HRVATSKI SABOR

2957

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 24. studenoga 2006., donio je

NACIONALNU POPULACIJSKU POLITIKU

I. UVOD

U gotovo svim razvijenim, ali i mnogim zemljama u razvoju, u cilju usmjeravanja razvoja i obnove stanovništva te vlastite održivosti, poduzimaju se temeljito i sveobuhvatno razrađene mjere iz područja socijalne, gospodarske, stambene, obrazovne, pravne, financijske, porezne i drugih politika. Navedenim se mjerama utječe na vitalne i gospodarske procese određene države, s krajnjim ciljem podizanja prirodnog prirasta. Riječ je o populacijskoj politici kao odgovoru na konkretnu nastalu nepovoljnu demografsku situaciju u području sastavnica prirodnog kretanja stanovništva.¹
Populacijska politika skup je mjera i akcija, najčešće ugrađenih u pozitivna zakonska rješenja i provedbene akte, kojima država us­mjerava razvoj vlastita stanovništva, njegovo brojčano kretanje, prostorni razmještaj, brojnost živorođenih i umrlih, a posredno usmjerava promjene u dobno-spolnim, socioekonomskim i obrazovnim strukturama stanovništva te strukturama obitelji, kućanstava, na­selja, regija, kao i odnosa napučenosti urbanih i ruralnih prostora.²
Ovisno o postavljenim ciljevima usmjeravanja demografskih procesa, snazi djelovanja i učinkovitosti ciljanih pronatalitetnih aktivnosti i mjera, duljini i vremenu primjene propisanih mjera, država kroz različite političke akcije može polučiti manju ili veću uspješnost populacijske politike. Većina zemalja zapadne, sjeverozapadne i južne Europe nema eksplicitne populacijske politike, a glavnine pronatalitetnih mjera, ako postoje, nazivaju se mjerama obiteljske politike, socijalne politike, fertilno – relevantne socijalne politike ili u najboljem slučaju politikom o stanovništvu. Službenu populacijsku politiku razmjerno dugo i s odgovarajućim uspjehom imaju Francuska i Švedska.³
Populacijsku politiku, ovisno o primijenjenim mjerama i aktiv­nostima, u teoriji populacijske politike razvrstavamo u četiri osnov­na tipa, a oni se po željenom učinku dijele na:
a) kvantitativne, kojima pripada:
– ekspanzivni (pronatalitetni i/ili imigracijski) tip⁴ – u primjeni u većini europskih zemalja, od velike ekonomske krize iz tridesetih godina prošloga stoljeća,
– restriktivni (denatalitetni i/ili emigracijski) tip⁵ – u primjeni u većini azijskih i latinoameričkih država nakon Drugoga svjetskog rata,
– redistributivni tip⁶ – organiziran i gospodarski i/ili politički »potican« prerazmještaj stanovništva (najčešće unutar granica vlastite države), te
b) kvalitativni, kojem pripada:
– eugenički tip⁷ – ima za cilj podizanje kvalitativnih značajki stanovništva. Ovaj tip populacijske politike ostvaruje se kroz mjere zdravstvene, obrazovne i nekim mjerama ekonomske politike.
Hrvatska država dosad nije imala cjelovitu i sveobuhvatnu nacionalnu populacijsku politiku, unatoč tomu što neke od pokušaja takve politike možemo prepoznati u Nacionalnom programu demografskog razvitka⁸ i Nacionalnoj obiteljskoj politici.⁹
Obzirom na uočene demografske pravce razvoja u Hrvatskoj, tijekom dvadesetoga i u prvim godinama dvadeset prvoga stoljeća, nametnula se obveza zaustavljanja, a u konačnici pozitivnog usmjeravanja vitalnog razvoja stanovništva. Osmišljena hrvatska populacijska politika usmjerena u pravcu razvoja i obnove vlastita stanovništva, čini se, daje nam izgledne mogućnosti za zaustavljanje negativnih demografskih kretanja.
Temeljni cilj ovako osmišljene Nacionalne populacijske politike bio bi pomlađivanje i brojčani porast stanovništva u Hrvatskoj. Ostvarenje ovoga općeg cilja moguće je ostvariti kroz:
– povećanje nataliteta sa svrhom da u određenom dužem razdoblju postignemo zadržavanje nataliteta iznad stope mortaliteta, koju je moguće dostići stopom nataliteta oko 15‰,
– postizanje optimalnoga migracijskog obrasca kroz zaustavljanje koncentracije stanovništva u velikim urbanim središtima, uz poticanje razvoja manjih urbanih naselja, kao sredina u kojima je, prema svim istraživanjima, stopa prirodnog prirasta viša; ovom procesu može pridonijeti i zaustavljanje sveprisutnije urbano-ruralne polarizacije prostora, poduzimanje mjera u svrhu zaustavljanja iseljavanja mladih iz ruralnih područja i hrvatskih prostora, plansko i selektivno naseljavanje u rijetko naseljena i manja naselja (redistributivna politika),
– poticanje povratka hrvatskog iseljeništva, kao najpoželjnijeg izvora doseljeničkog toka,
– poticanje uravnoteženijeg razmještaja stanovništva i demografskog razvoja putem prostorne preraspodjele stanovništva u svrhu njegova ravnomjernijeg razmještaja i regionalnoga demografskog razvoja, pretežito migracijom radne snage, čime bi omogućili »rasterećenje« velikih urbanih aglomeracija i stvaranje razvojnih jezgri u zaostalim područjima, što je vezano uz prostorno planiranje.
U postizanju željenog cilja moguće je primijeniti tzv. ekspanzivni tip populacijske politike, uz odgovarajuće mjere redistributivnog tipa, ali dijelom i činitelje imigracijskog oblika ekspanzivne politike. Mjere sadržane u Nacionalnoj populacijskoj politici dio su ukupnih nastojanja hrvatskoga društva za usmjeravanje kretanja stanovništva u željenom pravcu, imajući na umu da sve ono što činimo danas daje učinak kroz dvadeset do trideset godina. Ova spoznaja, kao i dosadašnje pojedinačne aktivnosti u otklanjanju negativnih migracijskih i natalitetnih kretanja, predstavljaju poticaj za osnaživanje ukupnih nastojanja u zaustavljanju uočenih i vrlo zabrinjavajućih demografskih procesa.
 

II. DEMOGRAFSKO STANJE I PROMJENE U STRUKTURI STANOVNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE

Republika Hrvatska sa 4.437.460 stanovnika10 ili 78,4 na jedan četvorni kilometar (dalje u tekstu: st/km²) pripada skupini rijetko napučenih europskih zemlja, jer oko tri četvrtine zemalja Europe ima gušću naseljenost. Iza ove prosječne gustoće naseljenosti prostora Republike Hrvatske, po regijama, zamjetna je vrlo neujednačena razmještenost stanovništva. To je razvidno na razini županija, počevši od Ličko-senjske županije kao najrjeđe naseljene s 10 st/km² do najgušće naseljene Međimurske županije sa 162,4 st/km². Grad Zagreb, u ovim mjerilima, pripada karakterističnom urbanom području s gustoćom naseljenosti od 1.214 st/km². Nadalje, unutar regija i županija zamjetne su značajne razlike glede gustoće naseljenosti i općega kretanja stanovništva, posebice između gradskih i seoskih područja, odnosno između izrazitijih urbanih i ruralnih općina te između naselja u nizinsko-ravničarskim i brdsko-planinskim područjima.
Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 546 jedinica lokalne samouprave (423 općine i 123 grada) zabilježene su vrlo velike razlike u gustoći napučenosti stanovništva u odnosu na prethodno popisno razdoblje. Primjerice, neke su općine, posebice one u brd­sko-planinskom (dinarskom) kršu i na otočju, populacijske polupustoši (subekumene),pa je tako opću gustoću do 10 st/km² imalo devet općina i grad Obrovac. U njima je na 9,5% državnog teritorija živjelo samo 0,7% stanovnika Republike Hrvatske, od čega u općini Civljane 1,7 st/km², slijedi općina Udbina s 2,4 st/km², Lanišće na Ćićariji s 2,8 st/km², Lovinac s 3,2 st/km², Karlobag s 3,6 st/km², Gračac s 4,1 st/km², Ervenik sa 4,7 st/km² itd.
Nasuprot navedenim primjerima, mnoge su općine gusto napučene i prenapučene. Uglavnom je riječ o općinama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te gradovima (administrativnim i gospodarskim središtima) diljem Republike Hrvatske. Ako se izuzmu gradovi, u kojima je po naravi stvari gušća naseljenost, najnapučenije su prigradske općine, kao na primjer: Dugi Rat (670 st/km2) i Podstrana kod Splita (631,7 st/km2), Viškovo kod Rijeke (479,2 st/km2) i Sv. Nedjelja kod Zagreba (392,7 st/km2). Usmjeravanje stanovništva u gradove i njima gravitirajuće općine imalo je za posljedicu stvaranje gusto napučenih krajeva, s 300 i više st/km2, tako da je na 4,1% teritorija Republike Hrvatske 2001. godine živjelo 41,8% ukupnoga hrvatskog stanovništva.
Omjer između najrjeđe i najgušće naseljene općine, odnosno općine Civljane, koja se nalazi u brdsko-planinskom području, i općine Dugi Rat, koja se nalazi u neposrednoj blizini Grada Splita, iznosi 1: 394, iz čega se može zaključiti kakav utjecaj imaju visoko urbana područja na migraciju stanovništva. Ako se u razmatranje uzmu sve administrativno-teritorijalne jedinice, dakle i najveći gradovi, onda ovaj omjer iznosi 1: 1.947, što je vrlo nepovoljna slika naseljenosti stanovništva na prostorima Republike Hrvatske.
Za bolje razumijevanje ovih demografskih zbivanja, pa tako i za prikaze značajnih promjena u razmještaju stanovništva, ovisno od zemljišta, vode i drugih prirodnih resursa, tijekom proteklih desetljeća 20. stoljeća, mogu poslužiti podaci iz popisnih godina na početku i kraju proteklog stoljeća.

Napomena: ostali tekstovi, odredbe, prilozi i dodaci ispušteni su u ovom info pregledu