USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

723

Ustavni sud Republike Hrvatske u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić, Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo A. D. iz P., kojeg zastupa M. M., dipl. iur. zaposlen u SSSH, U. M. ž., Č., na sjednici održanoj 17. siječnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Županijskog suda u Čakovcu, broj:
Gž-879/05-2 od 21. srpnja 2005. godine, u dijelu kojim je preinačena točka II. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-840/04-12 od 26. travnja 2005.
III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Čakovcu na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Čakovcu, broj: Gž-879/05-2 od 21. srpnja 2005. godine. Tom je presudom žalba tuženika »MTČ« T. č. d.d. Č. djelomično odbijena, a djelomično prihvaćena te je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-840/04-12 od 26. travnja 2005. godine u odluci pod točkom I. izreke, dok se ista presuda u odluci pod točkom II. izreke preinačuje i sudi:
Tuženik »MTČ« T. č. d.d. Č. dužan je tužitelju A. D. na ime otpremnine isplatiti iznos od 26.692,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje računatom od 1. srpnja 2004. godine, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.
Prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke obvezan je tuženik tužitelju (sada podnositelju) na ime naknade plaće isplatiti ukupan iznos od 60.460 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, i to od dospijeća pojedinačno dosuđenih iznosa pa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci pod točkom I. iste presude, dok je točkom II. izreke obvezan tuženik isplatiti tužitelju na ime otpremnine iznos od 26.692,86 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje računatim od 1. srpnja 2004. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
2. Podnositelj smatra da mu je osporenom presudom drugostupanjskog suda povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, kao i odredba članka 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske.
Povrede navedenog ustavnog prava podnositelj obrazlaže navodom kako je drugostupanjski sud, obrazlažući odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine, utvrdio da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, pa zaključuje da otkaza nema, a kako nema otkaza nema ni prava na isplatu otpremnine.
Pri takvom utvrđenju, navodi dalje podnositelj, drugostupanjski je sud previdio njegov radnopravni status na način da je tuženik, nakon što je otkaz ugovora o radu pravomoćno utvrđen nedopuštenim, podnositelja ponovo primio na rad 25. ožujka 2004. godine, da bi 30. ožujka 2004. godine tuženik donio novu odluku, broj: 91/2004, kojom ponovno podnositelju otkazuje ugovor o radu, ali ovaj puta ne zbog njegovog skrivljenog ponašanja, već zbog prestanka potrebe za njegovim radom, tj. zbog poslovno uvjetovanih razloga.
Ističe kako je tuženik donio i odluku, broj: 141/2004 od 30. lipnja 2004. godine, kojom podnositelju ustavne tužbe priznaje pravo na otpremninu zbog poslovno uvjetovanog otkaza u iznosu od 19.302,42 kn.
Sva ta utvrđenja prvostupanjskog suda je drugostupanjski sud zanemario odbivši podnositelja sa zahtjevom za isplatom otpremnine.
Zbog svega navedenog podnositelj predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu Županijskog suda u Čakovcu i to u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatom otpremnine, te u cijelosti potvrdi presudu Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-879/05 od 21. srpnja 2005. godine.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis, broj: P-840/04, kojem prileži spis, broj: P-1364/04.
Ustavna tužba je osnovana.
4. Osnovano podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu odredbe članka 14. stavka 2. Ustava.
Uvidom u pribavljeni spis prvostupanjskog suda razvidno je da je podnositelj protiv tuženika podigao tužbu radi naknade plaće zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu utvrđenog pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-719/02 od 24. lipnja 2003. godine.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu podnositelja, prvostupanjski ga je sud svojom presudom, broj: P-840/04-12 od 26. travnja 2005. godine, točkom I. njene izreke usvojio, jer je utvrdio da podnositelj ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženika, budući da mu je uručio nezakoniti otkaz, i to za razdoblje od listopada 2002. do veljače 2004. godine, mjesečno u iznosu od 3.400,00 kn, odnosno za 18 radnih dana u ožujku 2004. iznos od 2.660,00 kn.
Nakon što je podnositelj 25. ožujka 2004. godine ponovo primljen na rad kod tuženika (povodom izvršenja pravomoćne presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: P-719/02 od 24. lipnja 2003. godine), tuženik donosi novu odluku, broj: 91/2004 od 30. ožujka 2004. godine, kojom ponovno otkazuje podnositelju ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom, tj. zbog poslovno uvjetovanih razloga. Na temelju te odluke tuženika podnositelju prestaje radni odnos s danom 30. lipnja 2004. godine.
Istovremeno s danom podnositeljeva prestanka radnog odnosa 30. lipnjem 2004. godine tuženik donosi odluku, broj: 141/2004 kojom podnositelju priznaje pravo na otpremninu zbog poslovno uvjetovanog otkaza u iznosu od 19.302,42 kn.
Smatrajući da mu je koeficijent plaće za obračun otpremnine neosnovano umanjen, podnositelj nije prihvatio obračun visine otpremnine na način kako je to utvrdio tuženik, već je protiv tuženika podigao tužbu tražeći isplatu otpremnine za 24 godine radnog staža u iznosu od 26.692,86 kn.
Odlučujući o tužbenim zahtjevima podnositelja (za isplatom naknade plaće zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu u spisu, broj: P-840/04 i isplate pripadajuće visine otpremnine u spisu, broj: P-1364/04), prvostupanjski sud radi zajedničkog raspravljanja spaja navedene spise, te o oba podnositeljeva zahtjeva odlučuje svojom presudom, broj: P-840/04 od 26. travnja 2005. godine, na način da ih u cijelosti usvaja kao osnovane.
U povodu žalbe tuženika, drugostupanjski sud donosi osporenu presudu kojom prvostupanjsku presudu preinačuje na način da u pogledu isplate otpremnine odbija podnositelja sa svojim zahtjevom.
Iz svega navedenog razvidno je da je drugostupanjski sud zanemario činjenicu ponovnog prestanka podnositeljevog radnog odnosa, ali sada iz poslovno uvjetovanih razloga, koji razlozi sami za sebe čine pravnu osnovu za isplatu otpremnine, na temelju članka 118. Zakona o radu (sada članak 125. Zakona o radu – »Narodne novine«, broj 137/04. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZR).
Odredbom stavka 1. navedenog članka ZR-a je propisano:
Radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnoga rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
5. Ocjenjujući, dakle, razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi nadležnog drugostupanjskog suda ne zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.
Ustavni sud utvrđuje da nadležni drugostupanjski sud nije valjano obrazložio svoje stajalište izneseno u osporenoj presudi, te se može smatrati da je takvo stajalište posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava.
Ustavni sud je iz navedenih razloga prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava, te je ocijenio da je podnositelju osporenom presudom povrijeđeno to ustavno pravo.
6. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava, čiju povredu podnositelj također ističe, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom i stoga nije osnova za pružanje ustavnosudske zaštite u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).
7. Slijedom navedenog, a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke.
8. Objava odluke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3670/2005
Zagreb, 17. siječnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.