ustavni sud republike hrvatske

429

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenuo D. P. iz B., kojeg zastupa B. M., odvjetnica iz O., na sjednici održanoj 30. studenoga 2006., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba je podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2594/03 od 5. veljače 2004., kojom je odbijena žalba pod­nositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: P-2118/99 od 23. travnja 2003.
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev pod­nositelja, kojim je tražio da mu tuženici A. i M. L., prognanici iz E., u čijoj je kući pod­nositelj živio od 1991. do njihovog povratka 1999. godine, vrate u tužbi navedene njegove pokretnine i određenu svotu novca u stranoj valuti, što je ostalo u kući tuženika, ili da mu naknade vrijednost navedenih stvari u svoti od 31.419,00 kuna.
2. U ustavnoj tužbi pod­nositelj ističe da su mu povrijeđena ustavna prava, te navodi odredbe članaka 3., 14., 34., 35. i 48. Ustava.
Tvrdi da su u konkretnom postupku, a i inače u sličnim postup­cima pred sudovima u Republici Hrvatskoj, favorizirani hrvatski povratnici, što je vidljivo iz činjenice da sud nije poklonio vjeru niti jednom svjedoku koji je iskazivao njemu u korist, iz činjenice da je njegov tužbeni zahtjev odbijen zato što »nije dokazao« odlučne činjenice, dok hrvatski prognanici mnogo manje toga moraju dokazivati u ovakvim postupcima, iz činjenice da sud uopće nije imao u vidu kako su tuženici nasilnim ulaskom u kuću prekršili pod­nositeljevo pravo na nepovredivost doma, na štovanje osobnog i obiteljskog života i na vlasništvo.
Predlaže ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« , broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Iz navoda i razloga ustavne tužbe proizlazi da pod­nositelj smatra kako je, zbog diskriminacije po osnovi nacionalne pripadnosti, doveden u neravnopravan položaj u primjeni zakona, zbog čega mu je uskraćena zaštita njegovog prava vlasništva.
Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo zabrane diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi.
Iako se pozvao na članak 14. stavak 1. Ustava, pod­nositelj u ustavnoj tužbi, osim navođenja paušalne subjektivne ocjene o različitom tretiranju stranaka u sličnim postupcima pred sudovima, ovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, nije obrazložio povredu navedenog ustavnog jamstva. Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku nije našao činjenice ili okolnosti koje bi upućivale na to da je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom pod­nositelj bio diskriminiran u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem svojstvu, uključujući nacionalnu pripadnost. Stoga, pozivanje pod­nositelja na povredu ustavnog jamstva, sadržanog u članku 14. stavku 1. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.
5. Sadržaj ustavnog prava jednakosti pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, ograničen je na primjenu mjerodavnog materijalnog prava.
U konkretnom slučaju uvidom u spis predmeta i osporene presude Ustavni sud je utvrdio da je nadležni prvostupanjski sud proveo dokazni postupak u kojem je utvrdio relevantne činjenice putem uvida u raspoloživu dokumentaciju i putem saslušanja brojnih svjedoka, pri čemu je, s obzirom na predmet spora (vraćanje u posjed vlasniku većeg broja pokretnih stvari), primijenio pravila o teretu dokazivanja, sukladno mjerodavnom zakonu i ustaljenoj sudskoj praksi.
Prema tim pravilima, u slučaju podnošenja vlasničke tužbe (rei vindicatio, članak 161. stavci 1. i 2. i članak 162. stavci 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, »Narodne novine« , broj 91/96., 73/00., 114/01. i 79/06.), vlasnik stvari (tužitelj) koji traži od posjednika (tuženika) njezin povrat mora dokazati vlasništvo stvari, identitet stvari i činjenicu da se stvar nalazi u faktičnom posjedu tuženika.
6. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. Ustavni sud na temelju članka 48. Ustava štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.
U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sud­bene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na neprihvatljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešna i bez razboritog pravnog obrazloženja da ju je moguće ocijeniti samovoljnom.
Kako su u konkretnom slučaju, prema utvrđenju Ustavnog suda, nadležni sudovi svoja stajališta utemeljili na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava, pod­nositelju nije povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva.
7. Odredbe članaka 34. i 35. Ustava nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.
8. Odredba članka 3. Ustava ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom, koje bi Ustavni sud štitio u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
9. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1057/2004
Zagreb, 30. studenoga 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.