USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2420

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio J. B. iz Š. (B. i H.), kojeg zastupa B. K., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 20. rujna 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Pr-3518/00 (ranije: predmet Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu broj: S-3420/90), u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.,29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe J. B. iz Š., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 6.500,00 kn.
IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio 4. siječnja 2005. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pr-3518/00 (ranije: predmet Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu broj: S-3420/90), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustavne tužbe, očitovanja Općinskog suda u Zagrebu te uvida u preslik spisa Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-3518/00 (ranije: predmet Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu broj: S-3420/90), utvrdio pravnorelevantne činjenice za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Podnositelj je 24. prosinca 1990. godine podnio prijedlog tadašnjem Osnovnom sudu udruženog rada u Zagrebu protiv tužene RO »M.« – OOUR Mehanizacija (sada: »M.« d.d. iz Z.), radi naknade štete iz radnog odnosa. Ubrzo nakon toga sudovi udruženog rada su ukinuti pa se postupak nadalje vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu.
Do 5. studenoga 1997. godine, Općinski sud u Zagrebu je donio presudu zbog izostanka, broj: Pn-1205/91 od 24. studenoga 1992. godine, koju je 1. srpnja 1994. godine stavio izvan snage. Nakon toga, održana su ročišta 4. listopada 1994. godine, 25. travnja 1995. i 10. travnja 1996. godine, kada je sud punomoćniku podnositelja dodijelio rok od 30 dana za uređenje tužbe.
Nakon 5. studenoga 1997. godine, podneskom od 5. siječnja 1998. godine punomoćnik podnositelja je izvijestio sud da ne može udovoljiti raspravnom rješenju od 10. travnja 1996. godine jer je izgubio kontakt sa strankom.
Podneskom od 17. travnja 1998. godine punomoćnik podnositelja predlaže provođenje aktuarskog vještačenja.
Sud je rješenjem od 15. rujna 1998. godine pozvao punomoćnika podnositelja da se očituje ostaje li kod podneska od 5. siječnja ili 17. travnja 1998. godine.
Podneskom od 24. studenoga 1998. godine punomoćnik pod­nositelja je izvijestio sud da ostaje kod podneska od 17. travnja 1998. godine.
Sud je rješenjem od 9. ožujka 1999. godine i od 2. listopada 2000. godine pozvao podnositelja da uplati predujam za provođenje financijskog vještačenja.
Podneskom od 3. studenoga 2000. godine punomoćnik podnositelja je dostavio potvrdu o uplati predujma.
Na ročištu 12. veljače 2001. godine sud je punomoćniku podnositelja dodijelio rok od 15 dana za dostavu odluke o upućivanju na rad u Libiju na neodređeno vrijeme.
Podneskom od 26. listopada 2001. godine punomoćnik podnositelja je izvijestio sud da ne posjeduje zatraženu odluku i predložio da je sud pribavi od tužene. Istovremeno je predložio saslušanje svjedoka M. S. na okolnost duljine ostajanja radnika na radilištu u Libiji.
Na ročištu 16. travnja 2002. godine saslušan je svjedok M. S., a sud je naložio tuženoj da u roku od 30 dana dostavi rješenje o upućivanju podnositelja na rad u Libiju, preslik zaključenog ugovora između tužene i Libijske kompanije o izvođenju radova u Libiji i rješenje o upućivanju na rad u Libiju za radnike dizaličare koji su umjesto podnositelja i druge dvojice dizaličara, nakon njihove ozljede na radu, upućeni na rad u Libiju.
Podneskom od 24. travnja 2002. godine tužena je od zatražene dokumentacije dostavila jedino rješenje od 30. rujna 1985. godine o upućivanju podnositelja na rad u Libiju.
Sud je rješenjem od 9. prosinca 2002. godine odredio provođenje financijskog vještačenja.
Vještak financijske struke je dopisom od 12. svibnja 2003. godine vratio spis bez nalaza i mišljenja te zatražio sud da od tužene pribavi svu potrebnu dokumentaciju za vještačenje.
Sud je rješenjima od 18. studenoga 2003. godine i od 29. ožujka 2004. godine pozvao tuženu da dostavi dokumentaciju potrebnu za vještačenje uz upozorenje da će nedostavljanje zatražene dokumentacije cijeniti u smislu članka 233. stavka 5. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.).
Podneskom od 30. ožujka 2003. godine punomoćnik podnositelja predlaže saslušanje svjedoka koji su radili na istom radnom mjestu kao podnositelj.
Podnescima od 2. lipnja 2004. i 3. listopada 2005. godine punomoćnik podnositelja je zatražio hitno zakazivanje ročišta.
Sud je 7. listopada 2005. godine pozvao vještaka da dostavi spis, nalaz i mišljenje.
Vještak je 14. listopada 2005. godine vratio spis bez nalaza i mišljenja, jer tužena nije dostavila dokumentaciju koju je on od nje zatražio 31. siječnja 2003., 12. svibnja 2003. i 4. lipnja 2005. godine, a bez koje nije moguće provesti vještačenje.
Sud je rješenjem od 7. studenoga 2005. godine odredio drugog vještaka financijske struke.
Drugi vještak je 16. ožujka 2006. godine vratio spis bez nalaza i mišljenja jer mu tužena, na njegovo traženje, nije dostavila dokumentaciju potrebnu za vještačenje.
Rješenjem od 13. travnja 2006. godine sud je odredio za 23. svibnja 2006. godine očevid na licu mjesta u sjedištu tužene u Zagrebu, u Službi računovodstva, uz prisustvo vještaka financijske struke, kako bi se izvršio uvid i pribavili podaci potrebni za vještačenje.
Očevid je održan 23. svibnja 2006. godine.
Vještak je 13. rujna 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje.
Sljedeće ročište do sada nije zakazano.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prijedlog je tadašnjem Osnovnom sudu udruženog rada u Zagrebu podnijet 24. prosinca 1990. godine.
Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine, kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.
Ustavna tužba podnijeta je 4. siječnja 2005. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno četrnaest (14) godina i jedanaest (11) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao sedam (7) godina, jedan (1) mjesec i trideset (30) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u pravnorelevantnom razdoblju cijelo vrijeme vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu koji je održao dva ročišta, te je od 18. studenoga 2003. godine bezuspješno pokušavao pribaviti od tužene dokumentaciju potrebnu za financijsko vještačenje uslijed čega vještaci financijske struke nisu mogli u danim rokovima izraditi nalaz i mišljenje. Međutim, ta činjenica nije opravdan razlog za nerazumno dugo nepostupanje suda u ovom sudskom postupku. Naime, odredbom članka 233. stavka 4. Zakona o parničnom postupku propisano je da kad stranka koja je pozvana da podnesenu ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može radi utvrđenja te činjenice izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju sud je tek za 23. svibnja 2006. godine (iako je provođenje financijskog vještačenja odredio rješenjem od 9. prosinca 2002. godine) zakazao očevid na licu mjesta radi pribavljanja dokumentacije potrebne za vještačenje od tužene. Nadalje, odredbom članka 233. stavka 5. Zakona o parničnom postupku propisano je da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava nalazi kod nje.
Polazeći od navedenih odredbi Zakona o parničnom postupku, a imajući u vidu razdoblje u kojem se bezuspješno pokušava pribaviti dokumentacija potrebna za financijsko vještačenje, razvidno je da Općinski sud u Zagrebu nije poduzeo odgovarajuće korake radi učinkovitog vođenja ovog parničnog postupka. Povrh toga, taj sud od 5. studenoga 1997. godine do sada nije nijednom meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu iako se radi o postupku žurne naravi.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe kao tužitelj u parničnom postupku doprinio je duljini postupka u pravnorelevantnom razdoblju time što punomoćnik podnositelja nije u danom roku uredio tužbu, time što je tek 3. studenoga 2000. godine izvijestio sud da je uplatio predujam za vještačenje iako ga je sud na uplatu pozvao prvi puta rješenjem od 9. ožujka 1999. godine te drugi puta rješenjem od 2. listopada 2000. godine, i time što nije u roku od 15 dana određenom na ročištu 12. veljače 2001. godine dostavio odluku o upućivanju na rad u Libiju, već je tek podneskom od 26. listopada 2001. godine izvijestio sud da ne posjeduje traženu odluku i predložio da se ona zatraži od tužene. Međutim, time se ne može opravdati ukupna duljina trajanja postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Iz dosadašnjeg tijeka postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o osobito složenoj sudskoj stvari.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u pravnorelevantnom razdoblju vodio pred prvostupanjskim sudom u trajanju od sedam godina, jedan mjesec i trideset dana, te da je još u tijeku. Usprkos doprinosu podnositelja duljini trajanja postupka, a imajući u vidu ukupno trajanje postupka, neučinkovito postupanje Općinskog suda u Zagrebu (utvrđenja pod točkom 4.2. obrazloženja ove odluke), te posebno okolnost da se postupak cijelo vrijeme vodi pred prvostupanjskim sudom koji od 5. studenoga 1997. godine do sada nije nijednom meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu iako se radi o postup­ku žurne naravi, Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.
6. U skladu s odredbom članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj. U ovom predmetu Ustavni sud je uzeo u obzir i doprinos podnositelja ukupnoj duljini postupka.
7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.
8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-40/2005
Zagreb, 20. rujna 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.