USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3005

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju su podnijele M. M. i I. S., obje iz Z., koje zastupaju V. V. i M. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i p. u Z., na sjednici održanoj 20. studenoga 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Pn-222/04 (ranije: Pn-2569/91) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Repub­like Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) podnositeljicama ustavne tužbe:
– M. M. iz Z., u iznosu od 8.500,00 kuna i
– I. S. iz Z., u iznosu od 8.500,00 kuna.
IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljica Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljice su, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Us­tavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijele 22. ožujka 2005. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-222/04 (ranije: Pn-2569/91), smatrajući da im je povrijeđeno ustavno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustavne tužbe, očitovanja Općinskog suda u Zagrebu te uvida u presliku spisa Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-222/04 (ranije: Pn-2569/91), utvrdio pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljica, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Podnositeljice i M. M. su 17. svibnja 1991. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv V. P. iz Z. kao prvotuženog i Z. o. »T.« (sada: »T. o.« d.d. R. – P. Z.) kao drugotuženog, radi naknade štete. Naime, kćer prve podnositeljice i sestra druge podnositeljice smrtno je stradala u prometnoj nesreći.
Do 5. studenoga 1997. godine održana su ročišta 19. studenoga 1991., 15. rujna 1992. kada je povučena tužba u odnosu na prvotuženog, 17. svibnja 1993., 30. rujna 1993., 24. ožujka 1994., 14. travnja 1994., 7. lipnja 1994., 30. lipnja 1994. i 21. studenoga 1995. godine. Sud je dopisom od 12. studenoga 1996. godine pozvao punomoćnika podnositeljica da dostavi broj police za vozilo kojim je upravljao V. P.
Nakon 5. studenoga 1997. godine, sud je dopisom od 15. rujna 1998. godine ponovno pozvao punomoćnika podnositeljica da dostavi broj police za vozilo kojim je upravljao V. P.
Podneskom od 28. prosinca 2000. godine podnositeljice su izvijestile sud da ih zastupaju nove punomoćnice, da nisu uspjele pribaviti broj police osiguranja za vozilo već da im je rečeno da će takvu informaciju Ministarstvo unutarnjih poslova dostaviti sudu te su s obzirom na protek vremena specificirale tužbeni zahtjev.
Sud je rješenjem od 21. siječnja 2001. godine pozvao drugotuženog da dostavi policu osiguranja za vozilo kojim je upravljao V. P.
Sud je dopisom od 17. kolovoza 2001. godine zatražio broj police osiguranja u vrijeme štetnog događaja za vozilo kojim je upravljao V. P. od Ministarstva unutarnjih poslova, koje je 2. listopada 2001. godine izvijestilo sud da nema zatraženi podatak.
Podneskom od 16. studenoga 2001. godine punomoćnice podnositeljica su zatražile zakazivanje ročišta.
Na ročištu 11. veljače 2002. godine sud je pozvao tuženog da dostavi broj police osiguranja za vozilo.
Na ročištu 11. travnja 2002. godine je zaključena glavna rasprava. Donesena je presuda kojom je tužbeni zahtjev usvojen i rješenje kojim je utvrđeno da je tužba u odnosu na prvotuženog povučena. Presuda i rješenje su otpremljeni 19. kolovoza 2002. godine.
Tuženi je 30. kolovoza 2002. godine izjavio žalbu protiv presude.
Spis je 4. studenoga 2002. godine otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu, koji je 3. srpnja 2003. godine remisorno vratio spis Općinskom sudu u Zagrebu, jer žalba tuženog nije bila potpisana.
Općinski sud u Zagrebu je pribavio potpis tuženog na žalbi te spis 10. rujna 2003. godine ponovno otpremio Županijskom sudu u Zagrebu.
Županijski sud u Zagrebu je rješenjem, broj: Gžn-2517/03 od 30. prosinca 2003. godine, ukinuo presudu Općinskog suda u Zagrebu i predmet 7. siječnja 2004. godine vratio tom sudu na ponovno suđenje.
Zatim su održana ročišta 7. svibnja 2004. godine i 7. lipnja 2004. godine, kada je saslušan jedan svjedok, a tuženi je predložio da se sasluša vještak prometne struke.
Na ročište 15. rujna 2004. godine vještak nije pristupio zbog službene spriječenosti pa je ročište odgođeno za 18. studenoga 2004. godine.
Na ročištu 18. studenoga 2004. godine punomoćnice podnositeljica su predale podnesak kojim je preinačen tužbeni zahtjev u spis te navele da je prvotužitelj M. M. umro, da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza njega kao nasljednica utvrđena prva podnositeljica M. M. te da je druga podnositeljica sklapanjem braka promijenila prezime iz M. u S. Nadalje, vještak prometne struke je pristupio na ročište, a sud mu je, na njegov prijedlog, dodijelio rok od 15 dana za izradu dopune nalaza i mišljenja.
Vještak prometne struke je 7. prosinca 2004. godine dostavio dopunu nalaza i mišljenja, na koju se tuženi očitovao podneskom od 7. siječnja 2005. godine, a punomoćnice podnositeljica podneskom od 11. veljače 2005. godine.
Podnescima od 7. travnja i 12. svibnja 2005. godine punomoćnice podnositeljica su zamolile sud da zakaže ročište.
Na ročište 12. siječnja 2006. godine nije pristupio vještak prometne struke. Sud je rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva naznačenu u podnesku podnositeljica od 18. studenoga 2004. godine te je, na prijedlog tuženog, odredio provođenje financijskog vještačenja radi revaloriziranja svote osiguranja.
Vještak financijske struke je 29. svibnja 2006. godine dostavio nalaz i mišljenje.
Sljedeće ročište do sada nije zakazano.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Tužba je Općinskom sudu u Zagrebu podnijeta dana 17. svibnja 1991. godine.
Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kad je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.
Ustavna tužba podnijeta je 22. ožujka 2005. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno trinaest (13) godina, deset (10) mjeseci i pet (5) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao sedam (7) godina, četiri (4) mjeseca i sedamnaest (17) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u pravno relevantnom razdoblju prvo vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu koji je održao dva ročišta, a presudu je donio nakon četiri godine, pet mjeseci i šest dana.
Zatim se postupak, povodom žalbe podnositeljica, vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu. Taj sud je nakon manje od dvanaest mjeseci (ne uračunavajući razdoblje u kojem se spis nalazio na Općinskom sudu u Zagrebu) donio rješenje kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Zagrebu i predmet vratio 7. siječnja 2004. godine tom sudu na ponovno suđenje.
Nakon toga, Općinski sud u Zagrebu je održao četiri ročišta, ali nije donio novu prvostupanjsku presudu iako se postupak od ukidanja prve prvostupanjske presude do sada vodi malo manje od tri godine.
Razvidno je da je u konkretnom slučaju dugotrajnost postupka posljedica neučinkovitog postupanja Općinskog suda u Zagrebu. Okolnost da je jedanput donijeta prvostupanjska presuda nije od utjecaja, jer je postupak ponovno u tijeku pred prvostupanjskim sudom, dakle o pravima i obvezama podnositeljica nije pravomoćno odlučeno, iako se postupak od podnošenja tužbe do sada vodi više od petnaest godina.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJICA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositeljice ustavne tužbe, kao tužiteljice u parničnom pos­tupku, u pravno relevantnom razdoblju doprinijele su duljini pos­tupka jer nisu pravovremeno odgovorile na traženje suda od 15. rujna 1998. godine. Međutim, takvim ponašanjem podnositeljica ne može se opravdati ukupna duljina trajanja postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Iz dosadašnjeg tijeka postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o osobito složenoj sudskoj stvari.

4.5. ZNAČAJ POSTUPKA ZA PODNOSITELJICE

U konkretnom slučaju postupak se vodi radi naknade štete žrt­vama prometne nesreće. Budući da se radi o predmetu od posebnog značaja za podnositeljice, nadležni sud je trebao postupati posebno učinkovito. Napominje se da je i Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda utvrdio da se od sudova zahtijeva veća učinkovitost u postupcima koji imaju veći značaj za podnositelje, te da se u tom smislu posebna učinkovitost sudova traži u postupcima koji se vode radi naknade štete žrtvama prometne nesreće (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Poje v. Croatia od 9. ožujka 2006. godine, Silva Pontes v. Portugal od 23. ožujka 1994. godine, te Martins Moreira v. Portugal od 26. listopada 1988. godine).

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u pravno relevantnom razdoblju vodio pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom u trajanju od sedam godina, četiri mjeseca i sedamnaest dana te da je još u tijeku. Imajući u vidu značaj predmeta za podnositeljice, ukupnu duljinu postupka, neučinkovito postupanje Općinskog suda u Zagrebu te posebno okolnost da postupak do sada nije pravomoćno okončan već se ponovno vodi pred prvostupanjskim sudom, Ustav­ni sud ocjenjuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositeljica da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima i obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.
6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj. U ovom predmetu pri određivanju naknade podnositeljicama uzet je u obzir i njihov doprinos duljini trajanja postupka.
7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.
8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1358/2005
Zagreb, 20. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.