USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3007

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo B. L. L. iz L., V. B., kojeg zastupa K. K., odvjetnik u Š., na sjednici održanoj 22. studenoga 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokoga prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Gž-5454/05 od 14. listopada 2005., kojim je djelomično prihvaćena žalba podnositelja (okrivljenika u prekršajnom postupku) te je preinačeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Lučke kapetanije Šibenik broj: PR/I-75/05 od 7. rujna 2005., na način da se podnositelju za počinjeno prekršajno djelo izriče novčana kazna u iznosu od 100.000,00 kn.
Prvostupanjskim rješenjem podnositelj je oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300.000,00 kn zbog prekršaja iz članka 993. stavka 3. Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, broj 181/04.), opisanog u izreci tog rješenja.
Uz kaznu, podnositelju je primjenom članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika izrečena i zaštitna mjera oduzimanja jahte »C. r.«, sa svim pripadcima te pripadajućom opremom, inventarom i ispravama plovila.
2. Podnositelj smatra da su osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 29. stavaka 1. i 4., 30., 48. stavka 1. i 50. stavka 1. Ustava.
Obrazlažući povredu navedenih ustavnih odredbi, podnositelj ističe da u provedenom prekršajnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu mjerodavnoga materijalnog propisa te da je učinjeno niz povreda postupovnog prava, a što je u bitnom iznosio i u žalbenom postupku.
Ističe da nije sklopio ugovor o iskorištavanju broda, ugovor o pomorskom plovidbenom poslu ili ugovor o prijevozu putnika morem, odnosno zakupu broda. Namjera mu je bila prodati jahtu te je s kupcem dogovoren pregled jahte. Dakle, radi se o kupnji na pokus iz članka 536. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91.) te, stoga, podnositelj ne snosi odgovornost za počinjeni prekršaj. Također, ističe da tijekom postupka nisu iz spisa predmeta izdvojeni svi dokazi, koji su morali biti izdvojeni.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe i donošenje rješenja kojim se odgađa ovrha osporenih rješenja.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode građana.
4. Prekršaj iz članka 993. stavka 2. Pomorskog zakonika čine vlasnik broda i brodar jahte ili brodice, kojom se obavlja prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu, protivno odredbi članka 9. stavka 4. tog Zakonika. Tom je odredbom propisano da se prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske može obavljati samo brodicom ili jahtom hrvatske državne pripadnosti, koja je u vlasništvu domaće fizičke ili pravne osobe i koja ispunjava uvjete utvrđene posebnim propisom koji donosi ministar.
Predmetna jahta nije hrvatske državne pripadnosti i vlasništvo je strane fizičke osobe – podnositelja, a na dan inspekcijskog nadzora njome se obavljao prijevoz osoba. Jahtom je upravljao S. F. B. zajedno s još tri osobe. U postupku je utvrđeno da postoji pravna veza između te osobe i podnositelja te da je podnositelj bio upoznat i dozvolio korištenje svoje jahte u razdoblju od 16. do 30. srpnja 2005. uz naplatu.
Stoga su tijela prekršajnog postupka utvrdila da je podnositelj počinio navedeni prekršaj, s tim da je drugostupanjski sud smanjio novčanu kaznu podnositelju, ocijenivši da je u prvostupanjskom postupku kazna prestrogo odmjerena s obzirom na olakotne okolnosti (do sada nije bio kažnjavan).
Visoki prekršajni sud odbio je prigovor podnositelja koji se ponavlja u ustavnoj tužbi. Taj sud utvrđuje da u ovom postupku nije relevantan način na koji je jahta korištena. Naime, podnositelj tvrdi da je jahtu dao potencijalnom kupcu na pokus, kako bi on njezinom uporabom, prije konačne isplate kupovnine, provjerio sve njezine karakteristike. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, u slučaju kupnje na pokus rizik od propasti ili oštećenja stvari snosi prodavatelj do kupčeve izjave da ostaje pri ugovoru. Kako ugovor o kupoprodaji nije realiziran, podnositelj je ostao vlasnik jahte u trenutku počinjenja prekršaja te je protiv njega proveden prekršajni postupak, kao okrivljenika.
5. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Odredbom članka 29. stavka 4. Ustava propisano je da se dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu uporabiti u sudskom postupku.
Pravo na pravično suđenje u postupovnom smislu, zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, bilo bi povrijeđeno ako stranci u postupku nije bila dana mogućnost da bude saslušana i da, u okviru zakona, sudjeluje u postupku; ako joj nije dana mogućnost da iznosi činjenice i predlaže dokaze, a nadležni sud se nije izjasnio o njenim navodima važnim za odlučivanje; ako pojedinačni akt, protivno zakonu, nije obrazložen; te ako stranci na drugi način nije omogućeno pravično suđenje pred nadležnim tijelom ustanovljenim zakonom.
Nadalje, Visoki prekršajni sud utvrđuje da propust prvostupanjskoga prekršajnog tijela da, sukladno članku 118. stavku 1. i članku 192. stavku 1. Zakona o prekršajima (»Narodne novine«, broj 88/02.), izdvoji iz spisa zapisnik o inspekcijskom nadzoru u kojemu je sadržan nevaljali svjedočki iskaz jer S. F. B. (kapetanu jahte) nije osiguran tumač za njemački jezik, nije od utjecaja na pravilnost rješenja o prekršaju jer se odluka prvostupanjskog tijela ne temelji na tom iskazu.
Budući da je prekršajni postupak proveden u skladu s odredbama članka 29. stavaka 1. i 4. Ustava, podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja se poziva.
6. Odredbom članka 30. Ustava propisano je da kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja, na određeno vrijeme, nekih prava na obavljanje određenih poslova ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.
Navedena ustavna odredba nije mjerodavna jer u provedenom postupku podnositelju nije ograničeno bilo koje pravo na obavljanje određenih poslova.
7. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. No, u ovom slučaju oduzimanje predmeta prekršaja propisano je odredbom članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika, koja glasi:
Uz kaznu propisanu za pomorski prekršaj iz članka 993. stavak 1. točka 2) i članka 993. stavak 2. izreći će se zaštitna mjera oduzimanja plovnog objekta kojim je prekršaj učinjen bez obzira tko je vlasnik plovnog objekta.
8. Slijedom navedenog, utvrđeno je da podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava na koja upućuje u ustavnoj tužbi te je, na temelju odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, Ustavni sud odlučio kao u izreci (točka I.).
Točka II. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Kako je donesena odluka o podnositeljevoj ustavnoj tužbi, prestale su postojati pretpostavke za donošenje rješenja o privremenoj odgodi ovrhe osporenih rješenja, u smislu članka 72. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-59/2006
Zagreb, 22. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), pisano obrazlažemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE

U PREDMETU, BROJ: U-III-59/2006 OD22. STUDENOGA 2006.

Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-III-59/2006 donesene na sjednici Ustavnog suda 22. studenoga 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) iz sljedećih razloga:
1. Benjamin Leslie Levine, državljanin Velike Britanije podnio je ustavnu tužbu protiv rješenja Visokoga prekršajnog suda Republike Hrvatske, broj: Gž-5454/05 od 14. listopada 2005. godine, kojim je djelomično prihvaćena njegova žalba te je preinačeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Lučke kapetanije Šibenik od 7. rujna 2005. na način da se podnositelju, umjesto prvostupanjskim rješenjem određene novčane kazne u iznosu od 300.000,00 kuna zbog prekršaja iz članka 993. stavka 3. Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, 181/04.), za počinjeno prekršajno djelo izriče novčana kazna u iznosu od 100.000,00 kuna.
Uz kaznu podnositelju je primjenom članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika izrečena zaštitna mjera oduzimanja jahte »Cool running«, sa svim pripadcima te pripadajućom opremom i ispravama plovila u vrijednosti od približno 1.500.000,00 EUR-a.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članka 29. stavka 1. i 4. Ustava te članka 30., članka 48. stavka 1. i članka 50. stavka 1. Ustava. Nakon opširnog obrazloženja razloga zbog kojih smatra da su mu povrijeđena naprijed navedena ustavna prava, podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje u cijelosti naprijed navedenih rješenja Visokoga prekršajnog suda Republike Hrvatske i Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka.
3. Ustavni sud je u Odluci od 22. studenoga 2006. godine odbio ustavnu tužbu. Nasuprot tome smatramo da je ustavna tužba u ovom predmetu djelomično osnovana i da je u navedenim rješenjima trebalo ukinuti dio koji se odnosi na izricanje zaštitne mjere oduzimanja jahte, a odbiti je u dijelu koji se odnosi na izricanje prekršajne kazne u iznosu od 100.000,00 kuna. Naše stajalište temeljimo na ustavnoj interpretaciji odnosa članka 48. stavka 1. Ustava kojim se jamči pravo vlasništva i članka 16. stavka 2. Ustava koji propisuje da svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. U ovom slučaju očita je i nedvojbena izrazito velika i potpuno neprihvatljiva nesrazmjernost između težine počinjenog prekršaja i nedozvoljene zarade koja je njime ostvarena sa zaštitnom mjerom oduzimanja vlasništva jahte. Činjenica je da je podnositelj prekršaj iz članka 993. stavka 3. Pomorskog zakonika, kako je to utvrdio Visoki prekršajni sud u navedenom rješenju, počinio samo jednom te da nije prethodno kažnjavan zbog čega mu je i smanjena novčana kazna s 300.000,00 na 100.000,00 kuna. Vrijednost jahte čije se vlasništvo podnositelju oduzima, naime, višestruko prelazi ostvarenu zaradu, a nerazmjer je očit i kad je riječ o težini prekršaja koji je izražen novčanom kaznom od 100.000,00 kuna i zaštitne mjere oduzimanja vlasništva jahte u vrijednosti od približno 1.500.000,00 EUR-a. Zbog toga smatramo da je navedenom zaštitnom mjerom prekršen članak 48. stavak 1. u svezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava, jer je podnositelju oduzeto pravo vlasništva jahte u okolnostima koje su nerazmjerne potrebi za ograničenjem prava vlasništva.
4. Posebno smatramo potpuno neprihvatljivim i načelno ustav­nopravno neprimjerenim obrazloženje Odluke Ustavnog suda od 22. studenoga 2006. u dijelu kojim se u točki 7. obrazloženja argumentira zašto zaštitnom mjerom oduzimanja vlasništva jahte podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koje upućuje u ustavnoj tužbi. U točki 7. obrazloženja kao argument se navodi sljedeće: »Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. No, u ovom slučaju oduzimanje predmeta prekršaja propisano je odredbom član­ka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika koja glasi:...«. Iz naprijed na­vedenog obrazloženja izrijekom slijedi potpuno neprihvatljivo ustavnopravno shvaćanje da zakonska odredba može derogirati zajamčeno ustavno pravo. Ovakvo obrazloženje ne samo da ne može biti temelj za odbijanje ustavne tužbe u navedenoj Odluci Ustavnog suda od 22. studenoga 2006., nego je i načelno s motrišta buduće prakse Ustavnog suda neprihvatljivo, jer je protivno obvezi zakonodavca da poštuje ustavnopravni poredak. Iz njega proizlazi, naime, ne samo shvaćanje da pri odlučivanju o ustavnim tužbama Ustavni sud odlučuje o zakonitosti, a ne o povredi ustavnih prava već i shvaćanje da se zakonom može obrazložiti neprimjenjivanje ustavnih odredaba kojima se jamče ljudska prava i temeljne slobode.
Zagreb, 29. studenoga 2006.

Suci
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
Agata Račan, v. r.
mr. sc. Ivan Matija, v. r.
Emilija Rajić, v. r.
Mario Kos, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pro­čišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Po­slovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

UZ ODLUKU, BROJ: U-III-59/2006 OD22. STUDENOGA 2006. GODINE

Iako sam u ovom predmetu glasovao za odbijanje ustavne tuž­be, nisam suglasan s obrazloženjem predmetne odluke, naročito s točkom 7. toga obrazloženja. Naime, mislim da je pobijanim rješenjima, donesenim u prekršajnom postupku, podnositelju ograničeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava. U takvom slučaju Ustavni sud u povodu podnesene ustavne tužbe, po mojem mišljenju, mora provjeriti da li u konkretnom slučaju ograničenje Ustavom zajamčenog prava vlasništva udovoljava standardima iz članka 16. Ustava. Smatram da je stav o kontroli ustavnosti, a naročito razmjernosti ograničenje Ustavom zajamčenog prava vlasništva trebao biti izražen u točki 7. obrazloženja predmetne odluke.
Međutim, cijeneći sve u obrazloženju odluke navedene okolnosti predmetnog slučaja (narav prekršaja, teškoće u utvrđivanju stvarne dobiti koje je podnositelj ostvario radnjama koje čine biće toga prekršaja), osobno smatram da pobijanim rješenjima podnositelju nije nerazmjerno ograničeno Ustavom zajamčeno pravo vlasništva. Pri tome napominjem da je odluka o odbijanju ustavne tužbe u skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda da krajnje restriktiv­no ispituje visine kazni i mjera sigurnosti izrečenih u kaznenim i prekršajnim postupcima. Okolnosti ovog predmeta, po mojem miš­ljenju, nisu takve da bi u svezi s njim Ustavni sud trebao značajnije izmijeniti svoju dosadašnju praksu.

Zagreb, 29. studenoga 2006.

Sudac Ustavnog suda
Republike Hrvatske
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.