UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

666

PRESUDA

Upravni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darka Vlahinje, kao predsjednika Vijeća, mr. sc. Marije Kriletić i Borisa Markovića, kao članova Vijeća, te više sudske savjetnice Jadranke Jelić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Pliva d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa predsjednik Uprave mr. Željko Čović, a njega Vesna Vasiljević, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-030-03/2002-01/44, urbroj: 580-02-03-17-04 od 13. veljače 2003., radi ocjene sporazuma o distribuciji proizvoda, u nejavnoj sjednici Vijeća održanoj 26. listopada 2006.

PRESUDIO JE

I. Tužba se usvaja.
Poništava se rješenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-030-03/2002-01/44, urbroj:580-02-03-17-04 od 13. veljače 2003.
II. Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama« i »Službenom glasniku« Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem prema točki I. u ugovoru pod nazivom Sporazum o distribuciji proizvoda, sklopljenim 6. lipnja 2002. između tužitelja i poduzetnika INFAI-NMR GmbH, utvrđuju se ništavim odredbe: a) odredba članka 2. stavka 2. u cijelosti i b) odredba članka 5. stavka 1. u dijelu koji glasi: »INFAI obvezuje sebe i svoje združene tvrtke da neće neizravno prodavati Proizvode na Teritoriju«. Prema točki II. izreke nalaže se tužitelju da odredbe članaka koje su utvrđene ništavim u točki 1. ove izreke briše i u roku od 30 dana od dana dostave ovog rješenja tužitelju dostavi dokaz o izvršenju ovog naloga. Prema točki III. obvezuje se tužitelj da za slučaj ugovaranja novih odredbi u Sporazumu o distribuciji proizvoda tuženom tijelu na ponovnu ocjenu u roku od 30 dana od dana sklapanja dostavi novi sporazum o distribuciji proizvoda ili aneks istog. Prema točki IV. ocjena tuženog tijela o Ugovoru iz točke I. izreke ovog rješenja odnosi se samo na njegovu suglasnost s propisima Republike Hrvatske i vrijedi samo za primjenu istog na području primjene Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, tj. na području Republike Hrvatske. Prema točki V. podnositelj prijave poduzetnik Pliva d.d. obveznik je plaćanja upravne pristojbe u iznosu od 9.400,00 kn koja se uplaćuje u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana dostave rješenja. Prema točki VI. ovo rješenje bit će objavljeno u »Narodnim novinama«.
Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja što u aktu nije pravilno primijenjen zakon, što je akt donesen od nenadležnog tijela, što se u postupku koji je aktu prethodio nije postupilo prema pravilima postupka, te što je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je dana 6. lipnja 2002. sklopio ugovor o distribuciji s poduzetnikom INFAI GmbH iz Republike Njemačke, te je u skladu s odredbom iz članka 12. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ugovor dostavio na ocjenu tuženom tijelu dana 24. lipnja 2002. Smatra da se je tuženo tijelo pogrešno pozvalo na odredbe o svojoj nadležnosti u ovom slučaju, jer da nadležnost tuženika u povodu dostave ugovora prema članku 12. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja postoji upravo prema tom članku Zakona na koji se tuženo tijelo uopće ne poziva, te eventualno, članak 35. istog Zakona (pod pretpostavkom da se pod pojmom ocjene iz članka 12. Zakona podrazumijeva upravni postupak a ne stručno mišljenje te da se pod pojmom radnja iz stavka 1. članka 35. Zakona podrazumijeva i ugovor odnosno ugovorna odredba). Tužitelj smatra da ne postoji tužiteljeva nadležnost za donošenje odluke o utvrđivanju ništavosti ugovora jer da to nije propisano Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja, dok je za utvrđivanje ništavosti ugovora upravo određena sudska nadležnost prema Zakonu o sudovima i Zakonu o parničnom postupku. Tužitelj iznosi da odredbe iz članka 12. Zakona treba tumačiti u pravcu da tuženo tijelo donosi samo stručno mišljenje. Dalje navodi da su točka I. i II. izreke osporenog rješenja u proturječju jer da se utvrđuje ništavost određenih odredbi ugovora i istovremeno nalaže njihovo brisanje, a osim toga da izmjena ugovora nije moguća bez suglasja obiju ugovornih strana. Stoga smatra da je točka II. izreke rješenja neizvršiva i kao takva ništava. Točku IV. izreke rješenja nalazi nerazumljivom i neodređenom jer se odnosi samo na područje primjene Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja tj. na područje Republike Hrvatske, dok se u točki I. i II. izreke to ne navodi već se ove odredbe odnose na cjelokupan ugovoreni teritorij koji ne obuhvaća samo područje Republike Hrvatske.
U odnosu na obrazloženje osporenog rješenja tužitelj nalazi da su iznijeti razlozi neprihvatljivi. Kriteriji i standardi prava Europske unije o ocjeni vertikalnih sporazuma na koje se tuženo tijelo poziva, ne navodeći izvor, da nisu ništa drugo nego članak 81. Ugovora o osnivanju Europske zajednice te propisi Komisije Europske unije za provođenje članka 81. a kojim se izričito navode nedozvoljeni i dozvoljeni uvjeti ugovora, s time da članak 81. rečenog Ugovora i rečeni propis predstavljaju propise Europske unije koji reguliraju tržišno natjecanje unutar zajedničkog tržišta, tj. unutar Europske unije. Tužitelj smatra da se odredba članka 35. Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima poreznim pitanjima između RH i Europske zajednice odnosno članka 70. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europske zajednice i njihovih država članica i Republike Hrvatske nikako ne može tumačiti kao obveza (a niti ovlaštenje) organa ili drugih tijela Republike Hrvatske da direktno primjenjuje navedene odredbe ugovora i »instrumente tumačenja koji su usvojile institucije zajednice«, već samo kao obveza RH kao potpisnice tih sporazuma na usklađivanje svog zakonodavstva iz područja tržišnog natjecanja s legislativom Europske unije. Tužitelj ističe da vertikalni sporazumi nisu regulirani Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja. Prihvaćanjem stajališta da bi se u Republici Hrvatskoj mogli primijeniti kriteriji sadržani u odredbama Ugovora o osnivanju Europske zajednice i »instrumentima tumačenja koje su usvojile institucije Zajednice« bez da su te odredbe i »instrumenti« objavljeni u međunarodnom ugovoru ili preuzeti i objavljeni u hrvatskom zakonu tužitelj daje značaj dopuštanja direktne primjene stranog prava u Republici Hrvatskoj, a protivno načelu zakonitosti iz članka 4. Zakona o općem upravnom postupku i članku 19. Ustava Republike Hrvatske.
Tužitelj izražava shvaćanje da prema odredbama članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja proizlazi da je za ocjenu ograničavanja ili sprječavanja slobodnog tržišnog natjecanja iz članka 7. toga Zakona potrebno ocijeniti sve relevantne okolnosti slučaja, a osobito uvjete na tržištu. Niti jednom odredbom da Zakon ne predviđa posebnu kategoriju ili vrstu ograničenja tržišnog natjecanja koja bi bila zabranjena »per se« tj. na koju se ne bi imao primjenjivati članak 8. Zakona. Tužitelj postavlja pitanje na temelju čega je tuženo tijelo utvrdilo da se u ovom slučaju radi o medicinskom proizvodu koji se ne izdaje na liječnički recept jer to u obrazloženju rješenja nije navedeno, a koji je upravo prema Zakonu o lijekovima i medicinskim proizvodima određen kao lijek i koji je od nadležnog Ministarstva zdravstva registriran kao lijek koji se izdaje »na recept samo ljekarnama i zdravstvenim ustanovama«. Nisu utvrđene i druge okolnosti slučaja i ostali tržišni uvjeti (primjerice: radi li se o proizvodu koji jest ili bi trebao biti na listi HZZO-a s tzv. registriranom cijenom, kakovi su propisi o prodaji lijekova u Republici Hrvatskoj te s tim u svezi je li uopće moguć paralelni uvoz lijeka na tržište Hrvatske, koliko sličnih proizvoda ima na tržištu Hrvatske i izvan njega, je li korištenje navedenog proizvoda vezano na neki drugi proizvod i dr.).
Konačno, tužitelj navodi da je odluka u upravnom postupku donijeta bez da je tužitelj kao stranka u postupku ikad i na bilo koji način bio pozvan da se očituje na bilo koju okolnost slučaja te da je zbog toga što mu nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku počinjena povreda načela saslušanja stranke iz članka 8. Zakona o upravnom postupku.
Tužitelj predlaže da Sud tužbu usvoji i poništi osporeno rješenje.
Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu navodi da je osporeno rješenje donijeto na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj 48/95, 52/97 i 89/98), te navodi razloge iz obrazloženja osporenog rješenja. Tužiteljev procesni prigovor smatra da je bez utjecaja na rješavanje stvari te ističe da je činjenično stanje nesporno utvrđeno.
Tuženo tijelo predlaže da Sud tužbu odbije.
Tuženo tijelo ni nakon drugog traženja nije poslalo spise pred­meta, pa je Sud odlučio riješiti stvar i bez spisa temeljem ovlasti iz članka 33. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92, 77/92).

Tužba je osnovana.

Dana 6. lipnja 2002. INFAL, Institut za medicinsku analitiku i NMR Imaging GmbH, Gottfried-Hagen-Str. 60-62, D-5115 Köln, SR Njemačka i tužitelj sklopili su sporazum o distribuciji proizvoda pod nazivom: dišni komplet Heliobacter Test INFAL set 13 C Urea za masovnu spektroetrioju odraslih i djece starije od 12 godina i heliobacter test INFAL Kits 13C Urea za infracrvenu spektroskopiju odraslih i djece starije od 12 godina. Taj je sporazum tužitelj dana 24. lipnja 2002. dostavio tuženom tijelu. Radi se o sporazumu koji pripada u krug sporazuma iz članka 11. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj 48/95, 52/97 i 89/98). Tuženo je tijelo bilo ovlašteno postupati u ovoj pravnoj stvari.
Pravila ponašanja i sustav mjera za zaštitu slobodnog natjecanja na tržištu uređena su Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja. Stručne i upravne poslove u svezi sa zaštitom tržišnog natjecanja u smislu ovoga Zakona obavlja Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (članak 27. stavak 1. Zakona). Radom Agencije rukovodi ravnatelj kojeg imenuje i razrješava Sabor (članak 29. stavak 1.). Prema odred­bama članka 35. stavka 1. Zakona za radnje kojima se sprječava ili ograničava tržišno natjecanje ili zloupotrebljuje monopolistički ili vladajući položaj, ravnatelj će rješenjem naložiti obustavu takvog postupanja, dok je prema stavku 2. predviđeno da će rješenjem iz stavka 1. ovoga članka odredit rok za otklanjanje nedostataka prema okolnostima slučaja, odnosno rok za ispunjenje posebnih uvjeta. Prema odredbama članka 12. Zakona sporazumi iz članka 10. i 11. ovoga Zakona podnose se na ocjenu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja u roku od 30 dana od dana zaključenja sporazuma. Prema tome, za ocjenu rečenog sporazuma nadležno je tuženo tijelo, koje je ovlašteno i dužno u cilju sprječavanja ili ograničavanja tržišnog natjecanja postupiti u skladu s odredbama iz članka 35. Zakona.
Odredbama članka 7. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja određeno je da su zabranjeni sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprječavanje slobodnog tržišnog natjecanja, te se navode sporazumi koji se osobito takvim smatraju. Prema stavku 2. Zakona ništavi su sporazumi zabranjeni stavkom 1. ovoga članka. Prema članku 11. stavku 1. Zakona sporazumi poduzetnika, koji po svojoj prirodi i sadržaju odgovaraju nekom od ugovora: o specijalizaciji, o isključivoj distribuciji, o selektivnoj distribuciji, o isključivoj kupnji, o franchisingu te o istraživanju i razvoju, neće se smatrati sporazumima iz članka 7. ovoga Zakona, ako ispunjavaju uvjete utvrđene ovim Zakonom. U tom smislu tuženo tijelo bilo je nadležno ocijeniti predmetni sporazum.
U stvarima zaštite tržišnog natjecanja primjenjuju se postupovna pravila navedena Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja i Zakona o općem upravnom postupku. Prema odredbama članka 3. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) u upravnim područjima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog Zakona. Po odredbama ovog zakona postupa se u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Prema odredbama članka 1. stavka 1. istog Zakona po ovom Zakonu dužna su postupati tijela državne uprave i druga državna tijela, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima građana odnosno pravnih osoba ili druge stranke. Prema stavku 2., po ovom Zakonu dužne su postupati i druge pravne osobe, kad u obavljanju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima. U ovom slučaju tuženo je tijelo zanemarilo temeljne odredbe Zakona o općem upravnom postupku.
Odredbama članka 49. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da je stranka osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Prema članku 50. stavku 1. istog Zakona stranka u upravnom postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Prema točki 2. izreke osporenog rješenja tuženo tijelo nalaže tužitelju da briše odredbe iz sporazuma koje smatra ništavim, premda se radi o sporazumu građanskog prava u kojem sudjeluju dvije ravnopravne strane, pa se prema tome i nalog može odnositi samo na obje.
Jedno od osnovnih načela upravnog postupka je načelo saslušanja stranke. Prema odredbama članka 8. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, dok se prema stavku 2. Zakona rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Postupak do donošenja rješenja uređen je u XI. glavi Zakona. Prema članku 135. Zakona prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. To se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku. Skraćeni postupak nije predviđen Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja, niti se ovdje radi o situaciji iz članka 141. Zakona o općem upravnom postupku kad se može donijeti rješenje u skraćenom postupku. Prema tome, u ovom slučaju bilo je potrebno prije donošenja rješenja provesti poseban ispitni postupak, a moguće i usmenu raspravu, s obzirom na tužiteljeve prigovore glede utvrđenog činjeničnog stanja (članak 142. i 149. Zakona o općem upravnom postupku).
Glede primjene prava valja reći da je odredbama članka 140. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst i 55/01 – ispr.) propisano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Prema tome, mogao je biti u primjeni u ovom slučaju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica, te Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice, dok kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europske zajednice na koje se poziva tuženo tijelo a nisu sadržani u tekstu tih sporazuma, niti su preuzeti i objavljeni u bilo kojem drugom hrvatskom zakonu ili propisu, ne mogu biti izvor prava.
Trebalo je stoga tužbu uvažiti temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima i osporeno rješenje poništiti, s time da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se prema članku 62. istog Zakona pravnog shvaćanja suda i njegovih primjedaba u pogledu postupka.
Odluka o objavi presude u Službenom glasilu Republike Hrvatske i Službenom glasilu tuženog tijela temelji se na odredbi iz članka 37a. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Broj: Us-5438/2003-7
Zagreb, 26. listopada 2006.

Predsjednik Vijeća
Darko Vlahinja, v. r.