USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2907

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. R. iz K., kojega zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 9. studenoga 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-726/05-3 od 14. lipnja 2005. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: KO-2396/03 od 20. prosinca 2004. godine.
Tom je presudom podnositelj oglašen krivim za neovlašteno posjedovanje tvari koja je propisom proglašena opojnom drogom (»joint«), čime je počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – zlouporaba opojne droge – koje je opisano i kažnjivo po članku 173. stavku 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03.; u daljnjem tekstu: KZ). Na temelju članka 173. stavka 1. u vezi s člankom 66. KZ-a okrivljeniku je izrečena sudska opomena.
2. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka zahtijevao provođenje dokaza vještačenjem opuška DNA analizom da bi se utvrdilo da je taj joint pušio/konzumirao podnositelj. Naime, prema optužnom prijedlogu, taj je joint tempore criminis (2. travnja 2003. godine oko 21.30 sati) pokupljen po pripadnicima interventne policije u blizini mjesta gdje je podnositelj stajao, kada se razbježala skupina mlađih osoba koja je stajala na otvorenom prostoru ispred F. f., gdje se održavao koncert. Naime, samo provođenjem tog objektivnog i apsolutno sigurnog načina moglo bi se utvrditi je li ili nije počinjena radnja koja je podnositelju stavljena na teret kao kazneno djelo neovlaštenog posjedovanja opojne tvari, smatra podnositelj.
Iako je corpus delicti pronađen na javnoj površini u blizini podnositelja, te sačuvan i poslan na provođenje analize da bi se utvrdilo radi li se o jointu marihuane, u oba stupnja kaznenog postupka odbijen je prijedlog obrane da se taj opušak vještači DNA analizom. Dakle, iako je postojala mogućnost s apsolutnom sigurnošću utvrditi ili otkloniti tvrdnju da je podnositelj pušio pronađeni joint, oba su suda odbila provedbu tog dokaza.
Nadalje, podnositelj smatra da djelo koje mu je stavljeno na teret nije kazneno, već prekršajno djelo. Tijekom prvostupanjskog postupka na snazi je bio od 15. srpnja 2003. do 27. studenoga 2003. godine Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 111/03.), koji je u cijelosti ukinut odlukom ovog Suda. Tim je Zakonom u članku 63. izmijenjen članak 173. stavak 1. KZ-a na način da su u opisu citiranog kaznenog djela dodane riječi »radi prodaje«, čime je bilo kazneno dekriminalizirano golo »posjedovanje« opojne tvari, tj. držanje takvih stvari (detentio). Istodobno je Zakonom o suzbijanju zloporabe opojnih droga (»Narodne novine« broj 87/02.) izmijenjen članak 54. stavak 3. tog Zakona na način da je propisano kao prekršaj »neovlašteno posjedovanje opojne droge po fizičkoj osobi« (dotada je takav prekršaj mogla počiniti samo pravna osoba).
Kako Ustav i KZ u članku 3. propisuju primjenu blažeg zakona nakon počinjenog djela, te kako je naknadnom izmjenom KZ-a dekriminalizirano posjedovanje opojnih tvari, te je stoga sud bio dužan odbaciti optužni prijedlog protiv podnositelja primjenom odredbi članka 437. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi s člankom 210. stavkom 1. točkama 1. i 4. ZKP-a, a u vezi s člankom 3. stavcima 1. i 2. KZ-a.
Podnositelj također ističe da je prekršajno kažnjen za isto djelo rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu broj: J-9048/03 od 4. lipnja 2004. godine, te mu je izrečena novčana kazna od 500,00 kuna.
Stoga smatra da se sudjelovanje u kaznenom postupku ne može smatrati pravičnim/pravednim.
Na kraju napominje da, iako je sudovima bila poznata točna adresa podnositelja (u K.), sudovi su presude podnositelju dostavljali na adresu u R., te su na taj način, iako su dobili obavijest da se adresa podnositelja ne nalazi na dostavnom području G. R., umjesto provjere dostave, sudovi dostavu obavili putem oglasne ploče suda. Time smatra da mu je uskraćeno zakonsko pravo da osobno podnese žalbu protiv presude.
Povrijeđenima smatra ustavna prava propisana odredbama članaka 18. stavka 1., 26., 29. stavka 1., 29. stavka 2. alineje 6. i 31. stavka 1. Ustava, te odredbe članaka 6. stavaka 2. i 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99. – pročišćeni tekst i 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
3. U ustavnosudskom postupku pribavljen je spis predmeta i mišljenje stručnjaka iz područja kaznenog prava.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Županijski sud odbio je žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu utvrđujući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo.
Taj sud utvrđuje da se ne može prihvatiti stajalište podnositelja da se pod konzumiranjem droge ne može podvesti i posjedovanje droge odnosno »jointa«, jer je podnositelj oglašen krivim da je kritične zgode kod njega pronađena djelomično »iskonzumirana ručno spravljena cigareta »joint« ispunjena smjesom duhana i opojne droge marihuane«.
Prema tome, posjedovanje droge koje se sastoji od posjedovanja »jointa« s namjerom konzumiranja droge, predstavlja biće kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ-a, utvrđuje drugostupanjski sud.
U vezi s provedbom dokaznog prijedloga DNA analize opuška »jointa« koji je odbio prvostupanjski sud, drugostupanjski sud utvrđuje da taj dokaz nije potrebno provoditi. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka M. T. i D. J. proizlazi da je kritične zgode podnositelj, nakon što je vidio djelatnike policije koji su bili raspoređeni na poslovima održavanja koncerta koji se održavao ispred prostorija fakulteta, bacio cigaretu koju je pušio dok su se ostali oko njega razbježali. Vještačenjem je utvrđeno da cigareta sadrži drogu marihuanu težine oko 1,5 grama.
Nadalje, drugostupanjski sud utvrđuje da posjedovanje droge znači faktičnu vlast svakodobnog raspolaganja s opojnom drogom, pa onaj koji ima opojnu drogu može tu drogu koristiti i pušenjem. Svrha radi koje počinitelj djela posjeduje drogu nije važna. Kod ovog kaznenog djela mora kod počinitelja postojati svijest da se radi o pripravku koji je propisom proglašen opojnom drogom. Dakle, kaznenim pravom nije obuhvaćeno samo uzimanje i trošenje opojne droge, utvrđuje drugostupanjski sud.
6. Za odlučivanje o povredama ustavnih prava koje podnositelj ističe u ustavnoj tužbi mjerodavne su sljedeće ustavne odredbe:
Članak 18. stavak 1. Ustava propisuje:
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
Članak 29. stavak 1. Ustava propisuje:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči (...) o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava propisuje:
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.
Članak 31. stavak 1. Ustava propisuje:
Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.
7. U odnosu na prigovor istaknut u ustavnoj tužbi da je neosnovano odbijen podnositeljev prijedlog da se opušak vještači radi utvrđenja je li slina na opušku njemu pripadala, Ustavni sud utvrđuje sljedeće:
Prema odredbama članka 322. stavka 4. ZKP-a raspravni sud nije dužan izvesti sve predložene dokaze, nego može i odbiti prijedlog stranaka da se pribave novi dokazi. Stranka koja time nije zadovoljna može pobijati presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U konkretnom slučaju podnositelj je to i učinio, no drugostupanjski sud je podrobno obrazložio zašto je smatrao da je izvođenje tog dokaza nepotrebno. Također valja napomenuti da Ustavni sud ne procjenjuje činjenično stanje utvrđeno u kaznenom postupku niti ulazi u slobodnu ocjenu dokaza.
8. Podnositelj smatra povrijeđenom odredbu članka 31. stavka 1. Ustava jer sudovi nisu primijenili odredbu članka 63. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 111/03.) prema kojem radnja zbog koje je proglašen krivim (posjedovanje opojne droge) nije predstavljala kazneno djelo.
U konkretnom slučaju kazneno djelo je počinjeno 2. travnja 2003. godine, Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2003. godine stupio je na snagu 15. srpnja 2003. godine (članak 156. tog Zakona), a stavljen je izvan snage 27. studenoga 2003. godine odlukom Ustavnog suda broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003. godine (»Narodne novine« broj 190/03.).
Ustavni sud utvrđuje da je Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2003. godine, na koji se poziva podnositelj, ukinut odlukom Ustavnog suda od 27. studenoga 2003. godine, nikada nije proizvodio pravne učinke.
9. Podnositelj smatra da suđenje nije bilo pravično, jer sudovi u kaznenom postupku nisu cijenili okolnost da je za isto djelo kažnjen rješenjem Prekršajnog suda u Zagrebu s novčanom kaznom od 500,00 kuna.
Hrvatski pravni sustav ne isključuje mogućnost da netko za isto djelo bude kažnjen dva puta, ako je ono jednom označeno kao prekršajno, a drugi puta kao kazneno. Odredba članka 31. stavka 2. Ustava odnosi se samo na zabranu dvostrukog suđenja (ne bis in idem) za isto kazneno djelo. Nadalje, ako je počinitelj u kaznenom postupku pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo, ne može više biti kažnjen u prekršajnom postupku (članak 6. Zakona o prekršajima).
Međutim, obrnuto, prethodna osuda za prekršaj ne isključuje kasniju osudu za kazneno djelo. U tom se slučaju kazna zatvora, novčana kazna ili globa za prekršaj uračunavaju u kaznu za kazneno djelo ako opis tog djela odgovara prekršaju zbog kojega je izrečena kazna (članak 63. stavak 3. KZ-a).
Kako je podnositelj prvo kažnjen za prekršaj, nije bilo pravne zapreke da bude nakon toga oglašen krivim i za kazneno djelo u kaznenom postupku. Uračunavanje izrečene prekršajne kazne u kaznu izrečenu za kazneno djelo nije bilo moguće, jer podnositelju u kaznenom postupku nije izrečena kazna, nego sudska opomena.
10. U odnosu na navode glede pogrešne dostave presuda podnositelju, Ustavni sud utvrđuje da takav način dostave nije bio sukladan odredbi članka 147. stavka 5. ZKP-a (koja nalaže obveznu osobnu dostavu presuda i poziva na rasprave, te način provjere adrese ako pošiljka ne bi bila uručena). Stavljanjem presuda na oglasnu ploču suda u situaciji u kojoj je sudu bila poznata točna adresa podnositelja (na kojoj je on prijavljen i u evidenciji prebivališta Ministarstva unutarnjih poslova), podnositelj se mogao naći u situaciji da bude spriječen osobno uložiti žalbu.
Takav propust, međutim, ne predstavlja povredu ustavnog prava na žalbu zajamčenog člankom 18. stavkom 1. Ustava, jer je podnositelj iskoristio svoje pravo na žalbu putem svog branitelja.
11. U ustavnoj tužbi podnositelj posebno ističe povredu ustav­nog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta toga ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.
U konkretnoj pravnoj stvari presuđivali su zakonom usta­novljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz spisa predmeta razvidno je da je podnositelju bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu. Ujedno, podnositelj je bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove, dok su osporene odluke valjano obrazložene te donesene sukladno mjerodavnim odredbama postupovnog prava.
Stoga Sud smatra da osporenim odlukama podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene ni odredbe Europske konvencije na koje se podnositelj poziva u ustavnoj tužbi.
12. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi držav­ljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, »Narodne novine« broj 2/05.).
13. Slijedom iznijetoga, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno je kao u izreci pod točkom I. Točka II. temelji se na članku 29. Ustav­nog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-4467/2005
Zagreb, 9. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.