USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

792

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo B. G. iz O., kojeg zastupa A. M., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 19. prosinca 2006. godine, donio je

RJEŠENJE

Ustavna tužba se odbacuje.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kv-791/06-2 (Kio-I-RZ-1/06) od 29. studenoga 2006. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kio-I-RZ-1/06 od 24. studenoga 2006. godine.

Osporenim prvostupanjskim rješenjem podnositelju (okrivljeniku u kaznenom postupku) je u tijeku istrage produljen pritvor, na temelju zakonske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. – ispravak., 63/03. – pročiš­ćeni tekst i 115/06., u daljnjem tekstu: ZKP), za daljnjih mjesec dana, koji može trajati najdulje do 26. prosinca 2006. godine.

Tim rješenjem podnositelju ustavne tužbe produljen je pritvor u tijeku istrage zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnov­nog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), u vezi članka 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba pod­nositelja kao neosnovana, s obrazloženjem da postoje razlozi za pri­mjenu mjere pritvora po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP-a.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su sudovi u konkret­nom slučaju pogrešno primijenili propise o pritvoru, slijedom čega smatra da su osporenim rješenjima, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogreš­ne primjene materijalnog prava, povrijeđena njegova ustavna prava sadržana u odredbama članaka 22., 26. i 28., te ustavna odredba članka 140. Ustava Republike Hrvatske.

Ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
 

3. Prema članku 32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud će rješenjem odbaciti zahtjev, prijedlog i ustavnu tužbu ako nije nad­ležan za odlučivanje, ako su nepravodobni i u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

4. Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da je istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu, rješenjem broj: Kio-I-RZ-1/06 od 2. prosinca 2006. godine, prekinuo istragu i podnositelju ustavne tužbe ukinuo pritvor. Nadalje je utvrđeno da je izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, rješenjem broj: Kv-808/06-2 (Kio-I-RZ-1/06) od 8. prosinca 2006. godine ukinulo navedeno rješenje i predmet vratilo istražnom sucu na ponovno odlučivanje s naput­kom... da će istražni sudac ponovo razmotriti jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prekid istrage u ovom predmetu, a sukladno tome odlučit će i o mjeri pritvora.

5. Budući da je podnositelju ukinut pritvor određen rješenjima pobijanim u ovom ustavnosudskom postupku, ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

6. Slijedom navedenog, na temelju odredbi članaka 32. i 72. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.

Broj: U-III-3849/2006
Zagreb, 19. prosinca 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske, te članaka 50. i 51. Poslovnika Ustav­nog suda Republike Hrvatske, dajem
 

IZDVOJENO MIŠLJENJE
 

uz Rješenje broj: U-III-3849/2006. od 19. prosinca 2006. godine

Protivim se rješenju i obrazloženju Rješenja broj: U-III-3849/2006od 19. prosinca 2006. Smatram predmetno Rješenje pogrešnim jer njime nije odgovoreno na navode podnositelja ustavne tužbe B. G. da su mu pobijanim rješenjima povrijeđena ustavna prava na slobodu predviđena člankom 22. Ustava Republike Hrvatske, kao i prava predviđena odredbama članka 5. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, i to iz sljedećih razloga.

Nesporno je da je protiv podnositelja ustavne tužbe pokrenut kazneni postupak rješenjem o provođenju istrage Kio-I-RZ-1/06.

Dana 23. listopada 2006. istražni sudac je donio rješenje o pritvoru temeljem odredbi članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP-a.

Naknadno je 13. studenoga 2006. istražni sudac donio i rješenje pod istim brojem kojim određuje pritvor i zbog razloga navedenih u članku 102. stavku 1. točki 4., bez navođenja vremena trajanja pritvora po toj osnovi.

Treće rješenje pod istim brojem Kio-I-RZ-1/06, istražni sudac je donio 24. studenoga 2006., kojim je produžio pritvor podnositelju ustavne tužbe za daljnji mjesec dana, to jest do 26. prosinca 2006. godine. Vanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, odbilo je žalbe podnositelja ustavne tužbe protiv rješenja od 23. listopada 2006. i protiv rješenja od 13. studenoga 2006., pa je podnositelj ustav­ne tužbe uložio žalbu i protiv rješenja od 24. studenoga 2006., ali je žalbeno Vijeće Županijskog suda i tu žalbu podnositelja ustavne tužbe odbilo rješenjem IX-II-Kv-791/06-2 od 29. studenoga 2006. U tom trenutku, 30. studenoga 2006., podnositelj podnosi ustavnu tužbu Ustavnom sudu radi povrede ustavnih prava garantiranih člancima 22., 26. i 28. Ustava Republike Hrvatske, u svezi članka 140. Ustava.

Međutim, dana 2. prosinca Županijski sud u Zagrebu, istražni sudac, po službenoj dužnosti, temeljem odredbi članka 199. stavka 1. ZKP-a donosi rješenje o PREKIDU ISTRAGE, te temeljem članka 104. stavaka 1. i 2. ZKP-a UKIDA PRITVOR protiv podnositelja us­tav­ne tužbe i pušta ga na slobodu. Budući u ovom predmetu ima nevjerojatno mnogo začuđujućih situacija, od samog naziva navodnog po­činjenog kaznenog djela do ovako »žurnih rješenja«. Županijski sud u Zagrebu je odmah Rješenjem IX-II-Kv-808/06 UKINUO to rješenje i »predmet uputio istražnom sudu na ponovno odlučivanje«.

Drugostupanjski sud u ukidnom rješenju tvrdi: »Kako dakle, razlozi za prekid istrage slijedom navedenog za sada nisu utvrđeni s potrebnom sigurnošću niti su vještaci svoj zaključak s dovoljno razloga potkrijepili, to je činjenično stanje za sada nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno u pogledu odluke istražnog suca za prekid istrage. Iz ovih razloga je valjalo ukinuti rješenje istražnog suca o prekidu istrage.«

Iako se u rješenju istražnog suca ne navodi ime nekog drugog okrivljenika, u rješenju Županijskog suda se ističe ime, navodno drugo okrivljenog, K. F., koji, očito, nije u pritvoru i, vjerojatno, brani se sa slobode.

Kako i na koji način Ustavni sud dolazi do zaključka u obrazloženju odbacivanja ustavne tužbe tvrdnjom: »Budući da je podnositelju ukinut pritvor određen rješenjem pobijanim u ovom ustavnosudskom postupku, ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari«, nije detaljnije obrazloženo.

Naime, Ustavni sud je na B sjednici Suda održanoj dana 19. prosinca, donio svoju odluku iako, očito, ne postoji nikakva odluka o »ukidanju pritvora« koja bi bila na pravnoj snazi! Mislim da je Ustavni sud trebao uvažiti sve okolnosti slučaja, ocijeniti ih od dana određivanja pritvora podnositelju ustavne tužbe do njezinog rješavanja, to jest do 19. prosinca 2006. godine.

Na ovaj način, uzimajući točnim navod Županijskog suda u rješenju Kv-808/06-2, da je u istom postupku, kao drugookrivljeni, K. F. na slobodi i da se brani sa slobode, opravdano se postavlja pitanje jednakopravnog položaja suokrivljenih u slučaju kad su, kako bi proizlazilo iz spisa optuženi za isto kazneno djelo? Zanimljivo je da Ustavni sud o tome ni riječi nije kazao!

Smatram potrebnim istaknuti, obzirom na stvarne činjenice, da je srpsko-crnogorskom agresijom i agresijom bivše JNA-e, izazvan rat s ciljem srpskog osvajanja hrvatskih prostora do zapadne granične linije »Velike Srbije« na crti: Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag.

Nesporno je da Povelja Ujedinjenih naroda daje pravo napad­nutoj zemlji da se brani, dakle pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu. Razgraničenje pojma između »ratnog zločina« i »zločina počinjenog u obrani« vrlo je bitna i u svakom slučaju je potrebno izvršiti jasnu distinkciju uz podkrijepu s činjenicama.

Suglasno odredbama članka 187. ZKP-a, u svakom slučaju prije donošenja rješenja o pokretanju istrage, određivanju pritvora i svih daljnjih radnji, sud je trebao jasno odgovoriti da li se, u ovom slučaju, radi: o klasičnom kaznenom djelu koje se dogodilo za vrijeme rata ili se radi o »specijalnom kaznenom djelu ratnog zločina«. Pravila međunarodnog ratnog prava primjenjuju se u oružanom sukobu međunarodnog karaktera, bez obzira ima li takav sukob formalno obilježje rata, to jest je li rat objavljen. Točno je, naš Kazneni zakon, u glavi XII: Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarod­nim pravom, inkriminira: zločin protiv mira (agresivni rat), zločin protiv čovječnosti – genocid – zločin protiv ranjenika, zarobljenika itd., ali Hrvatska tu nije bila agresor, i zato smatram da stajalište Saborske Deklaracije o suradnji sa Haaškim sudom (koja želi neke stvari razjasniti, označiti, očitovati) nije mogla biti izvorom ocjenjivanja, raznih događaja u svezi s obranom, kvalifikacijom ratnog zločina. Naime kad se u dijelu koji nosi naziv »konkretne mjere«, Deklaracijom Sabora o suradnji s Haaškim sudom od 14. travnja 2000., pod točkom 1. predviđa: »Intenzivirati aktivnosti hrvatskih pravosudnih tijela u procesuiranju otkrivenih ratnih zločina«, a u točki 2. se traži: »Ubrzati rad na otkrivanju ratnih zločina i njihovih počinitelja te na prikupljanju dokaza, ne čekajući za to poticaj od Međunarodnog kaznenog suda«, očito proizlazi da se pobijanim rješenjima o određivanju pritvora, u konkretnom slučaju, radi isključivo zbog same kvalifikacije, koju je podnositelj kaznene prijave upotrijebio, a nikako zbog posebno teških okolnosti, navodnog kaznenog djela, okolnosti koje bi odstupale od uobičajenih posljedica u obrani od agresora i koje bi tražile određivanje pritvora.

Sve ove razloge je trebao provjeriti i prvostupanjski i drugostupanjski sud, jer prema odredbama članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pritvor koji bi bio u skladu sa zakonom predviđa se onda ako postoji presuda nadležnog suda, što, u nekom smislu riječi, odgovara razlozima navedenim u članku 102. stavku 4. ZKP-a.

Ustavni sud u Rješenju broj: U-III-3849/2006 od 19. prosinca 2006., nije ulazio u ispitivanje opstojnosti pravno relevantnih razloga za određivanje pritvora uopće, iako je pravo na slobodu temeljno ljudsko pravo, kako to Ustav u članku 22., propisuje: »Čovjekova je sloboda (...) nepovrediva. Nikome se ne smije oduzeti (...) sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud«.

Smatram potrebnim istaknuti da je temeljni ratni zločin po međunarodnom pravu ZLOČIN AGRESIJE (Rimski Statut, Londonski Statut iz 1945., Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva, usvojen od Komisije za međunarodno pravo OUN 1996., Rezolucija br. 3314 Opće skupštine OUN od 14. prosinca 1974.). U svakom slučaju je trebalo imati u vidu odredbe Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. (PROTOKOL I. i PROTOKOL II.) kojima se »ratni zločin« definira ili određuje, ispunjenjem uvjeta: da postoji međunarodni »oružani sukob u kojem se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoopredjeljenje, potvrđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i Deklaracijom o principima međunarodnog prava«. Protokol II. nešto detaljnije razrađuje te temeljne postavke.

Daljnji uvjet za postojanje kaznenog djela ratnog zločina su »kvalificirani oblici nasilja«, opisani u članku 3a-d, Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine.

Međunarodno pravo, u pravilu, ne poznaje ratni zločin kod onoga koji se brani, jer obrambeni rat koji se vodi u granicama napadnute države nije, u međunarodnom pravu, kvalificiran kao agresivni rat i nije ratni zločin, što jasno proizlazi iz odredbi članka 3. stavka 1. Protokola II., gdje se kaže: »ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države«!

Nesporno je da je na Hrvatsku izvršena agresija Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske armije s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Tu činjenicu nedvojbeno registrira i utvrđuje Deklaracija o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000. (»Narodne novine«, broj 102/2000.).

U tom kontekstu smatram da je izglasavanje Odluke broj:U-III-3849/2006 od 19. prosinca 2006., kojom se iz čisto formalnih razloga, bez upuštanje u bit sadržaja ustavne tužbe, ustavna tužba B. G. zbog određivanja pritvora protiv njega zbog navedenog utjecaja na svjedoke, kasnije i zbog odredbi članka 102. stavka 1. točke 4., odbacuje, bila protuustavna i nisam je mogao podržati. Mislim da je trebalo ustavnu tužbu usvojiti i ukinuti sva rješenja o pritvoru koji je određivan bez ikakvog utemeljenja. Mislim da se je ovom Odlukom Ustavni sud stavio u dimenziju koja upućuje na pojam pravne prenapregnutosti između formalno pravnog odlučivanja i logike stvarnog štićenja ustavnog prava na slobodu i presumpcije nevinosti, odnosno, da je Ustavni sud prihvatio logiku nekog formalizma koji nije svojstven stvarnom sadržaju ustavnih prava zaštitu kojih, podnositelj ustavne tužbe, traži.

Prema tome, imajući u vidu slovo i duh međunarodnog prava, branitelji napadnute države koji se brane u granicama svoje države, ukoliko na štetu svojih sugrađana učine kakav zločin, to se po međunarodnom pravu ne može kvalificirati kao ratni zločin, već kao zločin u ratu, to jest, klasični zločin koji je počinjen za vrijeme rata.

Zauzimajući, eventualno, drukčije stajalište, dovodi se u pitanje odnos prema Deklaraciji o domovinskom ratu te odnos prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iznijetom u Izvješću od 10. listopada 2002. godine (»Narodne novine«, broj 133/2002).

S obzirom na okolnosti slučaja, neophodno je bilo ustavnu tužbu usvojiti.

Iz svih tih razloga nisam mogao dati svoj glas Odluci broj:U-III-3849/2006 i zato sam izdvojio svoje mišljenje koje na ovaj način obrazlažem.

Zagreb, 22. prosinca 2006.

Sudac

Milan Vuković, v. r.