|
|
|
|
|
|
|
|
2735
Ustavni
sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić,
predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario
Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata
Račan, Emilija Rajić, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za
ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 18. listopada 2006.
godine, donio je
I.
Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom
članka 129. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96., 65/95.,
17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.).
II.
Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1.
Željko Vojković iz Sesvetskog Kraljevca i Tomica Vrbanić iz Zagreba
podnijeli su prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom
odredaba članka 129. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96.,
65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.).
2.
Osporeni članak 129. Zakona o radu glasi:
Prenošenje
ugovora na novoga poslodavca
Članak 129.
1)
Ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese
poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori
o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet
prenošenja.
2)
Radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. ovoga članka
zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima
iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prijenosa ugovora o radu.
3)
Poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1.
ovoga članka preuzima s danom prenošenja, u neizmijenjenom obliku i opsegu, sva
prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.
4)
Poslodavac koji prenosi na novog poslodavca poduzeće ili dio poduzeća dužan je
novog poslodavca potpuno i istinito izvijestiti o pravima radnika čiji se
ugovori o radu prenose.
5)
Poslodavac je dužan o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca pisano
obavijestiti radnika čiji se ugovor prenosi.
6)
Ugovori o radu iz stavka 1. ovoga članka prenose se na novog poslodavca s danom
nastupa pravnih posljedica prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća.
7)
Ako se prijenos poduzeća ili dijela poduzeća obavlja u sklopu stečajnog
postupka ili postupka sanacije, prava koja se prenose na novog poslodavca mogu
se umanjiti u skladu sa sklopljenim kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom
između radničkog vijeća i poslodavca.
8)
Ako je u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je preneseno utemeljeno radničko
vijeće, ono nastavlja s radom, a najduže godinu dana.
9)
Ako je u poduzeću ili dijelu poduzeća koji se prenosi sklopljen sporazum između
radničkog vijeća i poslodavca, on se nastavlja primjenjivati do sklapanja novog
sporazuma, a najduže godinu dana.
10)
Ako se poduzeće ili dio poduzeća prenosi na novog poslodavca samo za određeno
vrijeme, poslodavac koji prenosi poduzeće ili dio poduzeća, solidarno s novim
poslodavcem odgovara za obveze prema radnicima nastale nakon dana prenošenja
poduzeća ili dijela poduzeća do visine vrijednosti imovine prenesene za
određeno vrijeme na novog poslodavca.
11)
Odredbe stavka 1. do 10. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju se i na
ustanove i druge pravne osobe.
12)
Osobu koja prenošenjem poduzeća ili dijela poduzeća ili na drugi način
zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, nadležni će sud na
zahtjev radnika obvezati na ispunjenje njenih obveza i u slučaju da ugovor o
radu nije sklopljen s tom osobom.
3.
Predlagatelji smatraju da je propisivanjem prenošenja ugovora o radu na novog
poslodavca bez suglasnosti radnika »negirano« pravo radnika da slobodno bira
poziv i zaposlenje, a poslodavcu se dozvoljava da »tretira radnika na jednak
način kao i strojeve koje prodaje trećoj osobi«. Ističu da je ugovor o radu po
svojim karakteristikama ugovor koji sadrži strogo osobni odnos između ugovornih
strana (poslodavca i radnika), te da jednostrano prenošenje prava i obveza iz
tog ugovora na treće osobe nije dopušteno, odnosno suprotno je odredbama Zakona
o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 35/05.). Prema mišljenju
predlagatelja prenošenje ugovora o radu s jednog na drugog poslodavca trebalo
je uvjetovati izričitom i pisanom suglasnosti radnika za sklapanje takvog
pravnog posla.
Predlagatelji
nadalje smatraju da osporeni članak omogućuje poslodavcu zlouporabu odnosno da
se »jednostavno riješi radnika za koje smatra da su mu suvišni ili iz bilo
kojeg razloga ne želi da za njega rade i to bez poštivanja prava koja bi
radnici u tom slučaju imali kao što je otpremnina, otkazni rok i slično«.
Zaključno ističu da su odredbe stavaka 2., 3. i 12. osporenog članka u praksi
neprovedive, da stavak 7. omogućuje izravno smanjenje prava radnika kod novog
poslodavca, a da prava koja su radnici imali kod prethodnog poslodavca kod
novog poslodavca traju samo privremeno i to najduže godinu dana.
Smatraju
stoga da odredbe članka 129. Zakona o radu nisu u suglasnosti s člancima 3. i
54. Ustava Republike Hrvatske.
4.
U tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je i dobiveno očitovanje
Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.
Prijedlog
nije osnovan.
5.
Ovlaštenje je Hrvatskog sabora da samostalno odlučuje o uređivanju
gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj u skladu s
Ustavom i zakonom (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava). Pri uređivanju tih
odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav,
a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite
određena ustavna dobra i vrednote.
Neposredno
mjerodavne za ocjenu suglasnosti odredbi članka 129. Zakona o radu s Ustavom
odredbe su članaka 3. i 54. Ustava koje glase:
Članak 3.
Sloboda,
jednakost, (...) vladavina prava (...) najviše su vrednote ustavnog poretka
Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.
Članak 54.
Svatko
ima pravo na rad i slobodu rada.
Svatko
slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno
svako radno mjesto i dužnost.
6.
Osporeni članak uređuje pravni položaj radnika u slučaju da se uslijed statusne
promjene ili na temelju pravnog posla na novog poslodavca prenese poduzeće ili
dio poduzeća (pogon). Prenošenje poduzeća ili dijela poduzeća na novog
poslodavca može biti trajno ili samo za određeno vrijeme, no ni u jednom
slučaju ne radi se o stvaranju novog poduzeća nego o kontinuitetu poslovanja
onoga dijela koje se prenosi.
Prema
osporenoj odredbi stavka 1. članka 129. Zakona o radu, u slučaju takvog
prenošenja poduzeća ili dijela poduzeća, na novog poslodavca po sili zakona
prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu
poduzeća koje je predmet prenošenja. Što znači da radnik čiji se ugovor o radu
prenosi zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim
pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao kod ranijeg poslodavca do
dana prijenosa ugovora o radu (stavak 2.) odnosno da poslodavac na kojeg se
prenose ugovori o radu preuzima s danom prenošenja, u neizmijenjenom obliku i
opsegu, sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (stavak 3.).
Ugovori
o radu prenose se na novog poslodavca po sili zakona. Jedina dužnost ranijeg
poslodavca, u odnosu na radnike, jest da o prenošenju ugovora o radu pisano
obavijesti radnike čiji se ugovori prenose. To obavještavanje radnika o
prijenosu nema konstitutivni učinak za učinjeni prijenos ugovora, a propust da
se radnike pisano obavijesti o prijenosu ugovora o radu dovodi do prekršajne
odgovornosti prijašnjeg poslodavca (članak 228b. stavak 1. točka 45. Zakona o
radu).
No,
prije donošenja odluke o poduzimanju mjera koje dovode do prijenosa poduzeća
ili dijela poduzeća, poslodavac se o namjeravanoj
odluci mora savjetovati s radničkim vijećem (članak 145. Zakona o radu). Iako
mišljenje radničkog vijeća ima samo savjetodavni karakter, propust poslodavca
da se savjetuje s radničkim vijećem prije donošenja odluke o prijenosu poduzeća
ili dijela poduzeća čini tu odluku ništetnom (stavak
11. članka 145. Zakona o radu).
Zaštita
radnika kod prijenosa ugovora o radu, osim time što zadržavaju sva prava iz
radnog odnosa stečena kod prijašnjeg poslodavca, osigurana je i na drugi način
(stavak 12.) – u slučaju da raniji poslodavac prenošenjem poduzeća ili njegova
pogona ili inače zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku,
radnik može ustati tužbom i tražiti od suda da obveže ranijeg poslodavca na
ispunjenje obveza. Odgovornost ranijeg poslodavca pritom nije ograničena
vrijednošću imovine prenesene prijenosom poduzeća ili pogona niti se ugovorom o
prijenosu može ograničiti. Radnik tako može od ranijeg poslodavca, ukoliko ovaj
na štetu radnika zloupotrijebi mogućnost prenošenja poduzeća ili pogona, putem
suda potraživati na primjer plaću, otpremninu, naknadu štete kao i sva druga
prava iz radnog odnosa, iako s njim nema sklopljen ugovor o radu.
7.
Ugovor o radu je, po svojim obilježjima, dvostranoobvezni
ugovor kod kojeg je poslodavac u obvezi radniku dati posao te mu za obavljeni
rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u
skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao (članak 3.
stavak 1. Zakona o radu). Jedno od značajnih obilježja ugovora o radu je i
dobrovoljnost, koja se izražava kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o
radu. Unatoč tim obilježjima ugovor o radu nije ugovor obveznog prava na kojeg
treba prije svega primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, kako to
smatraju predlagatelji. Naime, u smislu odredbe članka 6. Zakona o radu opći
propisi obveznog prava primijenit će se, u skladu s naravi tog ugovora, na sva
pitanja u svezi s ugovorom o radu ako ta pitanja nisu uređena Zakonom o radu
ili drugim zakonom.
Prema
ocjeni Suda osporene odredbe članka 129. Zakona o radu usmjerene su na zaštitu
radnika, jer se u slučaju prenošenja poduzeća ili dijela poduzeća, kao
rezultata poslovne odluke poslodavca, svi ugovori o radu radnika koji rade u
poduzeću ili dijelu poduzeća koje se prenosi, po sili zakona prenose na novog
poslodavca. Smisao te odredbe je očuvanje kontinuiteta neprekinutog trajanja
radnog odnosa radnika; radnici na taj način zadržavaju sva prava stečena do
dana prijenosa ugovora o radu. Posebnu zaštitnu funkciju ima i odredba stavka
12. članka 129. Zakona o radu koja omogućuje zaštitu prava radnika od
eventualnih manipulacija ranijeg poslodavca koje bi prijenosom poduzeća ili
dijela poduzeća mogle dovesti do povrede njihovih prava.
Polazeći
od naprijed navedenih obilježja ugovora o radu, odnosno slobode sklapanja i
prestanka tog ugovora, Ustavni sud ocjenjuje da se zakonskim uređenjem
prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca, ne ograničava radnikova Ustavom
zajamčena sloboda rada niti sloboda izbora poziva i zaposlenja.
Razmatrajući
razloge osporavanja kao i osporene odredbe članka 129. Zakona o radu u odnosu
na sadržaj u točki 5. obrazloženja ovog rješenja navedenih ustavnih odredbi,
Ustavni sud ocjenjuje da osporene odredbe članka 129. Zakona o radu nisu u
nesuglasju s Ustavom. Ustavni sud ocjenjuje da propisivanjem prenošenja ugovora
o radu na novog poslodavca po sili zakona, zakonodavac nije postupio suprotno
odredbama članaka 3. i 54. Ustava.
8.
Osvrćući se na predlagateljeve tvrdnje da osporene odredbe omogućuju poslodavcu
da se »riješi radnika za koje smatra da su mu suvišni (...) i to bez poštivanja
prava koja bi radnici imali kao što je otpremnina, otkazni rok i slično« te da
prava radnika koja se prenose na novog poslodavca traju privremeno, samo godinu
dana, Ustavni sud ističe da takve tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju osporenih
odredaba. Naime, prema stavku 1. na novog poslodavca prenose se ugovori o radu
onih radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja,
a ne svih, odnosno bilo kojih radnika. Pritom ti radnici zadržavaju u svezi s
otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa sva
prava koja su stekli do dana prenosa ugovora o radu.
Osporenim odredbama osiguran je dakle kontinuitet prava koja su radnici čiji
ugovori o radu se prenose stekli kod prijašnjeg poslodavca, pri čemu
ostvarivanje tih prava nije privremeno niti ograničeno na godinu dana, kako to
pogrešno tumače predlagatelji. Privremen je, odnosno ograničen najduže na
godinu dana, rad radničkog vijeća koje je bilo utemeljeno u poduzeću ili dijelu
poduzeća koje je preneseno (stavak 8.). Privremena je i primjena sporazuma
sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca u poduzeću ili dijelu poduzeća
koje se prenosi, i to do sklapanja novog sporazuma, a najduže godinu dana
(stavak 9.). Do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, na
radnike čiji ugovori o radu su preneseni, nastavlja se primjenjivati i
kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao u vrijeme promjene poslodavca
(članak 197. Zakona o radu).
Predlagatelji
osporavaju i primjenu osporenih odredbi u praksi.
Ustavni sud ističe da prema mjerodavnim odredbama Ustava i Ustavnog zakona o
Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i
49/02. – pročišćeni tekst), u ustavnosudskom postupku ocjene suglasnosti zakona
s Ustavom, Sud nije nadležan ocjenjivati primjenu osporenog zakona. Takvo
stajalište Sud je zauzeo u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004.
(»Narodne novine«, broj 175/04.).
9.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o
Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješeno je kao u izreci pod točkom I.
Rješenje
o objavi iz točke II. izreke temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona
o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj:
U-I-3763/2004
Zagreb, 18. listopada 2006.
USTAVNI
SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.
|
|
|
Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga |