USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

211

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 20. prosinca 2006. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 8. stavka 2. i članka 10. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. »Vjesnik«, d.d. iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi članka 8. stavka 2. i članka 10. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.)
2. Osporeni članak 8. stavak 2. i članak 10. Zakona o radu glase:

Zasnivanje radnog odnosa

Članak 8.

(...)
(2) Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

Ugovor o radu na određeno vrijeme

Članak 10.

(1) Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objek­tivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.
(2) Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenazočnog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.
(3) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. ovoga članka.
(4) Ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena utvrđenoga tim ugovorom.
(5) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
(6) Poslodavac je dužan obavijestiti radnike koji su kod njega zaposleni na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, o poslovima za koje bi ti radnici mogli kod poslodavca sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme te im omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima koji su sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
3. Predlagatelj smatra da su osporene odredbe u suprotnosti s člankom 49. stavkom 1. Ustava. Smatra naime, da poduzetnička sloboda zajamčena tim člankom Ustava »u osnovi znači da poduzetnici slobodno odlučuju o načinu ostvarenja što veće dobiti«. Ističe da se dobit ostvaruje povećanjem prihoda »u međusobnoj zavisnosti i punoj kontroli troškova«, a da su troškovi poslovanja »bitno utvrđeni troškovima radne snage«. Prema mišljenju predlagatelja »prisilnim ugovaranjem i raznim pretpostavkama, kao što je sadržaj članka 8. stavka 2. i članka 10. nastoji se prisiliti poslodavca na primanje novih radnika«, a takva zakonska prisila u ugovornom pravu i poduzetnička sloboda se isključuju.

Prijedlog nije osnovan.

4. Ovlaštenje je Hrvatskog sabora da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i zakonom (članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava). Pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.
Neposredno mjerodavne za ocjenu suglasnosti osporenih odred­bi Zakona o radu s Ustavom odredbe su članka 3., članka 16. i članka 49. stavka 1. Ustava koje glase:

Članak 3.

Sloboda, jednakost... socijalna pravda... vladavina prava... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava, mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Članak 49. stavak 1.

Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
5. Pravna osnova radnog odnosa, prema članku 8. stavku 1. Zakona o radu, ugovor je o radu. No, u pravnom poretku Republike Hrvatske moguće je sklopiti s određenom osobom neki drugi pravni posao, predmet kojega je rad; odnosno, osnova obavljanja tog posla ne mora biti radni odnos. Međutim, ako poslodavac s tom osobom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, prema osporenom članku 8. stavku 2. Zakona o radu, smatra se da je poslodavac s tom osobom (radnikom) sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.
Dakle, ako je neki pravni posao po bitnim obilježjima ugovor o radu, onda se, prema članku 8. stavku 2. Zakona o radu, smatra ugovorom o radu. Pri tome je teret dokazivanja da se ne radi o ugovoru o radu na poslodavcu. Ako poslodavac ne uspije dokazati da se radi o nekom drugom pravnom poslu (na primjer – ugovoru o djelu, ugovoru o autorskom djelu, ugovoru o zastupanju i slično) smatrat će se da je sklopljen ugovor o radu.
6. Temeljno je pravilo da se ugovor o radu sklapa na neodređeno vrijeme. Iznimno, Zakon o radu predviđa mogućnost sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja (članak 10. stavak 1. Zakona o radu).
Zakon o radu sadrži i nekoliko presumpcija kada će se smatrati da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Jedna od njih određena je osporenim člankom 10. stavkom 5. Zakona o radu: ako je ugovor na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se sklopiti za obavljanje istih poslova za neprekidno razdoblje duže od tri godine. Iznimka je zamjena privremeno nenazočnog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno (stavak 2. članka 10. Zakona o radu).
Zakon o radu propisuje i određene obveze poslodavca u odnosu na ugovore o radu na određeno vrijeme. Poslodavac je tako dužan:
– obavijestiti radnike koji su kod njega zaposleni na određeno vrijeme, o poslovima za koje bi mogli kod tog poslodavca sklopiti ugovor na neodređeno vrijeme (stavak 6. članka 10.),
– radnicima koji rade na određeno vrijeme omogućiti usavršavanje i obrazovanje pod istim uvjetima kao i radnicima koji su sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme (stavak 6. članka 10.) te
– tromjesečno izvješćivati radničko vijeće o broju radnika koji rade na određeno vrijeme i razlozima njihova zapošljavanja (članak 144. stavak 1. alineja 5. Zakona o radu).
7. Razlozi osporavanja suglasnosti osporenih odredbi Zakona o radu s Ustavom temelje se na stajalištu predlagatelja da je Ustavom zajamčena poduzetnička i tržišna sloboda apsolutna, te da stoga »prisilno ugovaranje«, obveze i »pretpostavke« propisane osporenim odredbama narušavaju slobodu ugovaranja prilikom zasnivanja radnog odnosa.
Osporavajući ustavnost članka 8. stavka 2. i članka 10. Zakona o radu predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da su slobode i prava zajamčena Ustavom, pa tako i poduzetnička sloboda, apso­lutna. Navedeno stajalište predlagatelja je pogrešno jer, ima li se u vidu članak 16. Ustava, slobode i prava mogu se ograničiti u slučajevima propisanim u Ustavu. Granice Ustavom zajamčenim pravima i slobodama predstavljaju jednaka prava drugih, ali i zajednički interesi zajednice kao cjeline. Zakonodavac dakle ima pravo zakonom ograničiti slobode ili prava, međutim, to ograničenje mora imati legitimni cilj te mora postojati razumna razmjernost između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići (članak 16. Ustava).
U tom smislu niti poduzetnička sloboda zajamčena Ustavom nije apsolutna, što proizlazi, između ostalog, iz odredbi članka 49. stavaka 2. i 3. Ustava (Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom. Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva). Osim toga, Republika Hrvatska je prema definiciji iz članka 1. Ustava i socijalna država u kojoj je socijalna pravda jedna od najviših vrednota ustavnog poretka (članak 3. Ustava).
Imajući u vidu navedeno, a na temelju ovlasti propisane člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava, zakonodavac je, razrađujući svoju ustavnu ovlast za uređenje gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, bio ovlašten u Zakonu o radu, kao općem zakonu kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, propisati načela u svezi sa zasnivanjem radnog odnosa odnosno sklapanjem ugovora o radu. Iako je u Zakonu o radu prihvaćena privatnopravna koncepcija radnog odnosa pri čemu je dobrovoljnost izražena kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu jedna od značajnih obilježja ugovora o radu, prema stajalištu Suda, zakonodavac je ovlašten propisati i određena ograničenja slobode ugovaranja.
Ustavni sud pritom polazi od toga da je radnik prema svojoj gospodarskoj snazi u pravilu slabija stranka ugovora o radu, pa je u cilju zaštite radnika zakonodavac ovlašten ograničiti slobodu ugovaranja stranaka ugovora o radu. U tom smislu su i ograničenja slobode ugovaranja propisana osporenim odredbama usmjerena na zaštitu radnika. Prema ocjeni Suda takvo zakonodavno uređenje nije u suprotnosti s navedenim ustavnim načelima o poduzetničkoj i tržišnoj slobodi. Poduzetnička i tržišna sloboda ne mogu se tumačiti na način da bi jedino apsolutna sloboda ugovaranja u području radnih odnosa, odnosno »nepostojanje« zakonske regulative vezano uz sklapanje ugovora o radu bilo u skladu s tim ustavnim slobodama.
8. Razmatrajući razloge osporavanja kao i osporene odredbe članka 8. stavka 2. i članka 10. Zakona o radu u odnosu na sadržaj u točki 4. obrazloženja ovog rješenja navedenih ustavnih odredbi, Ustavni sud ocjenjuje da osporene odredbe nisu u nesuglasju s Ustavom.
Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješeno je kao u izreci pod točkom I.
Rješenje o objavi u »Narodnim novinama« iz točke II. izreke, temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-1706/2004
Zagreb, 20. prosinca 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.