USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3038

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. K. iz P., RS, koju zastupa S. K., odvjetnik iz V., na sjednici održanoj 20. studenoga 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se:
– presuda Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-2286/06-3 od 7. srpnja 2006. godine i
– presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: P-40/04 od 19. travnja 2006. godine.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Vukovaru na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-2286/06-3 od 7. srpnja 2006. godine, kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj: P-40/04 od 19. travnja 2006. godine.
Tom je presudom odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je tražila da se tuženiku B. K., ocu malodobnog N. K., naloži naknaditi 50% troškova danih po podnositeljici za uzdržavanje zajedničkog djeteta, malodobnog N. K., za vrijeme od 18. kolovoza 1998. do 6. veljače 2001. godine, u visini od 20% od svoje plaće, i to svakog desetog u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos do isplate u roku od 15 dana.
2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 14. stavka 2., 18., 26. i 63. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, te odredbe članaka 3., 5. stavka 2. i 117. stavka 3. Ustava.
U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe da su sudovi pogrešno primijenili mjerodavno materijalno pravo iz članka 244. Obiteljskog zakonika (»Narodne novine« broj 116/02., 17/04. i 136/04.). Ističe da je u spornom razdoblju isključivo ona uzdržavala zajedničko malodobno dijete stranaka. Dijete je uzdržavala od 1994. godine kada je tuženik napustio nju i dijete i otišao u nepoznatom smjeru. U tom razdoblju trošak hrane, odjeće, obuće, školskih knjiga, zdravstveni i drugi troškovi bili su isključivo na teret podnositeljice kao majke djeteta.
Ističe da pri odlučivanju treba posebno uzeti u obzir da je člankom 206. Obiteljskog zakona propisano da je uzdržavanje dužnost i pravo roditelja, dok je člankom 209. Obiteljskog zakona propisano da su roditelji dužni uzdržavati svoje malodobno dijete, koja obveza je posebno utvrđena i odredbom članka 210. stavka 1. istog Zakona, prema kojoj je roditelj dužan uzdržavati dijete ako je radno sposoban i bez obzira je li zaposlen i ostvaruje li prihode.
Stoga smatra da ima pravo na naknadu dijela troškova koje je imala za uzdržavanje zajedničkog djeteta u spornom razdoblju.
Stoga predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je brak stranaka razveden presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: P-434/98 od 18. rujna 1998. godine, te je sin N. K. povjeren na odgoj i čuvanje podnositeljici. Tom presudom nije odlučeno o uzdržavanju sina stranaka. Obveza doprinosa tuženika uzdržavanju njegova sina pravomoćno je utvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-2024/03 od 28. studenoga 2003. godine, te je isti obvezan uzdržavati svoga malodobnog sina plaćanjem 20% svoje plaće na ruke podnositeljice, i to u razdoblju od 8. veljače 2001. godine (dana kada je podnesena tužba u tom postupku) do kada budu postojale potrebe uzdržavanja.
Od početka postupka podnositeljica je tražila i naknadu dijela troškova koje je imala za uzdržavanje sina od dana razvoda pa nadalje. O tom dijelu tužbenog zahtjeva se odlučivalo osporenim presudama.
Prvostupanjski sud navodi da je mjerodavna odredba članka 244. Obiteljskog zakona, koja glasi:
Fizička ili pravna osoba koja je snosila troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onog koji je po ovome Zakonu bio dužan davati uzdržavanje, ako su učinjeni troškovi bili opravdani.
Tumačeći navedenu odredbu Obiteljskog zakona, prvostupanjski sud navodi: »Međutim, naknadu tih troškova može tražiti osoba koja je snosila troškove uzdržavanja neke osobe ako nije uopće niti djelomično bila u obvezi uzdržavati tu osobu tako da II-tužitelj, kao majka K. mlt. N. čija je dužnost uzdržavati dijete i koja ga je i uzdržavala od prekida bračne zajednice (...), ne može tražiti naknadu troškova koje je bio dužan plaćati drugi obveznik uzdržavanja.«
Drugostupanjski sud potvrdio je takvo stajalište prvostupanjskog suda utvrđujući da podnositeljica ne ulazi u krug osoba koje mogu tražiti naknadu učinjenih troškova za uzdržavanje kroz utuženo razdoblje.
4. Polazeći od odredbe članka 63. stavka 1. Ustava, prema kojoj su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu i članka 209. Obiteljskog zakona po kojoj su roditelji dužni uzdržavati svoje malodobno dijete, Ustavni sud utvrđuje ustavnopravno neprihvatljivim da se tuženik, otac djeteta, isključi od snošenja dijela troškova uzdržavanja djeteta u razdoblju u kojemu je dijete uzdržavala isključivo podnositeljica.
Naime, pogrešno je stajalište sudova da pravo na verzijski zahtjev po članku 244. Obiteljskog zakona ima samo ona osoba koja nije uopće dužna ni djelomično uzdržavati neku osobu. Roditelj koji je sam uzdržavao dijete ima uvijek pravo od drugog roditelja tražiti naknadu dijela učinjenih troškova, jer je zakonska dužnost roditelja da se zajednički brinu za odgoj i uzdržavanje djece. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Gzz-65/1999-2 od 9. veljače 2000. godine.
Zbog navedenoga je podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, jer je u konkretnom slučaju pravni propis pogrešno protumačen i primijenjen pri donošenju osporenih presuda. Time je došlo do ustavnopravno neprihvatljivog tumačenja mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona, te je podnositeljici povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom.
5. Kako je ustavna tužba usvojena zbog povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao povrede ostalih ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.
6. Odredbe članaka 3., 5. i 117. stavka 3. Ustava ne sadrže ustav­na prava.
7. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci pod točkama I. do III.
Odluka o objavi ove Odluke temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona (točka IV. izreke).

Broj: U-III-3124/2006
Zagreb, 20. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.