USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3039

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli D. L. i N. L., oboje iz R., koje zastupa M. S., odvjetnik iz R., na sjednici održanoj 20. studenoga 2006., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž-1509/01-2 od 16. travnja 2003.
III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak.
IV. Ovo odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1509/01-2 od 16. travnja 2003., kojom je kao neosnovana odbijena žalba podnositelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: P-1635/98 od 12. ožujka 2001. godine i ta je presuda potvrđena u točkama I. i III. izreke.
Presudom Općinskog suda u Rijeci od 12. ožujka 2001. utvrđeno je da je tužiteljica u sudskom postupku, D. L., suvlasnica u 2/8 dijela nekretnine koja se nalazi na k.č.br. 1399/2 upisane u z.k.ul. 1205 k.o. S. – šuma, kuća broj 34 i dvorište, dok je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja suvlasničkog dijela u naravi (točka II. izreke prvostupanjske presude).
2. Podnositelji u ustavnoj tužbi, u bitnom, navode da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu naveli propise na kojima su presude utemeljene, što prema njihovoj prosudbi predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92. i 112/99.).
Smatraju da su im osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 18. stavkom 1. i člankom 26., te da je povrijeđen članak 19. stavak 1. Ustava.
Predlažu usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti osporenu presudu.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud mjerodavne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Konkretno, podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povredu odred­be članka 18. stavka 1. Ustava, kojom je zajamčeno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Kao razlog navode svoju prosudbu prema kojoj rješenje bez navođenja pravne osnove i razloga na kojima se temelji odluka teško može biti valjana podloga za djelotvoran pravni lijek.
U postupku u kojem je donesena prvostupanjska presuda Općinski sud u Rijeci je utvrdio da je tužiteljica D. L. svojim sredstvima sudjelovala u gradnji predmetne nekretnine na temelju građevinske dozvole koja je izdana na njezino ime i na ime njezinog brata (podnositelja ustavne tužbe) u iznosu od 24,90% u odnosu na cijelu kuću, što ni sami podnositelji ne osporavaju. Stoga je taj sud utvrdio da je tužiteljica građenjem postala suvlasnica u dijelu koji je razmjeran iznosu kojim je sudjelovala u gradnji.
Županijski sud je utvrdio da je izreka presude razumljiva, ne proturječi razlozima o odlučnim činjenicama koji su u prvostupanjskoj presudi navedeni u skladu s ispravama i raspravnim zapisnicima, te da je činjenično stanje u postupku potpuno i točno utvrđeno. Stoga taj drugostupanjski sud smatra da nepozivanje prvostupanjskog suda na propis na temelju kojeg je tužiteljica utvrđena suvlasnicom ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku.
Prema odredbi članka 354. stavka 2. točke 13. Zakona o parničnom postupku, bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da ni osporena ni prvostupanjska presuda ne navode materijalnopravni propis na osnovi kojega su utvrdili D. L. suvlasnicom sporne nekretnine, niti se iz teksta obrazloženja tih presuda može utvrditi koji je to propis.
Pozivanje drugostupanjskog suda na odredbu članka 73. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.), ne može nadomjestiti nedostatak oznake materijalnog propisa na temelju kojeg se utvrđuje pravo vlasništva, jer taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme navodnog dogovora stranaka o zajedničkoj gradnji. Naime, građevna dozvola za spornu kuću izdana je 17. veljače 1976., a Zakon o obveznim odnosima stupio je na snagu 1. listopada 1978. (»Služeni list SFRJ«, broj 29/78.).
Ustavni sud utvrđuje da pojedinačni sudski akt koji ne sadrži pravne propise na temelju kojih je tim aktom utvrđeno neko pravo, ne može biti valjana podloga za djelotvoran pravni lijek.
Takav akt zapravo upućuje na zaključak da nije utemeljen na zakonu, što ima za posljedicu da se ni samo ustavno pravo na žalbu ne može na učinkovit način ostvariti (članak. 18. stavak 1. Ustava).
Obrazlaganje pojedinačnoga sudskog akta, između ostalog i navođenjem propisa na kojem se temelji (članak 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku) daje stranci uporište za njezine opravdane pravne lijekove, ali i stjecanje uvjerenja o opravdanosti akta i bez­izglednosti pravnog lijeka. U protivnom je stranci onemogućena ili bitno otežana učinkovita uporaba ustavnog prava na žalbu odnosno drugu pravnu zaštitu (članak 18. Ustava).
Zbog navedenog Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju podnositeljima Ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavkom 1. Ustava.
5. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava, prema kojoj pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.
U konkretnom slučaju podnositelji osporavaju odluku sudbene vlasti donesenu u parničnom postupku, pa s obzirom da se odred­ba članka 19. stavka 1. Ustava odnosi na pojedinačne akte državne uprave i tijela s javnim ovlastima, ona ne može biti osnova za ovu ustavnu tužbu.
6. Konačno, podnositelji ističu i povredu odredbe članka 26. Ustava, prema kojoj su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
U konkretnom slučaju odredba članka 26. Ustava nije mjerodavna.
7. Stoga je na temelju odredbe članka 74. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci.
8. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3678/2005
Zagreb, 20. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.