USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1910

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 14. lipnja 2006., donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 45. stavka 6., članka 48. točke 1. i članka 49. stavaka 1. do 7. Zakona o policiji (»Narodne novine«, broj 129/00.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Dragan Napijalo iz Karlovca (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 45. stavka 6., članka 48. točke 1. (u dijelu u kojem se ta odredba odnosi na prijestupe i prekršaje) i članka 49. stavaka 1. do 7. Zakona o policiji.

Smatra da su navedene odredbe Zakona o policiji u nesuglasju s odredbama članka 34. i članka 50. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

2. Članak 45. stavak 6. Zakona o policiji glasi:

Sredstva ostvarena prodajom privremeno oduzetog predmeta prihod su državnog proračuna.

Podnositelj ističe da se osporenom odredbom vrijeđa ustavno jamstvo prava vlasništva odnosno ustavna zabrana ograničavanja ili oduzimanja prava vlasništva, osim pod Ustavom utvrđenim uvjetima iz članka 50. stavka 1. Ustava. Također ističe da je osporena odredba u koliziji sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 73/00. i 114/01.).

Kako navodi, osporenom odredbom propisano je da sredstva ostvarena prodajom privremeno oduzetih predmeta predstavljaju prihod državnog proračuna, a to podnositelj smatra nedopustivim oduzimanjem prava vlasništva bez naknade, što je u suprotnosti s odredbom članka 50. stavka 1. Ustava.

3. Članak 48. točka 1. Zakona o policiji glasi:

Policijski službenik ovlašten je ući u poslovni prostor te obaviti njegov pregled i pregled dokumentacije radi: (1.) pronalaska počinitelja kaznenih djela, prijestupa ili prekršaja. (...).

Članak 48. točka 1. Zakona o policiji, po stajalištu podnositelja, u suprotnosti je s odredbama članka 34. Ustava.

Odredbe članka 34. Ustava, koje uređuju nepovredivost doma odnosno uvjete pod kojima redarstvene vlasti mogu obaviti pretragu doma ili drugih prostorija, po stajalištu podnositelja, nalažu, u pravilu, prethodno postojanje pisanog naloga ovlaštenog državnog tijela i nazočnost svjedoka, s time da je pretraga moguća jedino ako se radi o pronalaženju predmeta odnosno osoba u svezi s kaznenim djelom. Kako ističe podnositelj, Ustav iznimno, u određenim okolnostima, dopušta pretragu bez pisanog naloga, bez privole stanara i bez nazočnosti svjedoka, ali samo kada je to u svezi s kaznenim djelom.

Naprotiv, osporena odredba članka 48. Zakona o policiji omogućuje pretragu i kada se radi o prekršaju ili prijestupu.

4. Članak 49. stavci 1. do 7. Zakona o policiji glase:

Policijski službenik ovlašten je obaviti pregled osobe, predmeta kojeg osoba nosi sa sobom i prometnog sredstva kada je to nužno radi pronalaska predmeta podobnih za napad ili samoozljeđivanje.

Pregledom osobe u smislu stavka 1. ovog članka smatra se uvid u sadržaj odjeće i obuće.

Pregledom prometnog sredstva u smislu stavka 1. ovog članka smatra se pregled svih otvorenih i zatvorenih prostora prometnog sredstva i predmeta koji se prevoze.

Pregled predmeta koji osoba nosi sa sobom obuhvaća pregled predmeta koji su kod osobe ili u njezinoj izravnoj blizini ili predmeta osobe po čijem se nalogu u njezinoj pratnji oni prevoze.

Pregled osoba mora obaviti osoba istog spola, osim slučajeva kada je neophodan žuran pregled osobe radi oduzimanja oružja ili predmeta podobnih za napad ili samoozljeđivanje.

Prilikom pregleda policijski službenici ovlašteni su koristiti tehnička sredstva i službenog psa.

Pri poduzimanju mjera iz stavka 1. ovog članka policijski službenik ovlašten je nasilno otvoriti zatvoreno prometno sredstvo ili predmet kojeg osoba nosi sa sobom. (...)

Odredbe članka 49. Zakona o policiji, kako ističe podnositelj, omogućuju policijskim djelatnicima da izvrše, u svezi s kaznenim djelima kao i u svezi s prekršajima, pretragu osobe i zatvorenog prostora prometnog sredstva, odnosno svih zatvorenih i otvorenih prostora, bez naloga za pretragu, čak i uz uporabu sile, a što je također u suprotnosti s odredbama članka 34. Ustava.

Podnositelj predlaže pokretanje ustavnosudskog postupka i ukidanje osporenih odredaba Zakona o policiji.

 

Prijedlog nije osnovan.

 

5. Odredbom članka 45. stavka 1. Zakona o policiji propisano je da je policija ovlaštena na postupanje s privremeno oduzetim predmetima odnosno da je ovlaštena prodati privremeno oduzete predmete onda kada za daljnje postupanje nije nadležan sud ili drugo tijelo uprave.

Prodaja privremeno oduzetih predmeta dopuštena je pod uvjetima propisanim u članku 45., stavku 1., točkama 1. i 2. Zakona. Ti su uvjeti postojanje opasnosti od propadanja ili značajnog gubitka vrijednosti, odnosno nerazmjerno visokih troškova ili teškoća vezanih uz čuvanje i održavanje privremeno oduzetih predmeta.

Člankom 45. stavkom 2. Zakona o policiji propisano je, pored navedenog, da do prodaje privremeno oduzetih predmeta može doći tek nakon proteka propisanog roka, uz daljnji uvjet da je ovlaštenik prava na privremeno oduzetim predmetima obaviješten o roku za preuzimanje predmeta i upozoren da će predmet biti prodan.

Stavcima 3., 4. i 5. članka 45. Zakona o policiji propisan je način prodaje (javna dražba, a pod propisanim uvjetima i slobodna prodaja), odnosno postupanje s oduzetim predmetima u slučaju nemogućnosti prodaje (uporaba na opću korist ili uništenje predmeta).

Iz svega izloženog je razvidno da odredbe članka 45. Zakona o policiji propisuju prodaju privremeno oduzetih predmeta po policijskim tijelima samo u iznimnim slučajevima i uz uvjet ispunjenja više pretpostavki. U pravilu, postupanje s privremeno oduzetim pred­metima je u nadležnosti tijela sudbene vlasti odnosno drugih tijela nadležnih za provođenje određenih postupaka. Oduzimanje pred­meta i postupanje s tim predmetima uređeno je, sukladno tome, i odgovarajućim postupovnim zakonima na temelju kojih postupaju sudbena i druga tijela (primjerice, odredbe članaka 218. do 224. Zakona o kaznenom postupku – »Narodne novine«, broj 110/97., 112/99., 58/02. i 143/0., 62/03. – pročišćeni tekst.; članak 107. Zakona o prekršajima – »Narodne novine«, broj 2/73., 5/73., 21/74., 9/80., 25/84., 52/87., 27/88., 43/89., 8/90., 41/90., 59/90., 91/92. i 33/95.; članak 185. Zakona o prekršajima – »Narodne novine«, broj 88/02. i 122/03.).

Odredbe članka 45. Zakona o policiji, osim što se primjenjuju iznimno, sadrže i elemente kojima se štiti interes ovlaštenika prava na oduzetim predmetima odnosno koji su u funkciji ponovne uspostave punog opsega privremeno ograničenih prava ovlaštenika. Kako je razvidno, prodaja privremeno oduzetih predmeta u korist državnog proračuna moguća je tek kada ovlaštenik prava, kojem je to na Zakonom predviđeni način ponuđeno, nije pokazao interes za izvršavanje sadržaja svojih prava na privremeno oduzetim pred­metima, pa je prodaja posljedica potpune pasivnosti ovlaštenika, uključivo i vlasnika, u korištenju njegovih prava (potrebno je pritom napomenuti i to da odredbe članka 45. Zakona o policiji ne upućuju isključivo na vlasnika privremeno oduzetog predmeta, već i na druge moguće oblike ovlašteničkog odnosa prema privremeno oduzetom predmetu, pa u tom smislu Zakon o policiji ne rabi izraz »vlasnik«, već »pozvana osoba«).

Člankom 16. stavkom 1. Ustava propisano je da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Stavkom 2. propisano je da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Člankom 50. stavkom 2. Ustava propisano je da se (poduzetnička sloboda i) vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Stoga je stajalište Ustavnog suda da pravni institut privremenog oduzimanja predmeta u određenim vrstama postupaka pred državnim tijelima, kao i osporena odredba članka 45. stavka 6. Zakona o policiji, kojom se propisuje iznimna prodaja tako oduzetih predmeta u korist državnog proračuna, sadrže ograničenje prava, ali takvo koje je, sukladno odredbi članka 16. stavka 2. Ustava, razmjerno u odnosu prema naravi potrebe za tim ograničenjem. Ovo stoga što takvo ograničenje proizlazi iz potreba zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša, zdravlja ljudi, slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka i javnog morala, sukladno odredbama članka 16. stavka 1. i članka 50. stavka 2. Ustava.

Slijedom izloženog, osporena odredba članka 45. stavka 6. Zakona o policiji ne može se ocijeniti protivnom ustavnom jamstvu prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava), budući da se, sukladno članku 16. stavku 1. i članku 50. stavku 2. Ustava, sva prava, pa tako i vlasnička, mogu ograničiti zakonom pod određenim uvjetima.

Odredba članka 45. stavka 6. Zakona o policiji ne može se ocijeniti protivnom niti Ustavom utvrđenoj obvezi na naknadu tržišne vrijednosti u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva u interesu Republike Hrvatske (članak 50. stavak 1. Ustava), na koju se podnositelj prijedloga poziva. Stajalište je Ustavnog suda da odredba članka 50. stavka 1. Ustava nije mjerodavna za prosudbu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe članka 45. stavka 6. Zakona o policiji.

6. Članak 34. Ustava glasi:

Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugog prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.

Podnositeljevi prigovori o neustavnosti odredbe članka 48. točke 1. Zakona o policiji u odnosu na citirani sadržaj članka 34. Ustava, temelje se na stajalištu da je pretraga, kao oblik ograničavanja Ustavom zajamčenih prava građana, dopuštena samo onda kada se radi o postupanju redarstvenih tijela u svezi s kaznenim djelima, dok u slučaju prijestupa ili prekršaja pretraga ne bi bila dopuštena.

Izloženo stajalište, po ocjeni Ustavnog suda, nije utemeljeno, zbog sljedećih razloga:

6.1. Sve odredbe članka 34. Ustava odnose se na radnju pretrage. Nadalje, sve se odnose na dom ili drugi prostor. Pojedine odredbe članka 34. Ustava sadrže iznimne slučajeve poduzimanja pretrage doma ili drugih prostora bez sudskog naloga, kada je cilj pretrage hvatanje odnosno uhićenje počinitelja kaznenog djela ili otklanjanje znatnije opasnosti po život, zdravlje ili imovinu većeg opsega.

Osporena odredba članka 48. točke 1. Zakona o policiji odnosi se na radnju pregleda i to na pregled poslovnog prostora i dokumentacije, s ciljem pronalaženja počinitelja kaznenog djela, prijestupa ili prekršaja.

Podnositelj, kako je razvidno iz navoda prijedloga, ne razlikuje radnju pretrage od radnje pregleda.

Kaznenopravna teorija, mjerodavno kazneno postupovno pravo i sudska praksa razlikuju radnju pregleda od radnje pretrage, te je, u tom smislu, za potrebe ovog obrazloženja dostatno navesti temeljna obilježja tog razlikovanja.

Prethodno valja napomenuti da je, prema Ustavu Republike Hrvatske, jedino dom kategorija ustavnopravno zaštićena od zadiranja redarstvenih vlasti. Pod određenim pretpostavkama ta se zaštita može protezati i na druge prostorije povezane s domom, kao prostor privatnosti u širem smislu, pa u tom kontekstu i na vozila i druge prostore, pri čemu doseg te zaštite može biti samo predmetom prosudbe in concreto. Stoga Ustav i mjerodavno zakonodavstvo u odnosu na dom, kao Ustavom zaštićenu vrednotu, i u odnosu na kazneni postupak u užem smislu (jer u kaznenom postupku može doći do najozbiljnijih povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda), utvrđuju zahtjevnije kriterije za slučaj ograničavanja prava građana. U tom smislu dom može biti podvrgnut isključivo radnji pretrage.

Radnja pretrage sadrži viši stupanj zadiranja u privatnost građana od radnje pregleda, pa pretraga može biti provedena samo u zakonom propisanoj formi odnosno na način koji postupanje redarstvenih tijela podvrgava sudskoj kontroli. Stoga pretraga može biti poduzeta samo na temelju sudskog naloga, a iznimno bez njega, u točno određenim slučajevima koji po svojoj naravi ne trpe odgodu.

Pretraga razumijeva zadiranje i u zatvorene prostore, koji nisu »na prvi pogled« vidljivi (što se odnosi jednako na prostorije, kao i na vozila, prtljagu, druge predmete, odjeću i obuću, tjelesne šupljine), pa i uporabom sile, demontiranjem dijelova vozila odnosno drugih predmeta, kao i snimanjem unutrašnjosti tijela medicinsko-tehničkim sredstvima.

Pregled je »vanjskog« karaktera, u opsegu koji je u danom trenutku dostupan osjetilima vida, opipa, sluha i mirisa, uz dopušteno korištenje tehničkih pomagala za vanjski pregled i dresiranih životinja, bez uporabe sile i bez zadiranja u zatvorene prostore, osim u slučaju dragovoljnog pristanka osobe čije su prostorije, vozilo, predmeti ili tijelo podvrgnuti pregledu.

Pretraga je po svojoj pravnoj prirodi formalna istražna radnja s ciljem pronalaženja predmeta, tragova, osoba odnosno podataka od važnosti za kazneni postupak. Uvjet za poduzimanje pretrage je prethodno postojanje osnovane sumnje (relativno visokog stupnja) da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti, te se na pretragu mogu nadovezati druge formalne procesne radnje, a rezultati svih tih radnji mogu biti upotrebljivi u sudskom postupku samo ako su radnje poduzete zakonito.

Pregled je neformalna, nerijetko preventivna radnja – radnja izvida, ne mora nužno imati za polazište osnovanu niti bilo kakvu sumnju da je počinjeno kazneno djelo, budući da nema za cilj otkrivanje i prikupljanje podataka u svezi s kaznenim djelom i počiniteljem. Međutim, u tijeku pregleda ta sumnja može nastati, pa tako i dovesti do provođenja istražne radnje pretrage, time da osoba koja provodi pregled mora u takvom slučaju zastati i poduzeti korake za pribavljanje sudskog naloga za provođenje pretrage odnosno o takvoj potrebi izvijestiti nadležno tijelo. Pregledom se, dakle, ne prikupljaju dokazi niti utvrđuju činjenice, nego samo otkrivaju okolnosti koje kasnije mogu biti i predmetom istražnih radnji.

Pritom valja istaknuti da se radnja pregleda, osim na temelju postupovnih odredaba kaznenog prava u užem smislu, može provoditi i na temelju upravnih i prekršajnih propisa.

6.2. Iz izloženog proizlazi da osporena odredba članka 48. točke 1. Zakona o policiji uređuje pitanje (pregled poslovnih prostorija i dokumentacije) na koje se odredbe članka 34. Ustava (pretraga doma i drugih prostora) ne odnose.

Stoga odredbe članka 34. Ustava nisu mjerodavne za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe članka 48. točke 1. Zakona o policiji.

7. Odredbe članka 49. stavaka 1. do 7. Zakona o policiji podnositelj također drži neustavnima odnosno protivnima članku 34. Ustava, jer u njima nije propisana obveza pribavljanja naloga za provođenje pregleda osobe, pregleda predmeta koje osoba nosi sa sobom odnosno pregleda prometnog sredstva, već je ta obveza propisana samo u stavku 8. članka 49. Zakona o policiji (»Ako postoje osnove sumnje da pregledavana osoba kod sebe, u prometnom sredstvu ili u predmetu kojeg nosi sa sobom posjeduje predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku ili postupku pred prekršajnim sudom, policijski službenik ovlašten je zadržati osobu do pribavljanja naloga za pretragu, a najduže šest sati.«).

Zbog činjenice da se citiranim stavkom 8. članka 49. Zakona propisuje mogućnost zadržavanja osoba do pribavljanja naloga za pretragu, podnositelj izvodi zaključak da je i u svim ostalim slučajevima koje ta zakonska odredba uređuje (pregled osoba, pregled predmeta i pregled prometnih sredstava) obveza pribavljanja naloga morala biti propisana. Budući da nije propisana, smatra to protuustavnim.

8. Podnositelj, prema stajalištu Ustavnog suda, ponovo ispušta iz vida razlikovanje između radnji pretrage i radnji pregleda odnosno između ciljeva koje ove radnje imaju (a što je izloženo u točki 6.1. ovog obrazloženja), kao i redoslijed kojim se te radnje provode.

Smisao odredbe stavka 8. članka 49. Zakona o policiji jest ovlastiti policijske službenike da, u zakonom ograničenom vremenu, zadrže odnosno ograniče slobodu kretanja osobe za koju sumnjaju da posjeduje predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom ili prekršajnom postupku. Takva sumnja može proizići iz prethodno provedenih neformalnih radnji pregleda osobe, vozila ili predmeta, te upućuje na potrebu poduzimanja formalne radnje pretrage za koju je potrebno pribaviti sudski nalog. Prema tome, odredba stavka 8. članka 49. Zakona o policiji primjenjuje se uvijek nakon što je obavljen pregled osobe, pregled predmeta ili pregled prometnog sredstva, pa je ustanovljeno da daljnje postupanje zahtijeva poduzimanje radnji pretrage to jest pribavljanje sudskog naloga, a ne radi se o slučaju kada postoji opasnost od odgode.

Osporene odredbe stavaka 1. do 7. članka 49. Zakona o policiji, a među njima napose odredbe stavaka 2., 3. i 7., odnose se, naprotiv, na slučajeve kada postoji opasnost od odgode. One propisuju način provođenja radnji pregleda osoba, pregleda vozila i pregleda predmeta, kada te radnje imaju za cilj pronalaženje predmeta podobnih za napad ili samoozljeđivanje, što je posebno istaknuto u stavku 1. osporene odredbe.

Opasnost od odgode (opasnost od napada ili samoozljeđivanja) razlogom je da dio radnji pregleda, propisanih u članku 49. Zakona o policiji ima sadržaj karakterističan za radnje pretrage. Tako, prema stavku 2., pregled osobe razumijeva uvid u sadržaj odjeće i obuće; prema stavku 3., pregled prometnog sredstva razumijeva uvid u otvorene i zatvorene prostore vozila i predmeta koji se prevoze; prema odredbi stavka 7., policijski djelatnici imaju ovlaštenje nasilno otvoriti zatvoreno prometno sredstvo ili predmet kojeg osoba ima kod sebe.

Stoga osporene odredbe stavaka 2., 3. i 7. članka 49. Zakona o policiji valja prosuđivati sa stajališta legitimnog cilja zakonske norme koji je zato izrijekom i naveden u stavku 1. Istaknuti cilj upućuje na to da se radi o posebnom uređenju određenih potencijalno opasnih situacija u kojima, po prirodi stvari, nije razumno očekivati strogo formalan postupak.

Pritom valja ponovno naglasiti, kako je to već i navedeno u točki 6.1. ovog obrazloženja, da čak i ustavnopravna zaštita kategorije doma poznaje iznimne slučajeve (članak 34. stavak 3. Ustava) kada je pretraga doma ili drugih prostora dopuštena bez sudskog naloga, i to onda kada je cilj pretrage hvatanje odnosno uhićenje počinitelja kaznenog djela ili otklanjanje znatnije opasnosti po život, zdravlje ili imovinu većeg opsega.

Prema tome, viši stupanj zadiranja u prava osoba podvrgnutih postupanju policijskih službenika na temelju osporenih odredaba članka 49. stavaka 2., 3. i 7. Zakona o policiji to jest proširenje ovlasti redarstvenih tijela preko granice koju bi, u drugačijim okolnostima, podrazumijevala radnja pregleda, ograničen je jasno određenim ciljem i time reduciran na najmanju mjeru – onu koja osigurava minimalne uvjete učinkovitog djelovanja policije. Dakle, svrha odredaba članka 49. Zakona o policiji jest razrješavanje suprotnosti između potrebe za zaštitom prava građana i potrebe za ostvarivanjem elementarne funkcije redarstvenih tijela.

Prema ocjeni Ustavnog suda, osporenim odredbama članka 49. Zakona o policiji zakonodavac je uspostavio prihvatljiv stupanj razmjernosti između ograničenja prava građana i naravi potrebe za tim ograničenjem, u skladu s odredbama članka 16. Ustava.

Oslanjajući se na ovakvo stajalište, na već izložena utvrđenja u pogledu razlikovanja mjera pretrage i mjera pregleda (u točki 6.1. obrazloženja), kao i na sadržaj odredbe članka 34. Ustava (točka 6. obrazloženja), Ustavni sud utvrđuje da osporene odredbe članka 49. stavaka 2., 3. i 7. Zakona o policiji nisu u suprotnosti s odredbama članka 34. Ustava.

U odnosu na odredbe stavaka 1., 4., 5. i 6. članka 49. Zakona o policiji odredbe članka 34. Ustava nisu mjerodavne, zbog toga što se ne odnose na policijske ovlasti vezane uz pretragu doma i drugih prostora, već sadržajno isključivo uređuju policijske ovlasti pregleda osoba, pregleda prometnih sredstava i pregleda predmeta.

9. Zaključno, a imajući u vidu nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske da odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, propisanu odredbom članka 128. podstavka 1. Ustava, Ustavni sud ističe da je nadležan ocjenjivati suglasnost s Ustavom zakona odnosno pojedine zakonske odredbe u njihovom postojećem sadržaju, što znači da ih nije ovlašten ocijeniti neustavnima samo zbog eventualnog kršenja ustavnih prava građana u praktičnoj primjeni određenog zakona odnosno zakonske odredbe.

Takve oblike kršenja ustavnih prava Ustavni sud je ovlašten ispitivati u okviru odlučivanja o ustavnim tužbama, na temelju odredbe članka 128. podstavka 4. Ustava.

Rukovodeći se navedenim, Ustavni sud je ocijenio da osporene odredbe Zakona o policiji nisu ustavnopravno prijeporne i da u konkretnom slučaju ne postoje ustavnopravno relevantni razlozi za pokretanje ustavnosudskog postupka, pa je slijedom toga, a na temelju odredaba članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), donio rješenje kao u izreci.

10. Glede podnositeljevih navoda da je osporeni Zakon o policiji u nesuglasju i s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ustavni sud, također slijedom ustavne odredbe članka 128. podstavka 1., ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dvaju zakona, kao općih akata jednake pravne snage.

11. Objava rješenja (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-266/2002

Zagreb, 14. lipnja 2006.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.

 

* * *

 

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99,29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03 i 16/06) prilažem sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE

UZ RJEŠENJE BROJ: U-I-266/2002 OD 14. LIPNJA 2006. GODINE

Protivim se izreci i obrazloženju Rješenja broj: U-I-266/2002 od 14. lipnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje) u dijelu koji se odnosi na osporeni članak 49. stavke 1. do 7. Zakona o policiji. Smatram da su odredbe Zakona o policiji koje ovlašćuju policijskog službenika da u okviru pregleda osobe ostvari »uvid u sadržaj odjeće i obuće« (članak 47. stavak 2.), pregleda »zatvorene prostore prometnog sredstva i predmeta koji se prevoze« (članak 49. stavak 3.) te da »nasilno otvori zatvoreno prometno sredstvo ili predmet kojeg osoba nosi sa sobom (članak 49. stavak 7.) u nesuglasju s odredbama članka 3. Ustava o vladavini prava, članka 29. stavka 4. Ustava o zabrani uporabe dokaza pribavljenih na nezakoniti način te odredbi članka 34. stavci 2. i 3. Ustava o dopuštenosti pretrage doma ili drugog propisa samo na temelju obrazloženog sudskog naloga te o dopuštenim izuzecima od tog pravila sadržanim u odredbama članka 34. stavka 4. Ustava.

Osporenim odredbama Zakona o policiji pod pojam pregleda podvode se radnje policijskih službenika koje se prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske mogu provesti samo u okviru pretrage na temelju valjanog sudskog naloga. Provođenje navedenih radnji bez sudskog naloga ima prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske za posljedicu da se dokazi pribavljeni njihovim provođenjem ne smatraju dokazima pribavljenim na zakonit način, pa se stoga niti ne smiju koristiti u sudskom postupku u kojem se odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Iako i Rješenje polazi od razlikovanja pregleda i pretrage ono zanemaruje pravni učinak osporenih odredbi Zakona o policiji jer polazi od shvaćanja da će se in concreto u svakom pojedinom slučaju ocjenjivati je li u tom slučaju bilo potrebno provesti pregled ili pretragu. Ne slažem se s takvim pristupom koji zanemaruje opće učinke takvih zakonskih odredbi Zakona o policiji na ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava. Ocjenjujući da navedene odredbe Zakona o policiji koje pod pojam pregleda podvode radnje koje se prema praksi Vrhovnog suda smiju provoditi samo u okviru pretrage Ustavni sud značajno proširuje granice dopuštenog zadiranja policijskih službenika u zaštitu doma i privatnosti osoba prema kojima se takve radnje provode. Mislim da za takvo širenje ovlasti policije u postupanju prema građanima ne postoji nikakvo legitimno opravdanje te da se radi o neopravdanom i nerazmjernom ograničavanju ljudskih prava koje ne udovoljava zahtjevima iz članka 16. Ustava. Naime, s obzirom na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome koje se radnje smiju poduzimati u sklopu pregleda, a koje u sklopu pretrage, Rješenjem Ustavnog suda legitimiziraju kao dopuštena određena postupanja policije rezultati kojih se ne mogu koristiti kao zakonito pribavljeni dokazi u kaznenom postupku. Stoga smatramo da se radi o ograničenjima ljudskih prava koja ne udovoljavaju kriterijima iz članka 16. Ustava. Navedene zakonske odredbe ne udovoljavaju ni zahtjevima koje je u pogledu sadržaja i izvjesnosti zakonskih odredbi postavio Ustavni sud u svojim odlukama u predmetima U-I-659/1994 i drugi od 15. ožujka 2000. godine te U-I-906/2000 i drugi od 7. prosinca 2005. godine.

Slijedom svega navedenog smatram da je Ustavni sud trebao ukinuti u ovom Izdvojenom mišljenju istaknute odredbe Zakona o policiji, pa sam stoga glasovao protiv Rješenja kojim nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti navedenih odredbi Zakona o policiji.

Zagreb, 21. lipnja 2006.

Sudac Ustavnog suda

Republike Hrvatske

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.