USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

206

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji su pokrenuli ustavnom tužbom J. Č. iz Z., I. Lj. (zakonski zastupnik S. d.d.), T. g. d.o.o., Z., B. d.o.o., Z. i J. Č., koje zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik iz Zagreba i R. H. ApS, K., K.D., koji zastupaju punomoćnici V. V. i M. K., odvjetnici iz Z., na sjednici održanoj 6. prosinca 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavne tužbe se odbijaju.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavne tužbe podnesene su protiv rješenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-3499/05-6 od 22. studenoga 2005. godine, kojom je odbijena žalba I. Lj., zastupnika po zakonu stečajnog dužnika koji je to bio do dana nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, T. g. d.o.o., B. d.o.o. i R. H.-a ApS kao neosnovana i potvrđen je dio izreke pod A rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj: St-13/02 od 6. svibnja 2005. godine.
Istim rješenjem odbijena je žalba I. Lj. kao neosnovana i potvrđen dio izreke označen B s podtočkama I. do X. izreke istog prvostupanjskog rješenja, te su odbačene žalbe T. g. d.o.o., B. d.o.o. i R. H.-a ApS u dijelu kojim su izjavljene protiv točke B s podtočkama I. do X. izreke istog prvostupanjskog rješenja.
Prvostupanjskim rješenjem prvostupanjski sud je odbio dati odobrenje izjave o pristupanju dugu dužnika date od strane trgovačkih društava K. N. A. – K. G. d.o.o. Z. i B. d.o.o. Zagreb, kao pristupatelja dugu dužnika S. d.d., V. (dio izreke označen pod A). Istim rješenjem (dio izreke označen pod B) otvoren je stečajni postupak nad trgovačkim društvom S. d.d. V., a stečajnim sucem imenovan je sudac J. Ć. Stečajnim upraviteljem imenovan je I. S., te je utvrđeno da su pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastupile 21. lipnja 2004. godine kada je prvo rješenje o otvaranju stečajnog postupka broj: St-13/02 od 21. lipnja 2004. godine istaknuto na oglasnoj ploči suda.
Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka tako odlučio jer je izjavu o pristupanju duga dužniku ocijenio nepouzdanim i nesigurnima s obzirom da pravne osobe koje su dale navedene izjave ne pružaju dostatne garancije da kao solidarni dužnici mogu u sljedeća dva mjeseca podmiriti kratkoročne obveze dužnika. Prvostupanjski sud je potom otvorio stečajni postupak, jer je ocijenio da je predlagatelj Republika Hrvatska učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine, te učinila vjerojatnim jedan od stečajnih razloga – nesposobnost za plaćanje dužnika.
2. Ustavne tužbe su podnijeli:
– J. Č. iz Z., kao dioničar S. d.d. V. i imatelj udjela u K. n. a. – K. g. d.o.o. i B. d.o.o. Z. – (predmet broj: U-III-74/2006),
– I. Lj., kao zakonski zastupnik stečajnog dužnika do nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka, T. g. d.o.o. Z., B. d.o.o. Z. i J. Č. (u istom svojstvu kako je naprijed navedeno) – (predmet broj: U-III-127/2006) i
– R. H. ApS K., K. D., kao najveći pojedinačni dioničar S. d.d. V. u stečaju – (predmet broj: U-III-103/2006).
Kako su sve tri navedene ustavne tužbe podnesene protiv istih sudskih odluka, Ustavni sud je odlučio povodom sve tri tužbe provesti jedinstveni postupak i donijeti jednu odluku.
3. Podnositelji u ustavnim tužbama ističu da su sudovi, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i postupovnog prava povrijedili ustavna prava zajamčena člancima 18. stavkom 1., 29. stavkom 1., 48. stavkom 1., 49. stavcima 1. i 2., 50. i 51. stavkom 2. Ustava, dok podnositelj u predmetu broj: U-III-103/2006 ističe i povredu odredbe članka 26. Ustava Republike Hrvatske (kao strana pravna osoba). Također smatraju povrijeđenima i odredbe članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. –ispravak i 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i odredbe članka 1. Protokola 1. Europske konvencije.
Podnositelji ističu da je predlagatelj u ovom stečajnom postupku Republika Hrvatska, a radi neplaćenog poreza na dodanu vrijednost od strane stečajnog dužnika. Zbog propusta predlagatelja prilikom postupka privatizacije da ispravno procijeni vrijednost društvenog kapitala S. d.d. V., odnosno da isti umanji za iznos naknade štete radnicima na ime profesionalne bolesti (azbestoze), stečajni dužnik je isplaćivanjem ogromnih financijskih sredstava po pravomoćnim sudskim odlukama postao nelikvidan. Dakle, zaključuju podnositelji, stečaj nad društvom S. d.d. V. neposredna je posljedica propusta predlagatelja kod određivanja društvenog kapitala u postupku pretvorbe.
Podnositelji smatraju da otvaranjem stečajnog postupka Repub­lika Hrvatska izbjegava preuzeti obveze prema bivšim i sadašnjim radnicima stečajnog dužnika koji imaju profesionalno oboljenje uzrokovano radom u tvornici koja je koristila azbest (radi se o iznosu od 16.560.258,74 kune).
Nadalje, ističu da je stečajni postupak nad S. d.d. V. bio pokrenut na inicijativu Porezne uprave iz Splita s osnove dugovanja za neuplaćene iznose PDV-a, a da pri tome nije vođeno računa o tome da Republika Hrvatska stečajnom dužniku duguje još veće iznose na ime nužnog obeštećenja radnika koji boluju od azbestoze (što bi trebalo biti riješeno posebnim zakonom).
Nadalje, Središnji ured Ministarstva financija, Porezne uprave iz Zagreba dostavio je 15. lipnja 2004. godine nalog Županijskom držav­nom odvjetništvu u Splitu da žurno povuče prijedlog za pokretanje ovog stečajnog postupka. Međutim, navedeno državno odvjetništvo nije nikada povuklo prijedlog za pokretanje stečaja. Ističu da je u ranijem ukidnom rješenju Visokog trgovačkog suda bilo navedeno da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu trebalo provesti postupak prema članku 17. Zakona o državnom odvjetništvu, te izvijestiti sud o ustrajanju ili neustrajanju pri prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu nije tako postupilo te je ignoriralo stajalište Ministarstva financija i nastavilo stečajni postupak. Ističu da je državno odvjetništvo trebalo postupati sukladno uputama koje je dobilo od nadležnih tijela državne vlasti. Navode da je državno odvjetništvo samostalno u okvirima procesnopravnih instituta, ali nema slobodu u okvirima materijalnopravnih raspolaganja bez upute odgovarajućih nadležnih državnih tijela. S obzirom da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske dalo uputu i za povlačenje prijedloga za otvaranje stečaja, nije bilo uvjeta niti pravne osnove za daljnje vođenje postupka.
Zbog navedenoga predlažu ukidanje osporenih rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
Podnositelj J. Č. posebno osporava odluku sudova kojom nije odobreno da K. n. a. – K. g. d.o.o. i druga trgovačka društva pristupe dugu S. d.d. V. i na taj način otklone razloge za otvaranje stečajnog postupka. Ističe da se odluka o tom dijelu predmeta postupka temelji na nalazu sudskog vještaka A. B., koji nije sastavljen sukladno pravilima struke. Međutim, revizorska tvrtka V. d.o.o. S. dala je nalaz da stečajni dužnik na dan 31. prosinca 2004. godine može u potpunosti podmirivati svoje obveze, te je nejasno zašto sudovi nisu uvažili taj nalaz.
Podnositelj R. H. ApS, K., K. D., posebno ističe da je imatelj 40,59% od ukupnog broja dionica stečajnog dužnika, te otvaranjem stečajnog postupka trpi veliku štetu »u vidu izmakle koristi zbog gubitka očekivane dobiti«. Ističe da je pravna osoba sa sjedištem u K. D., te joj se na opisani način uskraćuju njezina prava u Republici Hrvatskoj, a prema Ustavu je kao poduzetnik izjednačena s pravnim osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnim tužbama, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Uvidom u osporene odluke i spise predmeta razvidno je da su se u konkretnom slučaju stekli zakonski uvjeti za otvaranje stečajnog postupka propisani odredbama Stečajnog zakona (»Narodne novine« broj 44/96., 29/99., 123/03., 197/03 i 187/04.).
Visoki trgovački sud utvrđuje da je predlagatelj otvaranja stečajnog postupka nad S. d.d. V. bila Republika Hrvatska, kao stečajni vjerovnik. Kada je vjerovnik Republika Hrvatska, nadležno državno odvjetništvo dužno je u ime i za račun Republike Hrvatske podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (članak 39. stavci 10. i 11. Stečajnog zakona). Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je takav prijedlog podnijelo 24. siječnja 2002. godine te učinilo vjerojatnim postojanje svoje tražbine kao i stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje. Također nadležno državno odvjetništvo bilo je dužno pokrenuti stečajni postupak i na temelju članka 41. Zakona o platnom prometu u zemlji, jer je račun dužnika bio blokiran neprekidno dulje od 60 dana.
Nakon provedene rasprave otvoren je stečajni postupak rješenjem prvostupanjskog suda od 17. lipnja 2004. godine koje je ukinuto rješenjem drugostupanjskog suda od 7. rujna 2004. godine, jer je bilo sporno je li Republika Hrvatska povukla prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (kako su naveli i podnositelji u ustavnim tužbama).
Nakon toga je prvostupanjski sud pozvao Županijsko državno odvjetništvo u Splitu da dostavi svoje konačno stajalište o tome ostaje li kod prijedloga za pokretanje stečajnog postupka. Podneskom od 16. studenoga 2004. godine to je državno odvjetništvo izvijestilo sud da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 4. listopada 2004. godine obavijestilo Vladu Republike Hrvatske o ovom stečaju, no Vlada Republike Hrvatske nije dala nikakvu uputu za postupanje u predmetu. Stoga je Županijsko državno odvjetništvo dalo izjavu da ostaje kod prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, pri tome kao razlog otvaranja stečajnog postupka ističe postojanje neplaćene tražbine stečajnog dužnika od 25.571.130,84 kune.
Slijedom toga Visoki trgovački sud utvrđuje da nije povučen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Naime, Ministarstvo financija (koje je uputilo dopis državnom odvjetništvu i predložilo povlačenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka) ne može samostalno podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, niti taj prijedlog može povući. Naime, Republiku Hrvatsku po zakonu isključivo zastupa nadležno državno odvjetništvo (u ovom slučaju Županijsko državno odvjetništvo u Splitu), koje je ostalo kod svog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka.
Na ročištu 17. veljače 2005. godine, trgovačka društva K. n. a. – K. g. d.o.o. i B. d.o.o. Z. dostavili su sudu zajedničku izjavu o pristupu dugu kojom se te dvije pravne osobe obvezuju podmiriti dug prema Ministarstvu financija Republike Hrvatske u iznosu od 28 milijuna kuna. Na održanom ročištu u povodu navedene izjave o pristupu dugu, imenovan je vještak A. B., koji je trebao ispitati financijsko stanje stečajnog dužnika.
Taj je vještak utvrdio da je žiro-račun stečajnog dužnika u kontinuiranoj blokadi od svibnja 1998. do ožujka 2005. godine, dakle da je dužnik kontinuirano nesolventan. Isti vještak je utvrdio da niti jedan od pristupatelja dugu ne pruža dostatne garancije da u sljedeća dva mjeseca može podmiriti dospjele kratkoročne obveze S. d.d.
Prema odredbi članka 50. stavka 1. Stečajnog zakona, ako se na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka da izjava o pristupanju dugu stečajnog dužnika, stečajni će sudac ocijeniti danu izjavu i, po potrebi, provjeriti i zatražiti odgovarajuće jamstvo. Stavkom 3. tog članka je propisano da će stečajni sudac odobriti pristupanje dugu ako se pristupatelj obvezao da će najkasnije u roku od dva mjeseca od dana donošenja rješenja o odobrenju pristupanja dugu namiriti sve dospjele obveze stečajnog dužnika, a ostale, u vrijeme pristupanja dugu već nastale obveze, kako budu dospijevale.
U konkretnom slučaju sudovi utvrđuju da se navedena dva trgovačka društva nisu obvezala podmiriti sve dospjele dugove stečajnog dužnika u sljedeća dva mjeseca, već su se obvezali podmiriti dugovanja prema Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija. Dakle, takva izjava nije u skladu s odredbom članka 50. stavka 3. Stečajnog zakona, te ista nije mogla biti zapreka otvaranju stečajnog postupka.
5. Člankom 39. stavkom 1. Stečajnog zakona određeno je da se stečajni postupak pokreće prijedlogom vjerovnika ili dužnika, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je ovlašten podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i kojega od stečajnih razloga. Stečajni razlozi su nesposobnost za plaćanje i prezaduženost (članak 4. stavak 2. Stečajnog zakona).
Odredbom članka 4. stavka 3. Stečajnog zakona propisano je da je dužnik nesposoban za plaćanje ako ne može trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze. Okolnost da je dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelomično tražbine nekih vjerovnika sama po sebi ne znači da je on sposoban za plaćanje, utvrđuje Visoki trgovački sud.
Prema članku 4. stavku 4. Stečajnog zakona smatrat će se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od dva mjeseca nije s bilo kojega od njegovih računa kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnog prometa isplaćena barem jedna petina iznosa koji je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s toga računa. Okolnost da je dužnik u tom razdoblju imao sredstava na kojim drugim svojim računima kojima su se mogle namiriti sve tražbine, ne znači da je on sposoban za plaćanje.
Visoki trgovački sud utvrđuje da iz navedenih zakonskih odred­bi proizlazi da sud nakon što zaprimi prijedlog za pokretanje stečajnog postupka mora ispitati vjerojatnost postojanja predlagateljeva potraživanja prema stečajnom dužniku i stečajni razlog kojega je predlagatelj naveo u svom prijedlogu.
6. Prema utvrđenju Visokog trgovačkog suda u ovom postupku je predlagatelj učinio izvjesnim, a ne samo vjerojatnim postojanje svog potraživanja prema stečajnom dužniku. Predstavnik dužnika (I. Lj., raniji direktor S. d.d. V.) u svojim podnescima priznao je postojanje neplaćenog duga u iznosu od preko 24 milijuna kuna na dan 2. svibnja 2005. godine.
Visoki trgovački sud također utvrđuje da dugovanje stečajnog dužnika prema Republici Hrvatskoj nije prestalo na temelju prijeboja, jer stečajni dužnik nema potraživanja prema Republici Hrvatskoj s osnove neisplaćenih naknada na ime odštete oboljelima od azbestoze. Naime, u vrijeme donošenja pobijane presude nije postojala zakonska obveza Republike Hrvatske na isplatu te naknade, niti ju je preuzela od stečajnog dužnika.
Osim postojanja predlagateljevog potraživanja s osnove neplaćenog poreza na dodanu vrijednost u iznosu preko 24 milijuna kuna, sudovi su utvrdili i postojanje stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje propisanog odredbom članka 4. stavaka 3. i 4. Stečajnog zakona. Iz potvrde banke koja za stečajnog dužnika obavlja poslove platnog prometa proizlazi da u dva mjeseca i to od 27. veljače do 28. travnja 2005. godine, nije isplaćena niti jedna petina iznosa koji je trebalo na temelju valjanih pravnih osnova za naplatu bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s računa. Tom potvrdom banke ostvarena je zakonska presumpcija nesposobnosti za plaćanje iz članka 4. stavka 4. Stečajnog zakona.
U konkretnom slučaju nesposobnost za plaćanje utvrđena je iz drugih dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima. Visoki trgovački sud utvrđuje da drugi razlog za otvaranje stečajnog postup­ka (prezaduženost) nije bilo potrebno utvrđivati, jer Stečajni zakon ne traži utvrđivanje postojanja oba stečajna razloga, već je dostatan samo jedan da bi se pokrenuo stečajni postupak.
7. U odnosu na žalbe T. g. d.o.o. Z., B. d.o.o. Z. i R. H. ApS u dijelu kojim te pravne osobe pobijaju dio izreke rješenja prvostupanjskog suda označen pod B, Visoki trgovački sud u tom dijelu žalbe nalazi nedopuštenima.
Naime, prema članku 53. stavku 5. Stečajnog zakona protiv rješenja o otvaranju stečajnog postupka, žalbu može podnijeti osoba koja je bila zakonski zastupnik dužnika pravne osobe do dana nastupanja pravnih posljedica ostvarenja stečajnog postupka i dužnik pojedinac, a protiv rješenja stečajnog suca kojim se odbija prijedlog za otvaranje stečajnog postupka žalbu može podnijeti samo predlagatelj.
Stoga su žalbe tih trgovačkih društava odbačene, jer Visoki trgovački sud utvrđuje da osim osobe koja je bila zakonski za­stupnik stečajnog dužnika do nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, niti jedna druga osoba ne može podnijeti žalbu protiv tog rješenja.
8. Slijedom navedenog Ustavni sud utvrđuje da neosnovano podnositelji navode da im je uskraćeno ustavno pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavkom 1. Ustava. Naime, zakonodavac je u konkretnom slučaju otvaranja stečajnog postupka propisao ovlaštenje samo određenim osobama na izjavljivanje žalbe. Sve ostale osobe svoja prava mogu štititi tijekom stečajnog postupka kroz pravna sredstva propisana Stečajnim zakonom.
Također drugostupanjski sud je u odnosu na dio prvostupanjske presude (izreka pod A) meritorno odlučio o svim žalbenim prigovorima, navevši valjane pravne razloge za svaki žalbeni prigovor.
Stoga, Ustavi sud utvrđuje da podnositeljima T. g. d.o.o. Z., B. d.o.o. Z. i R. H.-u ApS nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 18. stavka 1. Ustava.
Podnositelj J. Č. ističe da je i njemu povrijeđeno ustavno pravo na žalbu. Međutim, on je kao dioničar B. d.o.o. Z. sudjelovao u postupku pri davanju izjave o pristupanju dugu S. d.d. V. Navedena pravna osoba bila je zastupana po svom direktoru, koji je izjavio žalbu, o kojoj je u dijelu koji se odnosi na navedenu izjavu meritorno odlučio drugostupanjski sud. Stoga ni tom podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
9. Ocjenjujući razloge ustavnih tužbi sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava (jednakost svih pred zakonom), Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Polazeći od činjeničnih utvrđenja sudova te primijenjenog materijalnog prava, ocjena je Ustavnog suda da su osporeni akti utemeljeni na mjerodavnom materijalnom pravu, a ujedno sadrže i valjane pravne razloge.
10. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Uvidom u spis Trgovačkog suda u Splitu, Ustavni sud utvrdio je da su osporena rješenja donijela zakonom ustanovljena tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti u pravilno i zakonito provedenom postupku. Podnositeljima je bilo omogućeno sudjelovati u postupku, predlagati dokaze glede odlučujućih činjenica, kao i uložiti pravni lijek. Analizirajući sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je obrazložio svoja utvrđenja i stajališta.
I drugostupanjski sud je svoja utvrđenja da ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka niti povrede zakona, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, jasno obrazložio, očitovavši se pritom o svim žalbenim navodima podnositelja.
Stoga, Ustavni sud utvrđuje da pravo na pravično suđenje, koje je zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, u provedenom postupku nije povrijeđeno.
11. Osporenim rješenjima nije povrijeđeno ustavno jamstvo sadržano u članku 26. Ustava, čiju povredu podnositelj R. H. ApS ističe u ustavnoj tužbi. Članak 26. Ustava propisuje:
Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Navedena odredba sadrži ustavno jamstvo jednakosti hrvatskih državljana i stranaca u postupcima pred nadležnim tijelima Repub­like Hrvatske. Ta Ustavom zajamčena procesna garancija obvezuje nadležna tijela da u sudskim, upravnim ili u postupcima pred drugim tijelima koja imaju javne ovlasti prema strankama postupaju jednako, neovisno o njihovoj državljanskoj pripadnosti.
Podnositelj u ustavnoj tužbi nije naveo ustavnopravno rele­vantne razloge na temelju kojih bi Ustavni sud mogao utvrditi da su u provedenom postupku postojale okolnosti koje bi upućivale na nejednak ili neravnopravan procesni položaj podnositelja – strane pravne osobe u odnosu na procesni položaj koji u postupcima otvaranja stečajnog postupka imaju hrvatski državljani i pravne osobe sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske.
12. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, na čiju povredu podnositelji ukazuju u ustavnoj tužbi jamči se pravo vlasništva.
Ustavni sud navedeno pravo na ustavnopravnoj razini štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kada ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na nepravilnom ili neprihvatljivom pravnom stajalištu.
U konkretnom slučaju otvoren je stečajni postupak jer su nadležni sudovi utvrdili da za to postoje zakonski razlozi, te da postoji stečajni razlog nesposobnosti za plaćanje vjerovnicima. Vjerovnik je ovlašteno podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka te je ocjena Ustavnog suda da takvim na zakonu utemeljenim odlukama sudova podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo sadržano u članku 48. stavku 1. Ustava.
Nadalje, sadržaj članstva u društvu čine članska prava i članske obveze, čija je ukupnost izražena poslovnim udjelom ili dionicom. Članska prava dijele se na upravljačka i imovinska. Upravljačka prava članovima trgovačkog društva prestaju danom otvaranja stečajnog postupka, kao kogentna pravna posljedica otvaranja stečajnog postupka (članak 89. Stečajnog zakona). Od imovinskih prava, prema prirodi stvari, članovima društva preostalo je, nakon otvaranja stečajnog postupka nad društvom kojega su članovi, pravo na isplatu ostatka likvidacijske i stečajne mase društva prema odredbi članaka 380. stavka 1. i 472. Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine« broj 111/93., 34/93., 121/99., 52/00. – odluka Ustavnog suda i 118/03.), a sve u vezi s odredbom članka 195. Stečajnog zakona (odluka Visokog trgovačkog suda broj: Pž-5863/02 od 20. siječnja 2004. godine).
13. Odredbama članka 49. stavaka 1., 2. i 4. Ustava propisano je:
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
U konkretnom slučaju nadležni sudovi su utvrdili da postoje zakonski uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad S. d.d. V. jer je ta pravna osoba nesposobna za plaćanje svojih dugovanja. U stečajnom postupku skupno se naplaćuju dugovanja vjerovnika onih prav­nih osoba koje svojim poslovanjem ne ostvaruju rezultate iz kojih bi ta potraživanja mogla biti isplaćena (članak 2. Stečajnog zakona). U postupku se unovčuje imovina stečajnog dužnika i prikupljena sredstva se dijele vjerovnicima. Tijekom stečajnog postupka može se provesti i preustroj stečajnog dužnika radi uređivanja pravnog položaja dužnika i njegova odnosa prema vjerovnicima, a radi održavanja njegove djelatnosti.
Stoga kod stečajnog postupka nema ograničenja poduzetničkih prava, jer je stečaj zakonom propisani postupak koji nadležno tijelo u skladu sa zakonom poduzima radi osiguravanja stabilnosti prav­nog sustava u zemlji na području gospodarske djelatnosti. Stoga u takvom postupku nema ni umanjivanja prava stečenih ulaganjem kapitala, kako to pogrešno drže podnositelji.
Naime, ulaganjem kapitala u dionice određene pravne osobe stječu se prava na isplatu dobiti, ako takva pravna osoba uspješno posluje. Međutim, ako ta pravna osoba postane nesposobna za plaćanje ili prezadužena neovisno o okolnostima i ne ostvaruje dobit, ne radi se o umanjenju prava stečenih ulaganjem kapitala, u smislu odredbe članka 49. stavka 2. Ustava.
Stoga nije prihvaćena tvrdnja podnositelja da su im povrijeđena navedena ustavna prava.
14. Člankom 50. Ustava propisano je:
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne cijene.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da je u provedenom postupku povrijeđena navedena ustavna odredba. Naime, kao što je već ranije utvrđeno, poduzetnička sloboda i njihova prava kao dioničara stečajnog dužnika, nisu povrijeđena, jer je stečaj zakonit način naplate potraživanja kod trgovačkih društava koja nisu sposobna za plaćanje.
15. Odredbom članka 51. stavkom 1. Ustava propisano je da je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Kako se u konkretnom slučaju radilo o stečajnom postupku, navedena ustavna odredba nije mjerodavna.
16. Iz naprijed navedenih razloga podnositeljima nisu povrijeđena ni prava iz istaknutih odredbi Europske konvencije.
Ustavni sud na kraju ističe da u ovom ustavnosudskom postup­ku nije ulazio u pitanje eventualne naknade štete zaposlenicima zbog profesionalnog oboljenja.
17. Stoga je na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-74/2006
U-III-103/2006
U-III-127/2006
Zagreb, 6. prosinca 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.