Ustavni sud Republike Hrvatske

767

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli M., M., A. i J. M. iz S. (posljednji zastupan po majci i z.z. D. M.), koje zastupa M. B., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 24. siječnja 2007. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-605/97 od 5. listopada 1999. godine, te se predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«

Obrazloženje

1. Četvero podnositelja ustavne tužbe su djeca čiji su roditelji teško stradali u prometnoj nesreći, od čijih je posljedica otac preminuo, a majci je, u dobi od 42 godine, zbog teške ozljede amputirana noga u natkoljenici, te su kod nje ostale i trajne teške posljedice u vidu otežane pokretljivosti desne ruke i nesposobnosti za obavljanje bilo kakvih poslova osim najlakših. Jedno od djece je osoba s težim duševnim smetnjama, a u vrijeme pokretanja parničnog postupka, koji je prethodio ustavnosudskom, dvoje od njih bili su malodobni.
U provedenom parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete na temelju članka 201. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99.; u daljnjem tekstu: ZOO) protiv tuženika O. z. »B.« iz B., Općinski sud u Splitu (broj: P-2184/94 od 13. studenoga 1995. godine) i Županijski sud u Splitu (broj: Gž-245/96 od 5. lipnja 1996. godine) ocijenili su tužbeni zahtjev podnositelja osnovanim, pa je tuženiku naloženo da svakom od njih isplati iznos od po 40.000,00 kuna, na ime naknade štete za duševne bolove zbog invaliditeta majke.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je osporenom presudom, broj: Rev-605/97 od 5. listopada 1999. godine, usvojio reviziju tuženika i preinačio nižestupanjske presude na način da je odbio tužbeni zahtjev podnositelja, zauzevši pravno stajalište da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito teškom invaliditetu majke podnositelja, pa ne postoje pretpostavke za primjenu članka 201. stavka 3. ZOO-a.
2. Podnositelji ustavne tužbe ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava u revizijskom postupku, proizišlu iz, kako smatraju, nedovoljne stručnosti suda u procjeni medicinskih aspekata slučaja, pa u tu svrhu ustavnoj tužbi prilažu mišljenja prim. dr. sc. M. M. i prof. dr. sc. B. U., stalnih sudskih vještaka za područje neurologije i psihijatrije.
Smatraju to odlučnim, uzme li se u obzir da članak 201. stavak 3. ZOO-a ne sadrži objektivne kriterije za utvrđivanje »naročito teškog invaliditeta« niti njegovog utjecaja na duševno stanje osoba čiji je bliski srodnik, član obitelji, postao teškim invalidom. Na kraju ističu da je »revizijsko vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske pogrešno ocijenilo, procijenilo situaciju koja je jedinstvena, neponovljiva, ipak postojeća, stvarna, teška i životna, a kao što to na kraju svog pismenog mišljenja navodi prof. dr. sc. B. U.«.
Podnositelji navode da su osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 16., a da su povrijeđene i odredbe članaka 3., 4. i 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske.
Predlažu ukidanje osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U konkretnom slučaju mjerodavan je članak 201. stavka 3. ZOO-a, koji glasi:
Članak 201. stavak 3.
(3) U slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
Sukladno navedenom, primjena članka 201. stavka 3. ZOO-a pretpostavlja ispunjenje dviju pretpostavki: postojanje određenog stupnja težine invaliditeta (to jest, naročito teškog invaliditeta) tzv. izravnog oštećenika, s jedne strane, i postojanje duševnih bolova određenog intenziteta i trajanja kod njegovog bračnog druga, djece, odnosno roditelja (tzv. posrednih oštećenika), koji su bolovi u uzročnoj vezi s nastupom naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika, s druge strane.
Odredba članka 201. stavka 3. ZOO-a ne propisuje mjerila za prosudbu »naročito teškog invaliditeta«.
4. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, u ustavnosudskom postupku je utvrđeno da u provedenom prvostupanjskom sudskom postupku među strankama nisu bile sporne sljedeće činjenice (što je utvrđeno u obrazloženju preinačene prvostupanjske presude Općinskog suda u Splitu):
– da se dana 24. kolovoza 1992. godine, na cesti Šestanovac-Cista Provo u mjestu Kutina dogodila teška prometna nezgoda koju je skrivio osiguranik tuženika, vozač M. S., upravljajući osobnim automobilom marke BMW, reg. oznake IL 3UU, austrijske nacionalne oznake;
– da je u navedenoj prometnoj nezgodi teško stradala majka tužitelja D. M., kojoj je zbog zadobivenih ozljeda visoko amputirana lijeva noga, a zadobila je i više ozljeda u predjelu prsa i pazuha, radi čega je došlo do bitnog smanjenja pokretljivosti desne ruke;
– da invalidnost D. M., majke tužitelja, zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi iznosi 80%, a za poslove izvan kuće 100%.
U obrazloženju preinačene prvostupanjske presude, nadležni sud je između ostaloga utvrdio sljedeće:
»Iz dokaza izvedenih u ovom postupku razvidno je da je majka tužitelja D. M., zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi od 24. kolovoza 1992. g. postala gotovo 100% invalid. Ovu ocjenu dali su vještaci prim. dr. I. Z. iz S. i prim. dr. V. B. iz Z., s tim što prim. dr. V. B. iz Z. u svom pismenom vještvu od 15. prosinca 1993. g. raščlanjuje invalidnost oštećene D. M. za poslove u kući u omjeru od 80%, a za poslove izvan kuće (to jest, za radove u poljoprivredi i povrtlarstvu koje je majka tužitelja ranije obavljala – str. 4. prvostupanjske presude – op.), da kod iste postoji 100% invaliditet trajno«.
Drugostupanjski sud u cijelosti se suglasio s pravnim stajalištem suda prvog stupnja.
Preinačujući odluke nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj je presudi zauzeo suprotno pravno stajalište u vezi s (ne)postojanjem »naročito teškog invaliditeta« u konkretnom slučaju. Obrazloženje revizijske presude iscrpljuje se u sljedećem:
»Uvažavajući svu težinu slučaja, a imajući u vidu da se radi o ženskoj osobi sa četvero djece koja je ostala bez noge u dobi od 42 godine ipak treba reći da to nije slučaj naročito teškog invaliditeta, kada zakon priznaje naknadu nematerijalne štete određenom krugu posredno oštećenih (u ovom slučaju djece stradale majke). Nije, naime, dovoljno da se radi o teškom invaliditetu u koji bi se mogao ubrojiti i invaliditet stradale D. M., već se pretpostavlja naročito težak slučaj invaliditeta, dakle takvog koji bi se morao kretati u granicama potpunog invaliditeta. Posredno oštećenima iznimno se priznaje pravo na nadoknadu nematerijalne štete, samo u takvim slučajevima«.
5. Nakon razmatranja spisa predmeta Općinskog suda u Splitu broj: P-2184/94, odluka donesenih u provedenom parničnom postupku, osporene revizijske odluke, mjerodavnih zakonskih odredaba, sudske prakse, te navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud je ocijenio da je revizijskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositeljima ustavne tužbe povrijeđeno njihovo ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenom je presudom preinačio presude nižestupanjskih sudova i odbio tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe ograničavajući se isključivo na razmatranje i tumačenje (ne)postojanja »naročito teškog invaliditeta« njihove majke, izravne oštećenice.
Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju ne postoji dovoljan stupanj invaliditeta izravne oštećenice (majke podnositelja ustavne tužbe), to jest takav stupanj koji bi predstavljao naročito teški invaliditet u smislu članka 201. stavka 3. ZOO-a, pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske »naročito teški invaliditet« tumači kao takav »koji bi se morao kretati u granicama potpunog invaliditeta«.
Ustavni sud napominje da nije nadležan tumačiti razliku između »naročito teškog« i »potpunog« invaliditeta, jer je to zadaća redovnih sudova u primjeni prava na pojedinačne slučajeve. Ustavni sud ograničava se stoga na utvrđenje da tumačenje prema kojem »naročito teški invaliditet« postoji samo »ako se kreće u granicama potpunog invaliditeta« nije prihvatljivo, jer to ne proizlazi iz sadržaja mjerodavnog članka 201. stavka 3. ZOO-a.
Navedeno utvrđenje osobito je važno u konkretnom slučaju, jer se Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi uopće ne osvrće na utvrđenja nižestupanjskih sudova o stupnju invaliditeta izravne oštećenice (majke podnositelja ustavne tužbe). Iz osporene revizijske presude, naime, nije razvidno zbog čega Vrhovni sud Republike Hrvatske nije prihvatio činjenično utvrđenje nadležnih nižestupanjskih sudova da invaliditet izravne oštećenice (majke podnositelja ustavne tužbe), zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi iznosi 80%, a za poslove izvan kuće 100%, a time i ocjenu tih sudova da se u konkretnom slučaju nesporno radi o »naročito teškom invaliditetu« iz članka 201. stavka 3. ZOO-a. Štoviše, okolnosti konkretnog slučaja upućuju na to, da bi se tužbeni zahtjev podnositelja morao prihvatiti čak i prema (inače neprihvatljivom) mjerilu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u osporenoj presudi zahtijeva takav stupanj invaliditeta »koji se kreće u granicama potpunog«. Ukratko, ta presuda ne sadrži navode iz kojih bi bili razvidni razlozi zbog kojih Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra neosnovanim pravno stajalište nižestupanjskih sudova o postojanju »naročito teškog invaliditeta« izravne oštećenice u konkretnom slučaju.
Ustavni sud također primjećuje da se u obrazloženju razloga, zbog kojih invaliditet izravne oštećenice (majke podnositelja ustavne tužbe) ne smatra »naročito teškim«, Vrhovni sud Republike Hrvatske ograničava samo na njezin gubitak noge, što je nepotpuno i očito netočno utvrđenje promotri li se cjelokupni spis predmeta.
Konačno, nije jasno zbog čega Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi ističe da se posrednim oštećenicima samo »iznimno« priznaje pravo na naknadu nematerijalne štete u slučajevima naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika. Pravo na nematerijalnu štetu u slučaju iz članka 201. stavka 3. ZOO-a, naime, nije propisano kao »iznimka«: do njegove primjene dolazi uvijek kad se ispune pretpostavke propisane tom pravnom normom (postojanje naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika i postojanje duševnih bolova određenog intenziteta i trajanja kod posrednih oštećenika, koji su bolovi u uzročnoj vezi s nastupom naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenika).
Sukladno navedenom, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom prvostupanjskom postupku, Ustavni sud prihvatio je navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava, jer se osporena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske može ocijeniti samovoljnom, a time i ustavnopravno neprihvatljivom.
6. Zbog utvrđenja povrede njihovog ustavnog prava na jednakost pred zakonom, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije razmatrao eventualne povrede drugih ustavnih prava na koje upućuju podnositelji u ustavnoj tužbi.
7. Budući da je predmet ovog ustavnosudskog postupka ispitivanje prihvatljivosti pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prosuđivanju (ne)postojanja naročito teškog invaliditeta po osnovi iz članka 201. stavka 3. ZOO-a u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije posebno razmatrao činjenice koje su važne pri prosuđivanju postojanja, trajanja i intenziteta duševnih boli posrednih oštećenika, kao druge pretpostavke za primjenu članka 201. stavka 3. ZOO-a. To se u prvom redu odnosi na činjenicu da je jedno dijete izravne oštećenice osoba s težim duševnim smetnjama, što podrazumijeva njegovu potrebu za doživotnom, intenzivnom i svakovrsnom skrbi majke (koja će mu zbog njezina invaliditeta biti uskraćena), činjenicu da je u istoj prometnoj nezgodi smrtno stradao otac podnositelja ustavne tužbe (pa je majka u svojstvu invalida istodobno postala i samohrana majka četvero djece), kao i činjenicu da se radi o Ustavom zaštićenom odnosu roditelja (majke) i djece, koji žive u istoj obiteljskoj zajednici, zbog čega vanjske manifestacije majčinog invaliditeta (podrobno opisane u obrazloženju prvostupanjske presude), svakodnevno i neprekidno utječu da podnositelji ustavne tužbe, posredni oštećenici, trpe duševne bolove, a koje činjenice Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi smatra okolnošću koja »doista nije od odlučnog značenja za priznavanje prava za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika«.
8. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu i povrede članaka 3., 4. i 117. stavka 3. Ustava. Ustavni sud napominje da navedene ustavne odredbe ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koja bi Ustavni sud štitio u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, podnesenom na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst).
9. Zbog izloženih razloga, na temelju članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, donesena je odluka kao u izreci.
10. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-576/2000
Zagreb, 24. siječnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.