USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2238

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. G. iz Z., koju zastupa T. B. G., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 11. srpnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I.

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-4380/1999-10 od 15. ožujka 2001. godine, kojom je odbijena njezina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: MUP), broj: 511-01-42-UP/II-498/98 od 23. veljače 1999. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositeljice protiv rješenja MUP-a, Policijske uprave zagrebačke, Sektora za upravne poslove i strance, Odjela za upravne poslove, broj: 511-19-19/4-UP/I-5-25/98 od 26. veljače 1998. godine.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 26. veljače 1998. godine podnositeljici je poništena putovnica, broj: 08467814, izdana 9. veljače 1993. godine u Policijskoj upravi zagrebačkoj, koja je važila do 9. veljače 2002. godine (točka I. izreke rješenja). Prema točki II. izreke rješenja, žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ponavlja navode iznesene tijekom upravnog postupka i upravnog spora smatrajući da su joj osporenim pojedinačnim aktima povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 22. stavkom 2. Ustava, te da je u konkretnom slučaju povrijeđen i članak 19. stavak 1. Ustava koji propisuje načelo zakonitosti u djelovanju uprave.
Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi sljedeće: »Naime, M. G. je izdana putovnica dana 9. veljače 1993. godine, kao hrvatskom državljaninu, temeljem činjenice da je ista rođena u Z., Republici Hrvatskoj, dana 13. lipnja 1964. godine, od roditelja makedonske nacionalnosti, državljana Republike Hrvatske. Izdavanju putovnice je prethodilo izdavanje domovnice, temeljem upisa u knjigu državljana matičnog ureda u Zagrebu, pod rednim brojem 545938. Iako je M. G. makedonske nacionalnosti, nikad nije bila upisana u knjigu državljana u Republici Makedoniji, što je vidljivo iz potvrde nadležnog upravnog tijela u Makedoniji iz 1987. godine, koja je dostavljena u upravnom postupku nadležnim tijelima«.
U bitnome prigovarajući pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, podnositeljica se poziva na članak 9. Ustava i ističe »kako se državljaninu Republike Hrvatske ne može oduzeti državljanstvo«, pa se »jednom stečeni uvjeti za dobivanje domovnice, a potom i putovnice, ne mogu potom zanemariti ili promijeniti. Činjenica da je podnositeljici ustavne tužbe izdana domovnica, a potom i putovnica znači da je ona stekla hrvatsko državljanstvo«.
Podnositeljica predlaže Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih akata i vraćanje predmeta upravnom tijelu prvog stupnja na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositeljice povrijeđeno njezino ustavno pravo. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka kao polazište za podnošenje ustavne tužbe neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujući o ustavnoj tužbi, Ustavni sud ispituje jesu li upravnim aktima protiv kojih je ustavna tužba podnesena povrijeđena ustavna prava, dok je kontrola zakonitosti tih akata osigurana u postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Stoga bi se navedenim razlozima nezakonitosti Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.
Nadalje, u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena. Pri tome se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna upravna tijela, odnosno Upravni sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv rješenja nadležnih upravnih tijela i presude Upravnog suda donesenih u upravnoj stvari poništenja prethodno joj izdane putovnice.
Nadležna upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske u osporenim su pojedinačnim aktima obrazložili svoja pravna stajališta na sljedeći način:
– Policijska uprava zagrebačka, rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu putne isprave podnositeljice, poništila je osporenim prvostupanjskim rješenjem od 26. veljače 1998. godine putovnicu izdanu podnositeljici 9. veljače 1993. godine, s obrazloženjem da je »Gradski ured za opću upravu obavijestio ovu Policijsku upravu da se imenovana u knjizi državljana vodi kao državljanin Republike Makedonije«, pa je »temeljem čl. 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana (Narodne novine br. 53/91.) riješeno kao u izreci rješenja«;
– Komisija za rješavanje žalbi u upravnom postupku MUP-a odbila je rješenjem od 23. veljače 1999. godine žalbu podnositeljice, podnesenu protiv navedenog prvostupanjskog rješenja, s obrazloženjem da je »uvidom u spise predmeta utvrđeno da je Policijska uprava Zagrebačka izradila putovnicu ser. broj: 08467814 M. G., koja u vrijeme izdavanja navedene putovnice nije bila hrvatska državljanka, niti je do sada stekla hrvatsko državljanstvo«. U osporenom drugostupanjskom rješenju navedeno je i sljedeće: »Gradski ured za opću upravu, Referada za poslove središnjih evidencija svojim pismenom klasa: 224-01/97-03, ur. broj: 251-02-02-97, na zamolbu Policijske uprave zagrebačke, dostavila je za M. G., rođ. 13. 05. 1964. godine u Z., podatak da je dopisom GSUP-a broj: 21/11-3632/1-87. imenovana upisana 4. 2. 1987. godine u KD Republike Hrvatske pod rednim brojem 545938 s podatkom o republičkom državljanstvu – Republika Makedonija. Budući da je člankom 1. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana propisano da se hrvatska putna isprava izdaje samo državljanima Republike Hrvatske, te da je putna isprava javna isprava kojom se dokazuje identitet i hrvatsko državljanstvo, drugostupanjsko tijelo drži da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo donošenjem navedenog rješenja, a obzirom da M. G. nije hrvatska državljanka, te da do sada nije podnosila zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo«;
– Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositeljice osporenom presudom od 15. ožujka 2001. godine, s obrazloženjem da se »putna isprava može izdati samo osobi koja ima hrvatsko državljanstvo. Kao što je iz spisa predmeta vidljivo, u provedenom upravnom postupku utvrđeno je (...) da je tužiteljica 4. veljače 1987. godine upisana u knjigu državljana Republike Hrvatske s podatkom o republičkom državljanstvu Republike Makedonije. S obzirom da je tužiteljica u vrijeme stupanja na snagu sada važećeg Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine«, broj 53/91 i 28/92) u knjizi državljana upisana kao državljanka Republike Makedonije, a ne bivše Socijalističke Republike Hrvatske, to se tužiteljica ne može smatrati hrvatskom državljankom, bez obzira što je 1964. godine rođena na području Republike Hrvatske odnosno u gradu Z., kao što je vidljivo u spisu predmeta«. Upravni sud na kraju ističe da »s obzirom da je tužiteljica rođena na teritoriju Republike Hrvatske, tužiteljica može podnijeti zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 9. naprijed citiranog Zakona kojim je propisano da osoba koja je rođena na teritoriju Republike Hrvatske može steći hrvatsko državljanstvo iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1., 2. i 4. ovoga Zakona, pa tek nakon donošenja rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo zatražiti izdavanje nove putovnice«.
5. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupcima pred nadležnim upravnim tijelom, čiju je kontrolu zakonitosti proveo Upravni sud Republike Hrvatske u upravnom sporu, Ustavni sud utvrđuje da je putovnica, broj: 08467814, izdana podnositeljici 9. veljače 1993. godine u Policijskoj upravi zagrebačkoj, poništena u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava. Putovnica, naime, smije biti izdana samo hrvatskom državljaninu, a predstavlja javnu ispravu kojom se dokazuje identitet osobe i njezino hrvatsko državljanstvo.
6. Podnositeljica ističe da su joj osporenim pojedinačnim aktima, kojima je poništena prethodno joj izdana putovnica, te presudom Upravnog suda kojom je odbijena njezina tužba u upravnom sporu, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 22. stavkom 2. u vezi s člankom 9. Ustava.
Članak 9. Ustava, u dijelu na kojeg se podnositeljica poziva, glasi:
Hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje se zakonom.
Državljanin Republike Hrvatske ne može biti (...) niti mu se može oduzeti državljanstvo (...).
Članak 14. stavak 2. Ustava glasi:
Svi sud pred zakonom jednaki.
Članak 22. stavak 2. Ustava glasi:
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, čiju je zakonitost potvrdio Upravni sud Republike Hrvatske u provedenom upravnom sporu, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositeljice da joj je osporenim pojedinačnim aktima povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Osporeni pojedinačni akti utemeljeni su na mjerodavnim odredbama Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana i Zakona o hrvatskom državljanstvu, a pravna stajališta iznesena u obrazloženjima osporenih rješenja upravnih tijela i presudi Upravnog suda Republike Hrvatske nisu posljedica proizvoljnog tumačenja mjerodavnog prava, odnosno samovolje nadležnih tijela.
Svaki strani državljanin kojem bi bila izdana hrvatska putovnica, naime, bio bi pred zakonom u jednakoj pravnoj situaciji kao i podnositeljica ustavne tužbe: putovnica bi mu bila poništena. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi ustavnog prava podnositeljice na jednakost pred zakonom.
Ustavni sud nadalje utvrđuje da se podnositeljičin slučaj ne može ispitivati s aspekta ustavne zabrane oduzimanja ili ograničenja slobode protivno zakonu, propisane člankom 22. stavkom 2. Ustava, jer ta ustavna odredba za konkretnu upravnu stvar nije mjerodavna.
Ustavni sud na kraju napominje da se podnositeljičine tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju odnose isključivo na problem vezan uz njezin državljanski status, što nije predmet ovog ustavnosudskog postupka.
Isto tako, podnositeljičini naknadni navodi, sadržani u dopisu Ustavnom sudu od 22. svibnja 2002. godine, a vezani uz sudski postupak broj: P-11160/01 koji se po tužbi podnositeljice vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu, nisu ustavnopravno relevantni u ovom ustavnosudskom postupku, jer se također odnose na problem vezan uz njezin državljanski status.
Konačno, članak 19. stavak 1. Ustava, čiju povredu podnositeljica također ističe u ustavnoj tužbi, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
7. Iz navedenih razloga, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

II.

8. Unatoč činjenici da podnositeljičin državljanski status nije predmet ovog ustavnosudskog postupka, zbog povezanosti osporenog rješenja o poništenju prethodno joj izdane putovnice s njezinim državljanskim statusom, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti sljedeće:
U razdoblju od 1945. do 1991. godine donesena su tri zakona o hrvatskom republičkom državljanstvu: Zakon o državljanstvu Narodne Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 23/50.), Zakon o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/65.) i Zakon o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/77.). Početno stjecanje republičkog državljanstva (1945. godine) bilo je regulirano saveznim Zakonom o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije od 23. kolovoza 1945. godine, koji je stupio na snagu 28. kolovoza 1945. godine. Poslije donošenja Ustava FNRJ iz 1946. godine taj je zakon pretrpio manje izmjene, pa je Zakonom o potvrdi i izmjenama usuglašen s Ustavom i objavljen pod nazivom Zakon o državljanstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (»Službeni list FNRJ«, broj 54/46.).
Nakon raspada bivše SFRJ i stvaranja Republike Hrvatske, Republika Hrvatska donijela je novi Zakon o hrvatskom državljanstvu, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. godine. U prijelaznoj odredbi članka 30. stavka 1. tog Zakona propisano je:
Hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.
Prema tome, za utvrđenje smatra li se podnositeljica hrvatskom državljankom po sili članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu na dan 8. listopada 1991. godine, mjerodavni su propisi o državljanstvu koji su vrijedili na području Republike Hrvatske u vrijeme njezina rođenja.
Podnositeljica je rođena 13. lipnja 1964. godine u Z. U vrijeme njezina rođenja roditelji su joj bili republički državljani bivše Socijalističke Republike Makedonije.
Sukladno navedenom, podnositeljica pripada skupini osoba – državljana bivše SFRJ – rođenih između 28. kolovoza 1945. i 31. prosinca 1964., čije je (bivše) republičko državljanstvo bilo uređeno Zakonom o državljanstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine i Pravilnikom za izvršenje Zakona o državljanstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine, a na području Hrvatske i Zakonom o državljanstvu Narodne Republike Hrvatske iz 1950. godine.
9. Iako opetovano ističe da to nije predmet ovog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud je – radi provjere pravilne primjene navedenih mjerodavnih zakona s aspekta članka 9. stavka 2. Ustava, a sve u cilju zaštite temeljnih ljudskih prava podnositeljice – razmotrio i sve spise MUP-a vezane uz državljanstvo podnositeljice. U dopisu, broj: 511-01-73-14430/4-2005 od 17. veljače 2006. godine, MUP je Ustavnom sudu dostavio cjelokupnu mjerodavnu dokumentaciju, s napomenom da »u ovom Ministarstvu na prezime G. imamo evidentirane samo spise općih brojeva, kojima je gospođa Lj. G. (majka podnositeljice – op.) dostavljala ovom Ministarstvu različite podneske u svezi državljanskog statusa njezinih kćeri M. G. i B. G.«. Dostavljeni spisi nose oznake 511-01-73-14430/05, 511-01-73-68520/04, 511-01-73-6627/04, 511-01-73-2931/04 i 511-01-73-59190/98.
Iz dostavljenih je spisa razvidno da je na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o državljanstvu SFRJ (»Službeni list SFRJ«, broj 57/76.) i Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/77.), nadležno upravno tijelo upisalo podnositeljicu 4. veljače 1987. godine u knjigu državljana Socijalističke Republike Hrvatske, za matično područje Grad Zagreb, pod rednim brojem 545938, s napomenom da je podnositeljica republička državljanka Socijalističke Republike Makedonije.
Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljica pravilno i u skladu s mjerodavnim zakonom upisana 1978. godine u knjigu državljana Socijalističke Republike Hrvatske kao republička državljanka Socijalističke Republike Makedonije. Stoga se podnositeljica na dan 8. listopada 1991. godine nije mogla smatrati hrvatskom državljankom po sili članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Budući da je podnositeljica bila strana državljanka, nezakonito joj je u Republici Hrvatskoj izdana domovnica, a potom i putovnica.
10. Iz dostavljene dokumentacije MUP-a razvidno je da se majka podnositeljice (a ne sama podnositeljica) obraćala brojnim dopisima nadležnim tijelima državne vlasti u Republici Hrvatskoj, ali i mnogim nevladinim organizacijama te sredstvima javnog priopćavanja, radi problema vezanih uz državljanski status njezinih kćeri (od kojih je jedna podnositeljica ustavne tužbe). Iz dokumentacije je također razvidno da je majka podnositeljice višekratno – pismeno i usmeno – obavještavana da je njezinoj kćeri (podnositeljici ustavne tužbe) hrvatska domovnica izdana pogreškom. Ujedno je majka podnositeljice upućivana da njezine kćeri imaju pravo podnijeti zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo prirođenjem.
Primjerice, u dopisu MUP-a, broj 511-01-42-59190/98 od 13. studenoga 2000. godine, upućenom Lj. G. (majci podnositeljice) navedeno je sljedeće:
»Povodom ponovno podnijete predstavke koja se odnosi na reguliranje državljanskog statusa Vaših kćeri, podsjećamo Vas da smo Vam više puta pokušali objasniti da su Vaše kćerke podrijetlom mogle steći jedino makedonsko državljanstvo, budući da ste Vi i Vaš pokojni suprug u vrijeme rođenja Vaših kćerki imali navedeno državljanstvo, što je nesporno. Uvidom u spise temeljnog upisa pri matici rođenih Matičnog ureda Medveščak, utvrđeno je da ste Vi i Vaš suprug dana 18. 6. 1961. godine potpisali izjavu kojom ste se obvezali da ćete svoju kćer B. upisati u knjigu državljana tamo gdje je otac djeteta bio upisan. Kao što Vam je poznato, Vaše kćerke upisane su u knjigu državljana Republike Hrvatske 1987. godine po nalozima tadašnjeg Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove u Zagrebu, (...) broj: 21/11-3632/1-87. Istim nalozima naložen je upis Vaših kćerki kao državljanki tadašnje Socijalističke Republike Makedonije, te su one upisane u knjizi državljana kao makedonske državljanke, što možete provjeriti neposrednim uvidom u knjigu državljana pri Matičnom uredu Medveščak. Slijedom iznijetog, domovnice, kao uvjerenja o hrvatskom državljanstvu izdane Vašim kćerkama 1992. godine, mogle su biti izdane jedino greškom matičara. (...). Vaše kćerke mogu podnijeti zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, što Vam je u dobroj namjeri već ranije priopćeno. Ukoliko smatrate da ste žrtva određenih kaznenih djela, upućujemo Vas da se prijavom obratite Državnom odvjetništvu.«.
Isto tako, u dopisu MUP-a, broj: 511-01-73-59190/98. od 31. svibnja 2001. godine, upućenom Lj. G. (majci podnositeljice) navedeno je sljedeće:
»U svezi Vaše ponovljene predstavke u predmetu utvrđivanja državljanskog statusa Vaših kćeri, ponovno ćemo pokušati objasniti da Vaše kćerke M. G. i B. G. nisu brisane iz evidencije hrvatskog državljanstva, jer nikada nisu niti bile upisane u knjizi državljana u Zagrebu kao hrvatske državljanke. Poštovana gospođo, sami ste imali prilike izvršiti uvid u knjigu državljana koja se vodi u Zagrebu, za matično područje Medveščaka, u kojima su Vaše kćerke upisane 1987. godine kao državljanke Republike Makedonije. Previdjevši tu činjenicu, matičar je greškom 1992. godine izdao domovnice Vašim kćerkama. (...) Još jednom Vas upućujemo, da pribavite uredne punomoći, te da za svoje kćerke podnesete zahtjeve za primitak u hrvatsko državljanstvo, koji će biti razmotreni po odredbi članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu (...), kojom odredbom je predviđen jedan od privilegiranih načina stjecanja hrvatskog državljanstva za osobe rođene na području Republike Hrvatske.«.
Nadalje, u dopisu MUP-a, broj: 511-01-73-14430/2-2005 od 24. veljače 2005. godine, upućenom Lj. G. (majci podnositeljice) navedeno je sljedeće:
»Još jednom Vas obavještavamo da su Vaše kćeri B. G. i M. G., prema podacima kojima raspolaže ovo Ministarstvo, podnijele 1987. godine zahtjeve za naknadni upis u knjigu državljana (SR Hrvatske – op.) obzirom da do tada nisu bile upisane u knjigu državljana gdje ste Vi i Vaš suprug bili upisani, sukladno čl. 7. Pravilnika o izvršenju Zakona o državljanstvu FNRJ (»Službeni list FNRJ«, broj 98/46 i 20/51). Iz gore navedenog razvidno je da Vaše kćeri nisu zatražile hrvatsko državljanstvo, već su podnijele zahtjev za naknadni upis u knjigu državljana (hrvatsko državljanstvo u to vrijeme nije se moglo stjecati već je mogla biti izvršena promjena republičkog državljanstva, a što Vaše kćeri nisu tražile). Zahtjev za naknadni upis u knjigu državljana Vaše su kćeri podnijele iz razloga što nisu bile upisane u knjigu državljana u Makedoniji u trenutku njihova rođenja, kada je to trebalo i učiniti. Da je upis izvršen u trenutku rođenja, Vaše kćeri ne bi ni takav zahtjev morale podnositi. Dopisom bivšeg GSUP-a Zagreb broj 21/11-3632/1-87. od 4. 2. 1987. upisana je u knjigu državljana Grada Zagreba M. G., rođ. 13. 6. 1964. godine u Z., sa određenim republičkim državljanstvom SR Makedonije (...). Napominjemo da po propisima koji su vrijedili u vrijeme rođenja Vaših kćeri B. G. (G.) i M. G., republičko državljanstvo određivano je prema državljanstvu roditelja – članak 5. Zakona o državljanstvu FNRJ (»Službeni list FNRJ«, broj 54/46, 104/47, 88/48 i 105/48). Kako ste Vi i suprug bili državljani SR Makedonije, to se nije moglo drugačije odrediti republičko državljanstvo djece. Obzirom da je naknadni upis vršen 1987. godine, nadležni matični ured za upis u knjigu državljana bio je određen po mjestu prebivališta sukladno članku 24. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/77), te su obje Vaše kćeri upisane u knjige državljana Grada Zagreba, sa republičkim državljanstvom SR Makedonije (u to vrijeme kao i u vrijeme rođenja Vaših kćeri, Vi i suprug bili ste državljani SR Makedonije). Putne isprave Vašim kćerima izdane su na temelju domovnica izdanih 1. 4. 1992. godine, s podatkom o upisu u knjizi državljana pod rednim brojem 545938 za M. G. (...) i za B. G. Naknadno je utvrđeno da su domovnice izdane greškom, obzirom da republičko državljanstvo imenovanih nije bilo određeno bivše SR Hrvatske, već SR Makedonije, te iste nisu mogle biti izdane temeljem članka 23. Pravilnika o obrascu i načinu vođenja evidencije o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine«, broj 54/91, 3/92 i 149/02). Kako Vaše kćeri nisu hrvatske državljanke, već državljanke Republike Makedonije čiji je upis u knjige državljana izvršen u Zagrebu po tada važećim propisima o mjestu upisa, istima nisu mogle biti ni izdane hrvatske isprave, te je bilo potrebno izdane isprave poništiti. Više puta ste upućivani da podnesete, uz punomoć, zahtjeve za stjecanje hrvatskog državljanstva za Vaše kćeri, ili da se Vaše kćeri osobno sa zahtjevima obrate nadležnom tijelu, međutim do sada to nije učinjeno i do danas zahtjevi za stjecanje hrvatskog državljanstva vaših kćeri u ovom Ministarstvu nisu zaprimljeni.«.
11. Razmatrajući državljanski status podnositeljice ustavne tužbe s aspekta članka 9. stavka 2. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju hrvatskog državljanstva podnositeljici. Iz mjerodavne dokumentacije posve je razvidno, naime, da podnositeljica nikada nije stekla hrvatsko državljanstvo, pa joj se ono nije moglo ni oduzeti u smislu članka 9. stavka 2. Ustava.
12. U konkretnom slučaju radi se o očitoj (gruboj) pogrešci službene osobe u nadležnom upravnom tijelu, koja je podnositeljici ustavne tužbe – stranoj državljanki – nezakonito izdala domovnicu (nakon čega joj je izdana i putovnica).
Domovnica je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo, a koja nema svojstva upravnog akta, već uvjerenja. Drugim riječima, domovnicom se ne stječe hrvatsko državljanstvo, jer ona ne proizvodi nikakve neposredne pravne učinke. S druge strane, poništenje putovnice (koja je podnositeljici izdana na temelju nezakonito izdane domovnice, zbog čega je i uslijedilo njezino poništenje), ne znači da je podnositeljici oduzeto hrvatsko državljanstvo, kao što to ona pogrešno ističe u ustavnoj tužbi.
Navedena gruba pogreška službene osobe u nadležnom upravnom tijelu, koja je podnositeljici nezakonito izdala domovnicu, može biti osnova odgovornosti države za eventualnu štetu koja je podnositeljici nanesena nezakonitim radom službene osobe (pri čemu šteta od nezakonito izdane domovnice i hrvatske putne isprave mora biti dokazana), ali ne i osnova za primjenu članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno osnova za utvrđenje da se podnositeljica smatra hrvatskom državljankom po sili zakona od 8. listopada 1991. godine.

Broj: U-III-2006/2001
Zagreb, 11. srpnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.