USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2396

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula O. b. V., koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. i Ć. iz V., na sjednici održanoj 14. rujna 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– rješenje Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-2801/04-3 od 17. siječnja 2005. i
– rješenje Općinskog suda u Vukovaru, broj: Ovr-93/98-41 od 26. listopada 2004. godine.
II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Vukovaru na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama.«

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-2801/04-3 od 17. siječnja 2005., kojim je odbijena žalba podnositeljice, ovršenice u ovršnom postup­ku, podnijeta protiv rješenja Općinskog suda u Vukovaru, broj: Ovr-93/98-41 od 26. listopada 2004. godine. Tim rješenjem odbačena je »izvanredna« žalba podnositeljice izjavljena 15. prosinca 2003., te su odbijeni prijedlozi podnositeljice za odgodu i obustavu ovrhe.
2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Ističe da je rješenjem o ovrsi određena ovrha na novčanim sredstvima podnositeljice radi naplate 3.495 DEM, u protuvrijednosti u kunama na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate, kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 2.251,00 kn te troškova ovršnog postupka. Na temelju tog rješenja o ovrsi i dodatnog »objašnjenja« prvostupanjskog ovršnog suda, pravna osoba koja obavlja poslove platnog prometa, poslovna banka, izvršila je pljenidbu novčanih sredstava podnositeljice u iznosu od 12.884.841,05 kn. Naime, poslovna banka zatražila je od suda dodatno objašnjenje kako postupiti jer rješenje o ovrsi s naznačenim ovršnim zahtjevom nije provedivo (između ostalog, zbog toga što nije naznačeno od kada teku kamate). U takvoj situaciji prvostupanjski sud, prema mišljenju podnositeljice, čini »grubu nepravilnost«, dostavljajući poslovnoj banci podnesak ovrhovoditeljice, J. H., u kojem ona sama određuje od kada teku kamate i koje kamate, a što je suprotno od onoga što je utvrđeno ovršnom ispravom na temelju koje je ovrha određena.
Povredu navedenih ustavnih prava podnositeljica nalazi i u tome što se ovrha provodi i za zakonske zatezne kamate na devizni iznos, što prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske nije moguće; podnositeljica ističe da na glavnicu dosuđenu u stranoj valuti vjerovnik ima pravo na zatezne kamate po stopi koju u mjestu ispunjenja plaća banka na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene više od godine dana.
Podnositeljica smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05.), te da su ovrhu u odnosu na kamate trebali obustaviti. Također ističe da se sudovi nisu očitovali o njenom prigovoru koji je utemeljen na odredbama članka 204. Ovršnog zakona prema kojima se ovrha na novčanim sredstvima županije (a podnositeljica je tijelo županije) ne može provoditi ako su ta sredstva nužna za obavljanje osnovnih zadaća tih pravnih osoba.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporena rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Ujedno je predložila odgodu ovrhe na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) do donošenja odluke Ustavnog suda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Iz spisa Općinskog suda u Vukovaru broj: Ovr-93/98 i Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-5081/93 razvidno je sljedeće:
Općinski sud u Zagrebu, donio je 6. studenoga 1997. presudu zbog izostanka broj: Pn-5081/93, kojom je naložio M. c. V., Z., K. 44, da tužiteljici J. H., isplati iznos od 3.495 DEM, u protuvrijednosti u kunama na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.251,30 kn, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Tužbeni zahtjev tužiteljice temelji se na činjenici da je tuženik, unatoč pravomoćnoj presudi, nije vratio na posao i nije joj isplatio plaću za cijelu 1992. godinu i 9 mjeseci 1993. godine. Tuženik protiv te presude nije podnio žalbu te je presuda postala pravomoćna 11. prosinca 1997. godine.
Ovršni prijedlog tužiteljica, odnosno ovrhovoditeljica podnijela je 29. svibnja 1998. naznačujući kao ovršenika M. c. V., M. C. 37, V. Rješenje o ovrsi prvostupanjski sud donio je 6. listopada 1998. godine. Prigovor protiv tog rješenja podnijela je podnositeljica istaknuvši da M. c. V. više ne postoji, a pravni sljednik nije isključivo podnositeljica. Uz prigovor promašene pasivne legitimacije ističe i da je ovrhovoditeljica, prema njenim saznanjima, prilikom podjele M. c. V. »pripala« Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo.
Rješenjem od 4. prosinca 1998. podnositeljica je upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Na prijedlog podnositeljice sud je rješenjem od 12. travnja 1999. odgodio ovrhu do dovršetka tog parničnog postupka. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: P-95/00 od 15. studenog 2001., odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice jer je sud utvrdio da D. z. V. i podnositeljica solidarno odgovaraju za obveze svog pravnog prednika, M. c. V.
U nastavku ovršnog postupka pravna osoba koja obavlja poslove platnog prometa (»S. b.« d.d. O.) zatražila je od suda »dodatnu instrukciju«, to jest da sud pobliže naznači tečaj DEM (srednji, kupovni, prodajni) i tečaj koje banke, a budući da od 1. siječnja 2002. DEM više ne postoji kao valuta od suda se traži pojašnjenje treba li označeni iznos prvo pretvoriti u EURO, pa onda u kune ili označeni iznos DEM treba pretvoriti u kune na dan 1. siječnja 2002. godine.
Odgovarajući na taj zahtjev prvostupanjski sud je toj pravnoj osobi dostavio rješenje o ovrsi i presudu Općinskog suda u Zagrebu.
»S. b.« d.d. ponovila je sudu svoj zahtjev tražeći, pored navedenog, da sud odredi datum dospijeća, odnosno dan od kada teku zatezne kamate budući da u rješenju o ovrsi ni u ovršnoj ispravi to nije naznačeno.
Na zahtjev suda ovrhovoditeljica je u podnesku od 2. prosinca 2003. naznačila da tužbeni zahtjev dospijeva 1. siječnja 1992., da kod isplate treba najprije DEM pretvoriti u EURO a zatim u kune, te da novac treba uplatiti na tekući račun. Taj podnesak sud je dostavio »S. b.« d.d.
Na temelju tih podataka banka je izračunala da ukupan dug podnositeljice iznosi preko 12 milijuna kuna te za taj iznos blokirala njen žiro račun. Rješenjem od 12. prosinca 2003. na prijedlog podnositeljice, sud je odgodio ovrhu na osam dana.
Dana 15. prosinca 2003. podnositeljica je podnijela »izvanrednu« žalbu, prijedlog za odgodu i obustavu ovrhe, u kojoj ističe nezakonitost određivanja zakonskih zateznih kamata na devizni iznos te činjenicu da u ovršnoj ispravi nije naznačeno od kada teku kamate na iznos od 3.495 DEM.
»S. b.« d.d. izvijestila je sud da ovrhu nije moguće provesti jer na računu podnositeljice nema novčanih sredstava, a osim toga rješenjem o ovrsi nije određen datum dospijeća tražbine, to jest od kada teku kamate.
Prije donošenja osporenog rješenja kojim odbacuje »izvanrednu« žalbu prvostupanjski sud održao je četiri (4) ročišta za glavnu raspravu. Sud je odbacio žalbu podnositeljice kao nedopuštenu utvrdivši da Ovršni zakon ne poznaje »izvanrednu« žalbu, a osim toga ocijenio je da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 49. Ovršnog zakona da bi se podnositeljici omogućilo izjavljivanje žalbe protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti. Sud je ocijenio da je sve činjenice koje ističe u »izvanrednoj« žalbi podnositeljica mogla isticati i ranije, u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Prijedloge za odgodu i obustavu ovrhe sud je ocijenio neosnovanima.
Osporenim rješenjem Županijski sud potvrdio je prvostupanjsko rješenje o odbacivanju »izvanredne« žalbe i odbijanju prijedloga za odgodu i obustavu ovrhe.
Rješenjem od 18. ožujka 2005. Općinski sud je odgodio provedbu ovrhe do okončanja ovog ustavnosudskog postupka.
5. Odredbama članka 49. Ovršnog zakona propisano je da ovršenik može zbog razloga iz članka 46. stavka 1. točke 7. i točke 9. do 11. tog zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja. Žalba se može podnijeti sve do dovršetka ovršnog postupka.
Prema odredbi članka 46. stavka 1. točke 10. Ovršnog zakona protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je ispunjenje tražbine (...) izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.
Ovršni zakon dakle, propisuje mogućnost podnošenja žalbe protiv rješenja o ovrsi čak i nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, ako razlog koji navodi u žalbi ovršenik nije mogao istaknuti već u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi.
U konkretnom slučaju podnositeljica je podnijela žalbu nazvavši je »izvanredna« nakon što je »S. b.« d.d. blokirala njezin žiro račun za iznos od preko 12 milijuna kuna. U toj žalbi podnijetoj izvan roka za žalbu određenog rješenjem o ovrsi, podnositeljica ističe da je nezakonito određivanje zakonskih zateznih kamata na devizni iznos te da je protivno ovršnoj ispravi određivanje tijeka kamata od 1. siječnja 1992. budući da u ovršnoj ispravi nije određeno od kada teku kamate. Prema mišljenju podnositeljice radi se o činjenicama koje su nastale u vrijeme kad ih više nije mogla uspješno isticati u postupku iz kojeg potječe odluka.
Sud je žalbu podnositeljice (koju je podnositeljica nazvala »izvanredna žalba« i podnijela je izvan roka za žalbu određenog rješenjem o ovrsi) odbacio ocijenivši da je sve razloge i činjenice koje ističe u toj žalbi mogla isticati i ranije, u žalbi protiv rješenja o ovrsi podnijetoj u roku određenim rješenjem o ovrsi.
6. Polazeći od sadržaja ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje, sagledavajući provedeni ovršni postupak kao cjelinu, da su osporenim rješenjima na štetu podnositeljice povrijeđene odredbe Ovršnog zakona koje su dovele do povrede navedenih ustavnih prava.
Ovršni postupak temelji se na načelu formalnog legaliteta što znači da ovršni sud može postupati samo u okviru i na temelju valjane ovršne isprave, odnosno ovrha se može odrediti samo radi ostvarenja upravo one tražbine koja je utvrđena u ovršnoj ispravi i u opsegu u kojem je određena. Prema odredbi članka 26. Ovršnog zakona ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. O podobnosti ovršne isprave mora se stoga voditi računa već prilikom sastavljanja ovršne isprave odnosno prilikom postavljanja zahtjeva u parničnom ili upravnom postupku. Prema odredbi članka 186. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.
U konkretnom slučaju izreka ovršne isprave, odnosno rješenje o ovrsi glasi:
»Tuženik je dužan platiti tužiteljici iznos od 3.495 DM, u protuvrijednosti u kunama na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.251,30 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.«
U ovršnoj ispravi utvrđeno je postojanje obveze za plaćanje kamate (»dužan je platiti zakonsku zateznu kamatu«) međutim bez naznake od kada kamate teku.
S obzirom da početak tijeka kamata nije bio određen u ovršnoj ispravi ni u rješenju o ovrsi, već je početak tijeka kamata određen tijekom ovršnog postupka, taj razlog podnositeljica nije mogla istaknuti u žalbi protiv rješenja o ovrsi podnijetoj u roku određenom rješenjem o ovrsi.
Ustavni sud ocjenjuje međutim, da na temelju takve presude ovršni sud nije ni bio ovlašten »dopuniti« ovršnu ispravu odnosno rješenje o ovrsi na način da odredi od kada teku kamate jer je to izvan njegove pravozaštitne funkcije koja pretpostavlja da tražbina bude određeno utvrđena u ovršnoj ispravi, posebice ne na način da dozvoli ovrhovoditeljici da sama, podneskom, izvan sadržaja ovršne isprave, naznači od kada teku kamate te uputivši taj njen podnesak pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa da u skladu s njim izračuna ukupni dug podnositeljice.
Postupajući na taj način ovršni sud izašao je izvan granica određenih ovršnom ispravom, odnosno postupio je protivno odredbama Ovršnog zakona. Drugostupanjski sud je propustio tu povredu sankcionirati.
Ustavni sud utvrđuje da su takva postupanja odnosno propusti sudova u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositeljice zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.
Stajalište je Ustavnog suda da vladavina prava, kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, između ostalog, sadrži obvezu sudova da, u slučajevima kada tumače i primjenjuju propise, postupaju na način da ne povrjeđuju ljudska prava i temeljne slobode. Ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava ne mogu se tijekom sudskog postupka ostvariti ukoliko stranke u tom postupku nemaju jednak postupovni i materijalnopravni položaj (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-488/2001 od 22. siječnja 2004., »Narodne novine«, broj 11/04.).
7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-685/2005
Zagreb, 14. rujna 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.