USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2395

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli M. R., mldb. M. R. i mldb. M. R. iz S., koje zatupa Lj. K.-S., odvjetnica iz V., na sjednici održanoj 14. rujna 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:
– presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-359/04-2 od 10. svibnja 2004. godine i
– presuda Općinskog suda u Pitomači, broj: P-197/03-15 od 22. siječnja 2004. godine.
II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Pitomači na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je 9. lipnja 2004. protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-359/04-2 od 10. svibnja 2004. kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Pitomači, broj: P-197/03-15 od 22. siječnja 2004. godine.
2. U konkretnom slučaju B. D. iz P. 17. studenog 1995. sklopila je sa Zanatsko štedno-kreditnom zadrugom V., ugovor o kreditu broj: 1067 na iznos od 20.000,00 kn, s godišnjim kamatama u visini od 84%, te u slučaju nevraćanja kredita u ugovorenom roku, zatezne kamate po stopi od 360% godišnje. U navedenom ugovoru, u svojstvu solidarnih jamaca bili su navedeni Z. Š., M. F. i majka podnositelja K. R.
S obzirom na činjenicu da solidarni dužnici nisu mogli ispunjavati ugovorom o kreditu preuzete obveze, vjerovnica je u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici, pod brojem: P-424/96-4 ishodila pravomoćnu i ovršnu presudu. Na temelju te ovršne isprave ovrhovoditeljica (Zanatsko štedno-kreditna zadruga iz V.) pokrenula je ovršni postupak pred Općinskim sudom u Pitomači koji se vodi pod brojem: Ovr-367/02.
Podnositelji ustavne tužbe, kao zakonski nasljednici K. R., pokrenuli su pred Općinskim sudom u Virovitici parnični postupak, broj: P-641/02 radi utvrđivanja ništavosti odredbi sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na visinu ugovorenih i zateznih kamata. Presudom Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-455/03-2 od 24. travnja 2003. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda, te je utvrđena djelomično ništavom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 1067 od 17. studenog 1995. u dijelu u kojem ugovorene kamate prelaze stopu od 30% godišnje (do 84%), a odredba članka 4. kojom je ugovoreno da će korisnik kredita pored ugovorene kamate platiti i zakonsku zateznu kamatu po stopi od 360%, utvrđena je ništavom u cijelosti.
3. S obzirom na izreku deklaratorne presude u predmetu, broj: P-641/02 podnositelji su u ovršnom predmetu, broj: Ovr-367/02 podnijeli žalbu iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00. i 173/03., u daljnjem tekstu: OZ).
U tijeku ovršnog postupka, podnositelji su upućeni na parnicu, te su presudom Općinskog suda u Pitomači, broj: P-197/03 od 22. siječnja 2004., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-359/04-2 od 10. svibnja 2004., odbijeni s tužbenim zahtjevom koji je glasio:
»Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači, broj: Ovr-367/02, pokrenuta po ovršnom prijedlogu tužene Zanatske štedno kreditne zadruge V., protiv tužitelja i to I. tužitelja mldb. M. R., II. tužitelja mldb. M. R. i III. tužitelja mldb. M. R., svi iz S., svi kao zakonski nasljednici pok. K. R., svi zastupani po skrbniku M. R. iz S., nije dopuštena, a što je tužena dužna priznati, te tužiteljima nadoknaditi trošak ovog postupka, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.«
4. U ustavnoj tužbi podnositelji u bitnome iznose osporavajuće razloge iznesene u žalbenom postupku. Smatraju da im je osporenim presudama, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, kao i da su povrijeđene odredbe članaka 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava.
Podnositelji smatraju da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu odredbi članka 46. stavaka 9. i 10. OZ-a, jer je sudska odluka na temelju koje je ovrha pokrenuta (presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-424/96) naknadnom sudskom odlukom djelomično izmijenjena, budući da je utvrđeno između istih stranaka da je ugovor o kreditu u odnosu na odredbe o ugovornim i zateznim kamatama djelomično ništav, odnosno da nisu ništave kamate od 30% godišnje na pozajmljenu glavnicu od 20.000,00 kuna. Pravomoćna presuda kojom je utvrđena djelomična ništavost ugovora o kreditu donijeta je u konkretnom slučaju 24. travnja 2003., odnosno u vrijeme kada podnositelji više nisu mogli zaustaviti ovrhu koja je pokrenuta na temelju ovršne isprave.
Smatraju da bi provođenjem ovrhe uz kamate koje su utvrđene zabranjenima i nezakonitima, bila grubo povrijeđena ustavna prava koja su naprijed navedena. Ističu da kada bi se ovrha nastavila po prvotnoj presudi, njihove bi obiteljske kuće bile prodane po znatno nižoj cijeni od stvarne vrijednosti, te bi ostali bez svoje cjelokupne imovine.
Zaključno, cijeneći presude osporavane ustavnom tužbom nezakonitima, podnositelji predlažu da Ustavni sud ustavnu tužbu usvoji i osporene presude ukine.
5. Povodom prijedloga podnositelja, Ustavni sud je rješenjem, broj: U-III-2152/2004 od 13. kolovoza 2004., privremeno odgodio ovrhu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači, broj: Ovr-367/02 do donošenja odluke o ustavnoj tužbi.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Analizom osporavanih presuda, navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, utvrđeno je da je presuđujući u spornoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud utvrdio kao nesporne činjenice postojanja ugovora o kreditu, zatim postojanja pravomoćne i ovršne presude kojom se nalaže, između ostalih i podnositeljima ustavne tužbe izvršenje dospjele, a neispunjene obveze, te postojanja pravomoćne presude kojom se utvrđuju ništavim odredbe spornog ugovora o kreditu, preko godišnje kamate u visini od 30% (više kamate sud je utvrdio zelenaškim).
Glede dopuštenosti ovrhe u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izrazio stajalište prema kojemu ovršna isprava na temelju koje je tražena ovrha nije stavljena izvan snage. Taj sud je istaknuo da je činjenica utvrđenja ništavosti odredaba spornog ugovora o kreditu valjana pravna osnova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka iz kojega je proizašla ovršna isprava, međutim da deklaratorna presuda donesena u konkretnom slučaju ne može mijenjati obvezu utvrđenu kondemnatornom ovršnom ispravom. Zaključno, prvostupanjski sud je utvrdio da se sadržaj pravomoćne i ovršne isprave može mijenjati samo u parničnom postupku pod uvjetima utvrđenim u Zakonu o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.), a nikako u ovršnom postupku, pogotovo imajući u vidu razloge za žalbu sadržane u odredbi članka 46. OZ-a.
Protiv prvostupanjske presude podnositelji su podnijeli žalbu, koja je osporenom presudom Županijskog suda u Virovitici u cijelosti odbijena kao neosnovana.
7. Prema članku 62. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.
8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:
»(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito: (...)
9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, (...)«
i odredbi članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:
»Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.«.
9. Na temelju ustavnog jamstva propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku, podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, pogrešno je pravno stajalište nadležnih sudova u vezi s primjenom odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a u svezi s člancima 109. stavkom 1. i 110. ZOO-a, izneseno u osporenim presudama.
Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.
Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.
Iz navedenog proizlazi da je postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podnositelje bio nepravičan, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u svezi primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a. Stoga je podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
10. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu i povrede odredbi članaka 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava, koje ne mogu biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
11. Slijedom svega iznijetog, utvrdivši da je podnositeljima osporavanim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.
Ova odluka utemeljena je na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, a objava iste temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2152/2004
Zagreb, 14. rujna 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.