, neuropsihijatrijska stanja izazvana PTSP-om, povećanu stopu samoubojstava te kao izravnu posjednicu rata financijsko opterećenje po cijeli zdravstveni sustav u iznosu od oko 8 milijardi kuna godišnje.

Zdravstvena zaštita u uvjetima rata

Organizaciji zdravstvene zaštite u uvjetima Domovinskoga rata nije se pristupilo uspostavljanjem izdvojene ratne sanitetske službe, već se, što se ubrzo pokazalo ispravnim, uspostavio integralni civilno-vojni sustav. U uvjetima kada je Hrvatska vojska bila tek u povojima, a cijelo društvo suočeno s brojčano i tehnički nadmoćnim agresorom koji je ciljano uništavao bolnice, domove zdravlja i ambulante, takav, integralan način organiziranja zdravstvene skrbi u izvanrednim uvjetima pokazao se učinkovitim do te mjere da ga se i ubuduće može veoma uspješno primijeniti kao model za izvanredne uvjete. Tome u prilog svjedoči i činjenica kako, u uvjetima obrambenog rata, Republika Hrvatska nije zabilježila niti jednu epidemiju, unatoč velikom broju poginulih, migracijama prognanih i izbjeglih, uništenoj infrastrukturi i neprekidnom terorističkom djelovanju agresora po civilnom stanovništvu i resursima. Osim toga, o tome kako je zdravstveni sustav uspio zadržati jednaku razinu kvalitete svjedoče i indikatori, kao što je dobno standardizirana stopa maternalne smrtnosti, koji su tijekom ratnih godina nastavili trend. Važno je napomenuti i kako su hrvatski liječnici tijekom Domovinskog rata stekli neprocjenjiva iskustva u obradi ratnih ozljeda koja je danas učinkovito primijenjena u tretmanu mirnodopskih ozljeda. Tijekom Domovinskog rata obrađeno je više od 45.000 ozlijeđenih pacijenata, među kojima je bilo 1142 djece.

Demografske i društveno-ekonomske promjene

Godine 1991. ukupan broj stanovnika u Republici Hrvatskoj iznosio je 4.760.000. Tijekom Domovinskog rata Republiku Hrvatsku je napustilo oko 260.000 stanovnika, ubijeno je 14.000 ljudi, od čega 43,4 posto civila, a prognana su 389.433 stanovnika. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 23.000 djece, a više od 100 000 kućanstava je u potpunosti razoreno. Kao neposrednu posljedicu, Republika Hrvatska je kraj rata dočekala sa 680.000 zaposlenih manje nego što ih je imala prije rata, a udio odraslog muškog stanovništva znatno je smanjen.

Posljedice po stanje zdravlja

Republika Hrvatska je jedina država u regiji za koju postoje podaci o zdravstvenim pokazateljima prije, u vrijeme i poslije rata. Tako znamo kako su se mnoga bolesna stanja pojavila nekoliko godina nakon prestanka rata, vjerojatno kao posljedica stresa i – s tim u svezi – oslabljenog imunološkog sustava stanovništva. Unatoč održanoj kvaliteti zdravstvene zaštite, u usporedbi s 1990. godinom, 1994. Republika Hrvatska je imala 60.000 više pojava zaraznih bolesti, 40.000 više bolesnika s diabetes mellitusom, 32.000 više pojava raznih novotvorevina, 30.000 bolesnika više s bolestima srca te 40.000 više oboljelih od bubrežnih bolesti. Sveukupno, te godine Republika Hrvatska bilježi 200.000 bolesti više nego 1990. godine.

Učinci na smrtnost

Samo od povećanog mortaliteta od ishemične bolesti srca kao posljedice rata u Republici Hrvatskoj umrlo je više ljudi nego što ih je poginulo u vrijeme samoga trajanja rata. Ostali glavni uzroci smrti u Republici Hrvatskoj, kao što su zloćudne novotvorevine i bolesti krvožilnog sustava, bilježe nakon rata porast te time samo još dodaju svoj negativan obol ukupnim učincima rata na smrtnost koji još dandanas predstavlja glavni teret po zdravlje u Republici Hrvatskoj.

Zaključak

Završetkom Domovinskog rata učinci i posljedice rata nisu nestale, čak štoviše neki se negativni učinci, kao što su posljedice uvjetovane društveno-ekonomskim stanjem i stresom, multipliciraju.
Međutim, osim negativnih učinaka, ima i potencijalno pozitivnih iskustava iz tog razdoblja koja također treba valorizirati, pa stoga Domovinski rat moramo, sa stajališta zdravstvene zaštite, procjenjivati s dva gledišta:
• sa stajališta učinaka na zdravlje, zdravstvenu zaštitu i sanaciju dugoročne, permanentne i revolvirajuće štete koju uzrokuju u zdravstvu,
• kao ishodišnu točku za implementaciju pozitivnih iskustava i pomaka u organizaciji zdravstvene skrbi u izvanrednim uvjetima u Republici Hrvatskoj i svijetu.

Napomena: ostale odredbe, prilozi i dodaci ispušteni su u ovom info pregledu