USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2156

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom »N. l.« d.d. R., zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., na sjednici održanoj 6. srpnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova Odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-386/02-2 od 12. veljače 2003. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-816/99-46 od 29. svibnja 2001. godine, kojom je naloženo podnositelju isplatiti tužiteljici Š. B. iznos od 29.000,00 kuna na ime naknade štete.
2. Podnositelj ustavne tužbe, smatra da su navedenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 38. Ustava Republike Hrvatske.
U obrazloženju ustavne tužbe ponavljaju se navodi istaknuti tijekom prethodnog postupka, s tim da se utvrđenja i stajališta sudova uglavnom osporavaju s osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je novinar vjerodostojno izvijestio o istinitim činjenicama. Također smatra da je argumentacija kojom se poslužio sud kako bi obrazložio presudu potpuno neuvjerljiva. Ističe da je tužiteljica postupala prijevarno i da je o tome istinito izviješteno, da je novinar D. C., autor prijepornog članka, imao osnovani razlog povjerovati da su činjenice istinite, te da je isti poduzeo sve moguće mjere radi provjere istinitosti informacija na kojima je utemeljio svoj članak. Autor članka postupao je u dobroj vjeri. Smatra da tužiteljica zbog objavljenog članka nije pretrpjela nikakve duševne boli, te predlaže ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode, zajamčene Ustavom.
4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je podnositelj u dnevnom listu »N. I.« od 12. siječnja 1999. godine na str. 16 objavio članak pod naslovom »Kupio stan u kojeg ne može ući«s uvodnim naslovom »Još jedna prijevara na riječkom tržištu nekretnina«, te uvodnim podnaslovom u kome se navodi »prodavateljica Riječanka Š. B. izigrala kupca Ž. B. i riječku agenciju »AD N.« prešutjevši da se oko stana u Ul. G. C. vodi vlasnički spor što je uredno zabilježeno u z. k. odjelu Općinskog suda u Rijeci. Prijevara teška 60.000 DEM.«
Taj je sud utvrdio da je tužiteljica u rujnu 1998. godine prodala sporni stan Ž. B., koji je stupio u posjed stana početkom mjeseca listopada 1998. godine, te da je u to vrijeme ona bila upisana kao vlasnica spornog stana. Utvrđeno je da tužiteljica u vrijeme sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora nije imala saznanja o pokretanju postupka broj: P-3126/98, u kojem tužiteljičin bivši suprug traži utvrđenje suvlasništva na spornom stanu s osnova bračne stečevine.
Iz iskaza D. C., autora članka, prvostupanjski sud utvrđuje da je spomenuti novinar prije objavljivanja prijepornog članka razgovarao s kupcem spornog stana Ž. B., bivšim suprugom tužiteljice, kao i vlasnikom agencije »AD N.«, te da isti nije razgovarao s tužiteljicom i da nije izvršio uvid u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci.
Prvostupanjski sud utvrđuje da podnositelj nije dokazao postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti za naknadu štete u okviru odredbe članka 23. stavka 1. točki 3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, broj 83/96.). Točkom 3. navedene zakonske odredbe propisano je da se nakladnik oslobađa odgovornosti za naknadu štete ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na istinitim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite i poduzeo je sve potrebite mjere za provjeru njihove istinitosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije iako je postupano u dobroj vjeri. Točkom 6. navedene zakonske odredbe propisano je da se nakladnik oslobađa odgovornosti za naknadu štete ako se sporne informacije odnose na vrijednosne sudove autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu iako su te informacije dane u dobroj vjeri.
Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je objavljivanjem navedenog članka, s obzirom na njegov sadržaj, povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast tužiteljice. Ona je doživjela stres te se promijenio njezin način komunikacije s okolinom. Stoga joj je dosuđena pravična novčana naknada zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti.
Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku presudu utvrđuje da je u prijepornom članku dva puta navedeno da je tužiteljica izvršila prijevaru, te da takva kvalifikacija radnji tužiteljice u vrijeme objavljivanja prijepornog članka predstavlja neistinu, jer se njoj imputira počinjenje kaznenog djela prijevare. Pravomoćna presuda kojom bi tužiteljica bila proglašena krivom za počinjenje tog kaznenog djela nije donesena, te stoga ne postoje dokazi o prijevarnom postupanju tužiteljice, te zbog toga objavljena informacija, u sadržaju kako je ona iznesena, zapravo predstavlja neistinu. Autor prijepornog članka nije prethodno, prije objave poduzeo sve potrebne radnje za provjeru istinitosti objavljene informacije, te stoga ne postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti.
Kako se u konkretnom slučaju radi o privatnom građanskopravnom odnosu između tužiteljice i njezinog bivšeg supruga, te kupca spornog stana, drugostupanjski sud utvrđuje da nije postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu informacije, a poglavito ne u sadržaju navedenom u uvodnom naslovu i podnaslovu prijepornog članka. Ako je podnositelj objavom prijepornog članka htio informirati javnost o takvim ili sličnim pojavama u prodaji nekretnina, tada bi interes javnosti bio ostvaren da je u sadržaju uvodnog naslova bio izostavljen termin »prijevara«. Također nije bilo potrebe objavljivati puno ime tužiteljice.
Stoga sudovi utvrđuju da je objavljivanjem navedenog članka, s obzirom na njegov sadržaj, povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast tužiteljice. Ona je doživjela stres te se promijenio njezin način komunikacije s okolinom. Stoga joj je dosuđena pravična novčana naknada zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti.
5. Člankom 38. Ustava propisano je:
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.
Odredbama Zakona o javnom priopćavanju propisane su pret­postavke za ostvarivanje načela slobode tiska i drugih sredstava javnog priopćavanja, pravo novinara i drugih sudionika u javnom priopćavanju na slobodu izvješćivanja i pristupa informaciji i druga prava tih osoba te njihova odgovornost za objavljene informacije, naknada štete učinjene objavljenom informacijom, objavljivanje priopćenja i ispravka informacije.
U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili odgovornost prvotuženika za štetni događaj te dosudili tužitelju naknadu štete temeljem odredbi članka 22. Zakona o javnom priopćavanju, koje propisuju:
(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi.
(2) Šteta je (...) nanošenje drugome (...) psihičkoga bola (...)
(4) Nematerijalna šteta naknađuje se... isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove (...), ako jakost i trajanje bolova to opravdavaju, sukladno općim propisima obveznoga prava.
(7) Pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenoga dobra i jakosti pretrpljene boli (...), cilju koji se naknadom želi postići, nakladi, (...) te drugim okolnostima slučaja ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.
6. Ustavni sud utvrđuje da su za ocjenu razloga ustavne tužbe u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe članka 38. stavka 1. i 2. Ustava.
Ustavom zajamčena sloboda izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu tiska, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom.
Ta ograničenja za javna glasila, primjerice, proizlaze iz odredaba članka 13. Zakona o javnom priopćavanju, kojima je zakonodavac, utvrđujući obveze tih glasila, propisao: Javna glasila dužna su objavljivati točne, cjelovite i pravodobne informacije, poštujući pravo javnosti da bude upoznata o događajima, pojavama, osobama, predmetima ili djelatnostima, kao i druga pravila novinarskog zanimanja i etike (stavak 1.); javna glasila dužna su poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a poglavito djece, mladeži i obitelji (stavak 2.).
Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva. Njena zaštita je od posebne važnosti kad se radi o tisku jer je zadaća tiska, pored ostaloga, objava informacija od javnog značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u tisku ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba. Stoga je važno utvrditi okolnosti u kojima državna tijela poduzimaju mjere koje bi mogle utjecati na djelovanje tiska u slučajevima koji su od legitimnog javnog interesa.
Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim utvrđenje sudova da je podnositelj ustavne tužbe objavom neistinitih informacija tužiteljici povrijedio dostojanstvo, ugled i čast.
Ustavni sud je utvrdio da je mjera poduzeta radi zaštite ugleda druge osobe, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, razmjerna težini povrede ugleda te osobe, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja, koje je tom mjerom učinjeno. S obzirom da se podnositelj u svom djelovanju, kao nakladnik, nije pridržavao odredbi koje propisuje Zakon o javnom priopćavanju, prema ocjeni Ustavnog suda, radilo se o napisu koji je narušio ugled druge osobe.
Slijedom svega iznesenog Ustavni sud utvrđuje da podnositelju u konkretnom slučaju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava.
7. Polazeći od utvrđenja u točki 6. ovog obrazloženja, Ustavni sud nije razmatrao razloge ustavne tužbe u odnosu na ostale istak­nute odredbe Ustava.
8. U skladu s navedenim utvrđenjima, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke. Točka II. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4256/2004
Zagreb, 6. srpnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.