USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

169

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustav­nom tužbom pokrenuo I. L. iz M. L., kojeg zastupa V. M., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 23. studenoga 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj: Kž-249/03 od 15. prosinca 2004. kojom su odbijene žalbe podnositelja i državnog odvjetnika te je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, broj: K-829/99 od 31. listopada 2002. godine. Tom presudom podnositelj je proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. Na temelju članka 82. stavka 2. Kaznenog zakona naloženo je podnositelju da u korist državnog proračuna Republike Hrvatske uplati iznos od 743.600,00 kn koji je pribavljen počinjenim kaznenim djelom. Radi osiguranja te novčane tražbine određena je privremena mjera kojom se podnositelju zabranjuje otuđenje, opterećenje i bilo koje drugo raspolaganje vozilom i obiteljskom kućom.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske. Ponavljajući navode koje je isticao tijekom kaznenog postupka podnositelj u ustavnoj tužbi u bitnome navodi da dokazi nisu izvođeni neposredno, već su na glavnoj raspravi pročitani zapisnici o prepoznavanju i saslušavanju svjedoka u istrazi. Smatra da nije dokazano da bi počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret te da u postupku nije utvrđeno da bi podnositelj ostvario korist veću od 20.000 DEM.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine presudu Županijskog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i pot­puno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Članak 29. stavak 1. Ustava propisuje:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta toga ustavnog prava ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava propisuje:
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
(...)
– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.
5. Prvostupanjski sud je na temelju članka 331. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) odlučio pročitati iskaze pojedinih svjedoka dane pred istražnim sucem te je odbio prijedlog podnositelja da se ti svjedoci neposredno saslušaju na glavnoj raspravi. Ovo iz razloga jer bi se neposredno ispitivanje osoba kurdske nacionalnosti, prema stajalištu suda, protivilo načelu ekonomičnosti i koncentracije glavne rasprave; izvođenje tog dokaza bilo bi moguće uz znatne poteškoće što bi dovelo do odugovlačenja kaznenog postupka.
Člankom 331. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku propisano je:
Zapisnici o iskazima svjedoka, suoptuženika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka mogu se prema odluci vijeća pročitati samo:
1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka,
Drugostupanjski sud je ocijenio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je pročitao iskaze šestorice svjedoka koje su dali pred istražnim sucem, jer bi ispitivanje tih svjedoka (turskih državljana kurdske nacionalnosti koji su napustili Tursku pa je njihovo boravište nepoznato) bilo otežano. Iako je u konkretnom slučaju načelo neposrednog izvođenja dokaza »ustuknulo« pred načelima ekonomičnosti i efikasnosti postupka, drugostupanjski sud ocjenjuje da nije počinjena povreda postupka, budući da je prvostupanjski sud postupio na temelju ovlasti sadržane u članku 331. Zakona o kaznenom postupku.
6. Ustavni sud utvrđuje da su osporene presude donijela zakonom ustanovljena tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti u pravilno i zakonito provedenom postupku. Podnositelju je bilo omogućeno pratiti tijek postupka, sudjelovati u postupku uz branitelja, izjašnjavati se i predlagati dokaze glede odlučnih činjenica te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje.
Prvostupanjski sud svoje utvrđenje da je podnositelj organizirao nedozvoljen prelazak grupe od 71 Kurda preko državne granice za što je na svoje ruke primio novac u iznosu od 743.600,00 kn, temelji na iskazima saslušanih svjedoka, na iskazima svjedoka koje su dali pred istražnim sucem te zapisniku o prepoznavanju kojeg je sačinio istražni sudac. Ocjenu da bi izvođenje dokaza saslušanja određenih svjedoka na glavnoj raspravi bilo otežano, prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama članka 331. Zakona o kaznenom postupku koje takvu mogućnost predviđaju, a za tu je svoju odluku naveo valjane razloge.
Ocjena je Ustavnog suda da je i Županijski sud svoja utvrđenja da ne postoje bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, jasno obrazložio, očitovavši se pritom o svim žalbenim navodima podnositelja koje podnositelj ponavlja i u ustavnoj tužbi.
Imajući u vidu sve navedeno, a sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da je isti vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje, te da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja se poziva.
7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
Odluka o objavi iz točke II. izreke temelji se na članku 29. Ustav­nog zakona.

Broj: U-III-440/2005
Zagreb, 23. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.