Ustavni sud Republike Hrvatske

3182

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. S. iz V. G., kojeg zastupa D. M., odvjetnik iz V. G., na sjednici održanoj 29. studenoga 2006., jednoglas­no je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-1124/2004-2 od 8. srpnja 2004.
– presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj: P-440/96 od 13. lipnja 2002.,
te se predmet vraća nadležnom Općinskom sudu u Velikoj Gorici na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustav­na tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-1124/2004-2 od 8. srpnja 2004., kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, broj: P-440/96 od 13. lipnja 2002.
Navedenom prvostupanjskom presudom odbijen je podnositelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženici, Grad Zagreb i Republika Hrvatska – Ministarstvo obrane, solidarno naknade štetu prouzročenu oduzimanjem lovačkog karabina s opremom, za korist 153. brigade Hrvatske vojske, u tijeku Domovinskog rata.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj izrijekom ističe da su osporenim presudama povrijeđene odredbe članka 14. stavka 2., članaka 19., 26., 48., te članka 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske.
Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je, međutim, da podnositelj ukazuje na povredu svojih postupovnih prava, a koja bi se povreda sastojala u činjenici da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika, iako u odnosu na pasivnu legitimaciju prvotuženika, Grada Zagreba, nisu pružili, kako smatra, valjane razloge, a u odnosu na pasivnu legitimaciju drugotužene, Republike Hrvatske, nisu naveli nikakve razloge za zauzeto stajalište.
Podnositelj ponavlja već isticane žalbene razloge, pa tvrdi da je Grad Zagreb tužen kao pravni sljednik Kriznog štaba Grada Zagreba, koji je i oduzeo sporno oružje, a ne kao pravni sljednik velikogoričke Mjesne zajednice »B. R.«, budući da je Krizni štab Grada Zagreba samo koristio žig navedene Mjesne zajednice, u nedostatku vlastitog žiga. Republika Hrvatska također nije tužena kao pravna sljednica Mjesne zajednice, već stoga što Republika Hrvatska odgovara za štetu vlasnicima materijalnih dobara koja su im tijekom Domovinskog rata oduzeta za potrebe Hrvatske vojske.
Stoga podnositelj ističe da osporena prvostupanjska presuda nema obrazloženja i ne može se ispitati, a drugostupanjskom presudom nije odgovoreno na žalbene navode koji se odnose baš na nedostatke obrazloženja prvostupanjske presude.
Predlaže ukinuti obje osporene presude.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Uvidom u osporene presude Ustav­ni sud je utvrdio sljedeće:
Prvostupanjskom presudom tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je u odnosu na prvotuženika Grad Zagreb, kao i u odnosu na drugotuženu Republiku Hrvatsku, uz obrazloženje da se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji, jer da su gradovi i općine u Republici Hrvatskoj, pa tako i Grad Zagreb, preuzeli imovinu, financijska sredstva, prava i obveze bivših mjesnih zajednica s njihova područ­ja (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, »Narodne novine«, broj 117/93.), međutim da je Velika Gorica postala gradom 30. studenoga 1995., na temelju Zakona o Zagrebačkoj županiji (»Narodne novine«, broj 65/95.), dok je tužba u konkretnom parničnom pred­metu podnesena nakon tog datuma, dakle u vrijeme kada je pravni sljednik dotadašnjih mjesnih zajednica s njegovog područja već bio Grad Velika Gorica.
Drugostupanjski sud u svojoj presudi u cijelosti je ponovio i suglasio se s razlozima prvostupanjske presude.
4. Uvidom u spis predmeta i mjerodavne zakonske odredbe Ustav­ni sud je također utvrdio sljedeće:
Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je 25. rujna 1996. pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici protiv Grada Zagreba i Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, radi naknade štete za oduzetu lovačku pušku koja je podnositelju 1991. godine oduzeta za potrebe Hrvatske vojske i koja mu nije vraćena.
Iako se u tužbi podnositelj na to nije pozvao, u naznačeno vrijeme bio je na pravnoj snazi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 74/93. – pročišćeni tekst, 57/96., 31/98., 78/99. i 16/01.) kojim je bila uređena odgovornost za štetu, pa je bilo propisano i sljedeće:

Članak 48.

Za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima.
Za ostale štete počinjene u svezi s obavljanjem vojne službe Repub­lika Hrvatska odgovara po općim propisima o nadoknadi štete.
(...)
Opći propisi o naknadi štete sadržani su u Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.).
Dana 6. studenoga 1999. godine stupio je na snagu Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.).
Članak 1. tog Zakona glasi:
U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu
tijekom Domovinskog rata

Članak 184a.

(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.
(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.
Dana 31. srpnja 2003. godine stupio je na snagu Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.).
Člankom 2. tog Zakona propisano je:
Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovog Zakona koja nema karakter ratne štete.
Člankom 3. istog Zakona taksativno je navedeno što se, u smislu tog Zakona, smatra ratnom štetom (pa je tako stavkom 1. podstavkom 2. točkom b) oduzimanje pokretnina svrstano u ratne štete).
Članak 4. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata glasi:
(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.
5. Prema utvrđenju Ustav­nog suda, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima, konkretni parnični predmet se nalazio u stadiju vještačenja odnosno utvrđivanja činjenica vezanih uz vrijednost spornog oružja, te je u tom pravcu, bez prekidanja, nastavljen do presuđenja 2002. godine, kada je tuž­ba odbijena, jer je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da ni Grad Zagreb, niti Republika Hrvatska ne mogu biti tuženi radi naknade štete za oružje oduzeto za potrebe Hrvatske vojske i to stoga što Grad Zagreb nije pravni sljednik Mjesne zajednice čijim su žigom ovjereni dokumenti o oduzimanju spornog oružja.
U vrijeme stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata konkretni parnični predmet nalazio se u žalbenom stadiju postupka pred drugostupanjskim sudom, koji se, donoseći svoju presudu 2004. godine, suglasio sa stajalištem i obrazloženjem prvostupanjskog suda.
6. Imajući u vidu navedeno, Ustav­ni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju Općinski sud u Velikoj Gorici nije mogao donijeti odluku o tužbi podnositelja, niti je drugostupanjski sud mogao odlučivati o njegovoj žalbi, do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.
Donoseći osporene presude sudovi su postupili suprotno odred­bi članka 184a. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima, čime je podnositelju uskraćena mogućnost da se osnovanost njegovog tužbenog zah­tjeva prosuđuje prema odredbama mjerodavnog Zakona. Pritom su sudovi podnositeljev tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim u odnosu na oba tuženika, temeljeći takvo stajalište isključivo na činjenici da je u vrijeme utuženja Velika Gorica imala status grada i pravnog sljednika bivših mjesnih zajednica sa svojeg područja.
Stoga Ustav­ni sud utvrđuje da osporene presude ne sadrže relevantne razloge za stajalište kakvo su nadležni sudovi zauzeli u odnosu na tužbeni zahtjev podnositelja.
7. Sadržaj ustav­nog prava na pravično suđenje, zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Ustav­ni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustav­nog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.
U konkretnoj pravnoj stvari presuđivali su zakonom ustanovljeni sudovi unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Također je podnositelju bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu. Podnositelju je bilo omogućeno i poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i uložiti pravni lijek.
Međutim, činjenica da prvostupanjska odluka nije donesena sukladno mjerodavnim odredbama postupovnog prava i da nije valjano obrazložena nije sanirana niti odlukom drugostupanjskog suda, u povodu žalbe podnositelja, budući da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode podnositelja.
Stoga je, prema ocjeni Ustav­nog suda, osporenim odlukama sudova prvog i drugog stupnja u konkretnom slučaju počinjena istovjetna povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje, zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.
8. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba članaka 73. i 76. stavaka 1. i 2. Ustav­nog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), donesena je odluka kao u točka I. i II. izreke.
Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustav­nog zakon o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: U-III-3805/2004
Zagreb, 29. studenoga 2006.

Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.