USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

867

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli malodobni S. O., zastupan po majci i zz Lj. O., oboje iz O.; M. O., zastupana po majci i zz O. O., obje iz P.; G. O., zastupan po majci i zz Lj. O., oboje iz P.; D. B., zastupan po majci i zz B. O., oboje iz P.; S. B., zastupan po majci i zz B. O., oboje iz P.; M. K., zastupana po majci i zz N. O., obje iz P.; J. O. (K.), zastupan po majci i zz N. O., oboje iz P.; B. O., zastupana po majci i zz J. K., obje iz P.; S. O., zastupana po majci i zz J. K., obje iz P.; B. O., zastupan po ocu i zz I. O., oba iz P.; J. B., zastupan po ocu i zz R. B., oba iz T.; J. B., zastupan po ocu i zz R. B., oba iz T.; D. O., zastupana po majci i zz Z. O., obje iz T.; D. O., zastupan po majci i zz Z. O., oboje iz T., i D. K., zastupana po majci i zz Lj. K., obje iz T., a sve zastupaju Z. i L. K., odvjetnici iz I. G., na sjednici održanoj 7. veljače 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelji su u školskoj godini 2001./2002. bili učenici osnovnih škola »Orehovica« iz O., »Macinec« iz M., »Kuršanec« iz K. i »Podturen« iz P. (Međimurska županija). Svi su pripadnici romske nacionalne manjine.
Na temelju članka 67. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91., 9/92. i 77/92.), podnositelji su 19. travnja 2002. godine podnijeli tužbu zbog nezakonite radnje Općinskom sudu u Čakovcu, kojom su tražili da sud:
I. utvrdi da su prvotuženik Osnovna škola »Orehovica« iz O., drugotuženik Osnovna škola »Macinec« iz M., trećetuženik Osnovna škola »Kuršanec« iz K., četverotuženik Osnovna škola »Podturen« iz P., petotuženik Republika Hrvatska, Ministarstvo prosvjete i športa i šestotuženik Međimurska županija, nezakonitom radnjom koja se sastoji u organiziranju nastave za romske učenike na način da su raspoređeni u posebne romske razrede u kojima se nastava provodi po skraćenom nastavnom programu, tužiteljima povrijedili ustavna prava zajamčena člancima 14., 15., 23., 26., 35., 62. i 65. Ustava Republike Hrvatske, kao i prava zajamčena međunarodnim dokumentima;
II. zabrani daljnje vršenje navedene nezakonite radnje;
III. naloži tuženicima da odmah započnu pripreme za školsku godinu 2002./2003. kako bi reorganizirali razredne odjele na način da ukinu romske razredne odjele i formiraju etnički mješovite razredne odjele; da organiziraju dopunsku nastavu radi svladavanja nastavnog programa koji su tužitelji propustili zbog skraćivanja nastavnog programa;
IV. naloži tuženicima da odmah pristupe organiziranju pripreme za školu u okviru predškolskog odgoja za svu romsku djecu, da uključe u osnovnim školama asistente-učitelje Rome, da pripreme i primjene dodatno profesionalno osposobljavanje učitelja za sudjelovanje u obrazovanju i školovanju Roma, da pripreme i primijene posebni program obrazovanja djece da toleriraju i prihvaćaju romsku djecu, te da pripreme i primijene program dodatne nastave za romsku djecu, koja bi se odnosila na romsku kulturu i tradiciju;
V. naloži petotuženiku i šestotuženiku da odmah uspostave efikasan sustav nadzora nad provođenjem školovanja romskih učenika na zakonit način i provođenjem programa integracije romskih učenika u obrazovni i školski sustav Republike Hrvatske kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske, Ured za etničke i nacionalne zajednice ili manjine u srpnju 1998;
VI. dosudi tužiteljima parnični trošak.
Presudom Općinskog suda u Čakovcu broj: P-313/02-32 od 26. rujna 2002. godine, podnositelji su odbijeni s navedenim tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
Presudom Županijskog suda u Čakovcu broj: IV-Gž-539/02-2 od 13. studenog 2002. godine, odbijena je žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj: P-313/02-32 od 26. rujna 2002. godine.
2. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu da Međimurska županija ima najveći udjel romskog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Prema podacima Ureda za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu Međimurske županije od 29. svibnja 2001. godine, u školskoj godini 2000./2001. u svim osnovnim školama u Međimurskoj županiji bilo je ukupno 865 učenika Roma (18,9%).
Od ukupnog broja učenika Roma, 511 ili 59,07% pohađalo je te školske godine tzv. posebne romske razrede, a 354 ili 40,93% tzv. redovite razrede (podnositelji ih nazivaju »etnički mješovitim« razredima).
Podnositelji iznose i podatak da su u Međimurskoj županiji u toj školskoj godini bila ukupno 24 razredna odjela u kojima su bili samo romski učenici. Posebni razredni odjeli organizirani su za niže razrede (gdje Romi čine znatan postotak u ukupnom broju učenika) i za više razrede (gdje Romi čine manji postotak u ukupnom broju učenika). Podnositelji ističu da je problem diskriminacije Roma u obveznom osnovnoškolskom obrazovanju u Međimurskoj županiji istaknuo pučki pravobranitelj Republike Hrvatske u svom izvješću o radu za 2000. godinu, Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina u svom mišljenju o Hrvatskoj od 6. travnja 2001., te Komitet za suzbijanje rasne diskriminacije UN na sjednici održanoj 22. ožujka 2002. godine.
Podnositelji ističu da su, kao učenici tuženih škola, raspoređeni u posebne romske razrede isključivo na temelju svog rasnog i etničkog porijekla, u kojim razredima se uči po smanjenom opsegu nastavnog programa. Smatraju da odvajanje romskih učenika u posebne razrede prema njihovom rasnom porijeklu i provođenje nastave po reduciranom programu predstavlja segregaciju i diskriminaciju, budući da nema razumnog ni objektivnog opravdanja za takvo odvajanje. Razlozi koji se u osporenim presudama navode, a kojima se »opravdava« odvajanje romskih učenika u posebne razrede (slabo poznavanje hrvatskog jezika i dr.), prema mišljenju podnositelja, nisu točni.
Podnositelji ističu i sljedeće: »Nadalje, čak i da je nepoznavanje hrvatskog jezika problem koji postoji pri upisu romskih učenika u prvi razred, očito je da taj problem više ne postoji kod upisa u kasnije razrede«. Stoga smatraju da su im njihova ustavna prava povrijeđena stajalištem sudova da je opravdano i u višim razredima zadržati posebne razrede kako se ne bi mijenjala »stabilnost cjeline«, budući da je razred »homogena cjelina«. Ističu pritom da stabilnost cjeline u razrednom odjelu ne bi smjela biti veća vrijednost od ustavnih prava podnositelja i multikulturalnosti, te jednakosti i nacionalne ravnopravnosti.
Nadalje, smatraju da se sudovi pogrešno u svojim presudama pozivaju na Pravilnik o broju učenika u redovitom i kombiniranom razrednom odjelu u osnovnoj školi. Njime se, naime, ne propisuje mogućnost organiziranja posebnih razreda niti je poznavanje hrvatskog jezika uvjet raspoređivanja u etnički mješovite razrede. Smatraju pogrešnim ocjenu sudova da su razredni odjeli formirani na način da budu poticajni za svu djecu, jer iz statističkih podataka proizlazi da samo 10% romskih učenika završi osnovnu školu, iz čega jasno proizlazi da takva organizacija školovanja nije poticajna za romske učenike.
Povredu prava na školovanje podnositelji nalaze i u tome što im je pruženo školovanje u znatno suženom opsegu, zbog čega nemaju mogućnosti steći znanja i vještine u mjeri u kojoj to mogu drugi učenici, a zbog smanjenog opsega stečenog znanja onemogućeno im je i daljnje školovanje, te su im smanjene mogućnosti za bilo kakav daljnji napredak ili uspjeh u životu. Ističu da smanjivanje propisanog nastavnog plana i programa nije dopušteno niti jednim propisom.
Tvrde da su sudovi ignorirali Program integracije romske djece u obrazovni i školski sustav Republike Hrvatske kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske iz 1998., a koji izrijekom govori upravo o pravnom pitanju koje se u konkretnom slučaju pojavilo pred sudovima. Smatraju da se sudovi nisu obazirali niti na navode podnositelja o povredama njihovih prava zajamčenih Ustavom i međunarodnim dokumentima. Zbog svega navedenog, prema mišljenju podnositelja, postupak pred nadležnim sudovima nije bio djelotvoran u odnosu na zaštitu njihovih prava.
Podnositelji smatraju da su im presudama nadležnih sudova kojima je utvrđeno da opisane radnje nisu nezakonite te da je njihovo obrazovanje organizirano na zakonit i pravilan način, povrijeđena ustavna prava zajamčena sljedećim člancima Ustava Republike Hrvatske: – člankom 14. (pravo na jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije), – člankom 15. (jamstvo ravnopravnosti pripadnicima svih nacionalnih manjina), – člankom 23. stavkom 1. (zabrana bilo kakvog oblika zlostavljanja), – člankom 26. (jamstvo jednakosti hrvatskih državljana i stranaca pred sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti), – člankom 35. (pravo na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti), – člankom 62. (obveza države da štiti djecu i mladež i stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život), i – člankom 65. (obvezatnost osnovnog školovanja i načelo dostupnosti pod jednakim uvjetima za sve srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja u skladu sa sposobnostima). Smatraju povrijeđenima i temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, poštivanje prava čovjeka i vladavinu prava), utvrđene u članku 3. Ustava.
Smatraju također da su im povrijeđena i prava zajamčena člankom 2. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine« broj 65/91., 27/92., 34/92.-pročišćeni tekst, 51/00. i 105/00. – pročišćeni tekst), koji je propisivao da »Republika Hrvatska priznaje i štiti ljudska prava i slobode, a posebice (...) b) pravo da osobe ne budu izvrgnute mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupku; (...)«.
Nadalje, ističu da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo zaštićeno člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koji propisuje zabranu mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, te pravo na obrazovanje, koje je zaštićeno člankom 2. prvog Protokola uz Konvenciju od 20. ožujka 1952. (u daljnjem tekstu: Protokol), kao i »pravo iz čl. 14. u vezi s čl. 3. Europske konvencije, te pravo iz čl. 14. u vezi s čl. 2. Protokola 1. Europske konvencije«, to jest zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi u ostvarivanju navedenih prava.
Konačno, podnositelji smatraju povrijeđenima i prava zaštićena Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije od 7. ožujka 1966. (»Službeni list SFRJ« broj 6/67. i toč. 27. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.); Općom deklaracijom o pravima čovjeka iz 1948. (»Službeni list SFRJ« broj 7/71.), Konvencijom o pravima djeteta od 20. studenog 1989. (»Službeni list SFRJ« broj 15/90. i toč. 34. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.), Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (»Službeni list SFRJ« broj 7/71. i toč. 28. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.), te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (»Službeni list SFRJ« broj 7/71. i toč. 29. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.).
Podnositelji u ustavnoj tužbi podsjećaju na obveze koje je Republika Hrvatska preuzela Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica, potpisanim u Luksemburgu 29. listopada 2001. (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/01.), te na Opće preporuke Komiteta za suzbijanje rasne diskriminacije UN-a, broj 19 od 18. kolovoza 1995. godine, u vezi rasne segragacije i aparthejda. U ustavnoj tužbi podrobno izlažu i sadržaj presude Vrhovnog suda SAD u predmetu Brown v. Board of Education, 347 U.S. 483 (1954), u kojoj je posebno istaknuto da u području javnog obrazovanja nema mjesta doktrini »odvojeni, ali isti« (separate, but equal), jer su odvojeni obrazovni odjeli po naravi stvari nejednaki.
Podnositelji predlažu da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prije razmatranja okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud napominje da je Republika Hrvatska 1991. godine donijela Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.
Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj prestao je važiti 23. prosinca 2002. godine, stupanjem na snagu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (»Narodne novine« broj 155/02.).
Određenje nacionalne manjine sadržano je u članku 5. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji glasi:

Članak 5.

Nacionalna manjina, u smislu ovoga Ustavnog zakona, je skupina hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja.
Ustavni sud utvrđuje da Romi u Republici Hrvatskoj imaju položaj nacionalne manjine, koji im je izrijekom priznat člankom 16. stavkom 5. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor (»Narodne novine« broj 69/03.), na temelju kojega oni – zajedno i ravnopravno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina – ostvaruju pravo na izbor jednog zastupnika u Hrvatski sabor.
Prema članku 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pored ljudskih prava i sloboda koje su priznate ustavnim odredbama, Republika Hrvatska priznaje i štiti i sva ostala prava predviđena u navedenim međunarodnim dokumentima, ovisno o iznimkama i ograničenjima predviđenim tim dokumentima, bez diskriminacije po spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom i društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, vlasništvu, statusu naslijeđenom rođenjem ili po nekoj drugoj osnovi.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje i sljedeće:

Članak 3.

(1) Prava i slobode osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama (...), kao temeljna ljudska prava i slobode, nedjeljiv su dio demokratskog sustava Republike Hrvatske i uživaju potrebnu potporu i zaštitu, uključujući pozitivne mjere u korist nacionalnih manjina.
(2) Etnička i multikulturna raznolikost i duh razumijevanja, uvažavanja i tolerancije doprinose promicanju razvoja Republike Hrvatske.

Članak 4.

(2) Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju, jednako kao i drugi građani Republike Hrvatske, prava i slobode utvrđene Ustavom Republike Hrvatske, te prava i slobode propisane ovim Ustavnim zakonom i posebnim zakonima.
(4) Zabranjuje se bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini. Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita.
Nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj priznato je i posebno pravo na odgoj i obrazovanje na njihovom jeziku i pismu. Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (»Narodne novine« broj 51/00.) propisuje pravnu mogućnost osnivanja školskih ustanova s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine, a ako ne postoje uvjeti za osnivanje takve školske ustanove, odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalne manjine obavlja se u razrednom odjelu ili obrazovnoj skupini (članci 3. i 4. Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina).
4. Za potrebe ovog ustavnosudskog postupka Ustavni sud je razmotrio i Nacionalni program za Rome Vlade Republike Hrvatske, te Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. Vlade Republike Hrvatske, donesen na temelju Deklaracije Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. koju je Vlada Republike Hrvatske potpisala u Sofiji 2. veljače 2005. godine.
Ustavni sud je u ovom ustavnosudskom postupku razmotrio i mjerodavne odredbe Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencije protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 10. prosinca 1984. (»Službeni list SFRJ« broj 9/91. i točka 32. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.), Konvencije o pravima djeteta, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/97.), te Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97.), koji su međunarodni ugovori ratificirani u Republici Hrvatskoj, pa čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona (članak 140. Ustava).
Ustavni sud razmotrio je i Preporuku R 1203 (1993) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o Romima u Europi, usvojenu na 24. zasjedanju Skupštine 2. veljače 1993.; Preporuku R 1557 (2002) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravnom položaju Roma u Europi, usvojenu na 15. zasjedanju Skupštine 25. travnja 2002.; Preporuku R 4 (2000) Odbora ministara Vijeća Europe zemljama članicama o obrazovanju romske djece u Europi od 3. veljače 2000.; Opću preporuku br. 3 Europske komisije protiv rasizma i intolerancije Vijeća Europe (ECRI General Policy Recommendation No. 3): spriječiti rasizam i intoleranciju protiv Roma (Strasbourg, 6. ožujak 1998.); Rezoluciju Europskog parlamenta o situaciji s Romima u Europskoj uniji (P6_TA(2005)0151, Bruxelles, 28. travnja 2005.); Direktivu Vijeća Europske unije 2000/43/CE od 29. lipnja 2000. o primjeni načela jednakog postupanja između osoba bez obzira na rasno ili etničko podrijetlo; Odluku br. 566: Akcijski plan za unapređenje situacije Roma i Sinta unutar OSCE područja, PC.DEC/566 od 27. studenoga 2003, usvojenu na 479. plenarnom zasjedanju Stalnog vijeća Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (PC Journal No. 479, Agenda item 4).
Ustavni sud razmotrio je i pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava o značenju i dosezima članka 3. Konvencije, te članka 2. Protokola (P1-2), zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije (presuda D.H. i drugi protiv Češke Republike od 7. veljače 2006. /zahtjev br. 57325/00/; presuda Bekos i Koutropoulos protiv Grčke od 13. ožujka 2006. /zahtjev broj15250/02/; presuda »koja se odnosi na određene aspekte zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji« protiv Belgije od 23. srpnja 1968. (zahtjev broj 1474/62, 1677/62, 1769/63, 1994/63, 2126/64/, i dr.).
5. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je iz spisa Općinskog suda u Čakovcu broj: P-313/02, utvrdio sljedeće činjenice važne za ocjenu o povredi ustavnih prava koje podnositelji ističu u ustavnoj tužbi:
5.1. Podnositelji su tužbu Općinskom sudu u Čakovcu podnijeli na temelju članka 67. Zakona o upravnim sporovima, kojim je propisano:

Članak 67.

Postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ukoliko je takva sloboda ili pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita, pokreće se tužbom zbog nezakonite radnje.
Podnositelji nezakonitom radnjom u konkretnom slučaju smatraju organiziranje posebnih razrednih odjela u četiri osnovne škole u Međimurskoj županiji, u koje su raspoređeni oni i dio drugih učenika romske pripadnosti. Nezakonitom radnjom smatraju i organiziranje osnovnoškolske nastave u tim posebnim razrednim odjelima u, prema njihovim tvrdnjama, smanjenom opsegu.
5.2. Prvostupanjski sud utvrdio je u osporenoj presudi da je kriterij za formiranje razrednih odjela u tuženim osnovnim školama bilo poznavanje hrvatskog jezika, a ne etničko podrijetlo učenika, pri čemu sud smatra da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali svoju tvrdnju da su u razredne odjele bili raspoređeni na temelju svog rasnog i etničkog porijekla. Sud ističe da tužitelji tu svoju tvrdnju temelje isključivo na Izvješću o radu pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske za 2000. godinu. Međutim, saslušan kao svjedok, pučki pravobranitelj u svom iskazu navodi da je izvješće u dijelu koje se odnosi na obrazovanje Roma ishitreno, jer prije sastavljanja izvješća nisu bile utvrđene sve potrebne činjenice.
Prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 27. stavka 1. Zakona o osnovnom školstvu (»Narodne novine« broj 59/90., 26/93., 27/93., 7/96., 59/01., 114/01 i 69/03. – pročišćeni tekst), prema kojoj se nastava u osnovnim školama provodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, te je ocijenio da je nepoznavanje hrvatskog jezika objektivna poteškoća u svladavanju školskog gradiva, a što proizlazi i iz zaključka istraživanja koje je provedeno za potrebe Hrvatskog helsinškog odbora. Sud utvrđuje: »Kako bi se ostvarila svrha osnovnog školovanja potrebno je da učenici koji se upisuju u prvi razred poznaju hrvatski jezik, kako bi mogli pratiti nastavu. Stoga je logično da je u razrednim odjeljenjima u koja su raspoređena djeca koja ne poznaju hrvatski jezik potreban pojačan rad i angažman učitelja, posebice kod učenja hrvatskog jezika.«
Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženi ne čine nezakonitu radnju niti time što se jednom formirani razredni odjeli ne mijenjaju, jer samo u iznimnim situacijama dolazi do prebacivanja djece iz razreda u razred. Na taj se način u višim razredima, prema ocjeni suda, poštuje cjelovitost razreda i razredni kolektiv.
Sud smatra da razredni odjel treba formirati tako, da se stvore povoljni uvjeti za jedinstven rad sa svim učenicima prema propisanom nastavnom planu i programu, a to se može samo ako je razredni odjel stalna skupina učenika približno jednake dobi i predznanja.
Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelji ničim nisu dokazali da je nastava u razrednim odjelima koje oni pohađaju organizirana po izvedbenom programu bitno manjeg opsega od propisanog nastavnog plana i programa za osnovnu školu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske 16. lipnja 1999. godine. I tu svoju tvrdnju, prema ocjeni suda, tužitelji temelje na Izvješću pučkog pravobranitelja, a pučki pravobranitelj je u iskazu naveo da mu nije poznato na koji način je utvrđena činjenica da se u razredima koje pohađaju romska djeca nastava odvija prema tzv. specijalnom programu.
Prvostupanjski sud je na temelju dostavljenih nastavnih planova i programa za razredne odjele koje polaze tužitelji i paralelne razredne odjele utvrdio da se radi po istom planu i programu, pri čemu je u Osnovnoj školi Kuršanec (trećetuženik) došlo do određenih odstupanja u izvedbi nastavnog plana i programa, ali su ta odstupanja prema ocjeni suda dopuštena, budući da je do njih došlo u vremenskoj realizaciji planiranog sadržaja početkom školske godine zbog velikog broja izostanaka učenika s nastave.
Utvrdivši dakle da tužitelji nisu raspoređeni u razredne odjele na temelju svog rasnog i etničkog porijekla, te da se nastava u svim paralelnim razrednim odjelima odvija po istom nastavnom planu i programu, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev podnositelja.
5.3. U povodu žalbe podnositelja, Županijski sud u Čakovcu ocijenio je da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prema ocjeni tog suda, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, prvostupanjski sud je iznio razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su jasni i nema proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju provedenih dokaza i samih tih dokaza.
Drugostupanjski sud je stajališta da je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. I prema ocjeni tog suda, tuženici nisu počinili nezakonitu radnju vodeći računa o poznavanju hrvatskog jezika kod formiranja razrednih odjela. Pozvavši se na utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelji kod upisa u osnovnu školu nisu poznavali hrvatski jezik ili ga nisu dovoljno poznavali, što proizlazi iz iskaza ravnateljica tuženih osnovnih škola, iskaza svjedoka, izvještaja na koje se pozivaju tužitelji i školske dokumentacije, te na članak 27. stavak 1. Zakona o osnovnom školstvu, drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je logično u isti razredni odjel rasporediti učenike koji ne poznaju hrvatski jezik ili ga slabije poznaju, budući da se s njima mora pojačano i duže raditi na usvajanju osnovnih pojmova iz hrvatskog jezika. Polazeći od toga da se razredni odjeli moraju formirati tako da budu poticajni za sve učenike, takav rad ometao bi i onemogućavao u napredovanju učenike koji u prvi razred osnovne škole dođu s dobrim poznavanjem hrvatskog jezika.
Pritom je pravilnim ocijenio i zaključak prvostupanjskog suda da je zadržavanje postojećih, već formiranih razrednih odjela u višim razredima pedagoški opravdano.
Prema ocjeni drugostupanjskog suda, tužitelji nisu dokazali da se za njih nastava izvodila po skraćenom programu, nisu naveli u čemu se sastoji skraćenje godišnjeg plana i programa rada, odnosno nisu konkretno naveli koji dio godišnjeg plana i programa rada nije izveden u njihovim razredima, a jest u paralelnim.
Stoga je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je iz priloženih planova i programa rada razvidno da se u svim razrednim odjelima radi po istom planu i programu, a odstupanja u Osnovnoj školi »Kuršanec« također smatra opravdanima.
6. Ispitujući navode sadržane u ustavnoj tužbi, Ustavni sud se susreo sa sljedećim načelnim pitanjem: koje su odredbe Ustava, s obzirom na svoj sadržaj i opseg, mjerodavne za ispitivanje eventualnih povreda prava podnositelja u konkretnom slučaju?
Iako su podnositelji u ustavnoj tužbi istaknuli povrede brojnih odredbi Ustava, Ustavni sud utvrđuje da su za donošenje odluke u konkretnom slučaju mjerodavni članci 23. stavak 1. i 65. stavak 1. Ustava, svaki zasebno i u vezi s člankom 14. Ustava. Osim toga, mjerodavni su i odredba članka 3. Konvencije i prva rečenica članka 2. Protokola (P1-2), zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije.
7. Članak 14. Ustava propisuje:
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 14. Konvencije propisuje:
Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.
Članak 65. stavak 1. Ustava propisuje:
Osnovno je školovanje obvezatno i besplatno.
Prva rečenica članka 2. Protokola (P1-2) propisuje:
Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. (...).
7.1. Sukladno navedenom, u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud je razmotrio sljedeće pitanje važno za prosudbu postojanja eventualnih povreda ustavnih prava na koja se pozivaju podnositelji ustavne tužbe:
– je li uzrok rasporeda podnositelja u posebne razredne odjele postupanje tuženika poduzeto s ciljem da se podnositelje diskriminira po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti (članak 14. stavak 1. u vezi s člankom 65. stavkom 1. Ustava i članak 14. Konvencije u vezi s člankom 2. Protokola), zbog čega bi osporenim presudama nadležnih sudova, koje su utvrdile zakonitost postupanja tuženika, bilo povrijeđeno i ustavno pravo podnositelja na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava?
Sažeto, zadaća Ustavnog suda jest u prvom redu utvrditi je li rasna ili etnička segregacija bila uzrok opisanog postupanja tuženika, tako da je zbog nje došlo do povreda navedenih ustavnih prava podnositelja.
Ustavni sud upućuje na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava da »diskriminacija predstavlja različito postupanje, bez objektivnog i racionalnog opravdanja, prema osobama u relativno sličnim situacijama« (presuda Willis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36042/97, § 48, ECHR 2002-IV; presuda Bekos i Koutropoulos protiv Grčke, § 63., presuda D.H. i drugi protiv Češke Republike, § 44., i dr.), a da je »rasno nasilje osobita povreda ljudskog dostojanstva pa, u svjetlu njegovih iznimno opasnih posljedica, zahtijeva od nadležnih vlasti posebnu pažnju i snažnu reakciju. Zbog toga nadležne vlasti moraju upotrijebiti sva raspoloživa sredstva da spriječe rasizam i rasno nasilje, kako bi osnažili demokratsku viziju društva u kojem se diverzitet ne poima kao prijetnja, već kao izvor njegova bogatstva (presuda Nachova i drugi protiv Bugarske /GC/, nos. 43577/98 i 43579/98, § 145, 6. srpnja 2005.)
7.2. Podnositelji su u obrazloženju povrede svojih ustavnih prava zajamčenih člankom 14. stavkom 1. u vezi s člankom 65. stavkom 1. Ustava, odnosno prava propisanih člankom 14. Konvencije u vezi s prvom rečenicom članka 2. Protokola (P1-2), istaknuli nekoliko ozbiljnih činjenica o stanju romske djece u sustavu školskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Svoje tvrdnje zasnovali su na izvješćima nadležnih tijela Republike Hrvatske (npr. pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske), odnosno pojedinih međunarodnih organizacija (npr. UN-ovog Komiteta za suzbijanje rasne diskriminacije).
I u Nacionalnom programu za Rome (www.vlada.hr – Program za Rome), Vlada Republike Hrvatske istaknula je sljedeće:
»(...) Romi se, kao i pripadnici drugih nacionalnih manjina, mogu odgajati i obrazovati na materinjem jeziku od predškolske dobi, ako to žele. Danas pripadnici romske nacionalne manjine nisu sustavno uključeni ni u jedan model školovanja na svom jeziku, jer to do sada nisu tražili, već su uključeni u redovni odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske na hrvatskom jeziku. (...) Međutim, zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika, socijalno i materijalno deprivirane sredine iz koje dolaze, i niza drugih razloga, romska djeca koja ispunjavaju propisane uvjete (dob, tjelesne i duševne sposobnosti i dr.) nisu sva uključena u odgojno-obrazovni sustav. (...) Ocjenjujući odgoj i obrazovanje Roma među najvažnijim čimbenicima za promjenu i poboljšanje njihovog položaja u društvu, posljednjih nekoliko godina nadležna državna tijela, lokalna zajednica, romske i ostale udruge čine napore da se obuhvati i uključivanje što više romske djece u programe predškolskog odgoja te obrazovanja. No, to je zbog dugogodišnje nedovoljne brige društva i marginaliziranog položaja Roma u mnogim segmentima življenja, tek početak dugotrajnog procesa koji traži osmišljavanje i primjenu mjera koje će romskoj djeci omogućiti jednake uvjete za sudjelovanje u svim odgojno-obrazovnim ustanovama i kvalitetno školovanje« (navod iz dijela Programa pod nazivom »Odgoj i obrazovanje«).
U Nacionalnom programu za Rome navedeni su i rezultati istraživanja »Struktura romskih obitelji i poimanje sadržaja roditeljstva u njima«, što ga je 2002. godine proveo Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži Republike Hrvatske, koji su pokazali sljedeće:
»Rezultati spomenutog istraživanja Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži pokazuju da se u romskim obiteljima uglavnom govori romski jezik (78,9%), odnosno neki od dijalekata romskog jezika (romani chiba govori 42,4% ispitanika, ljimba d’ bjaš 36,5%), 11% ispitanika govori albanski, u svega 6% obitelji se govori hrvatski, a 4% ispitanika jezik svakodnevne komunikacije u obitelji izričito naziva rumunjskim« (navod iz dijela Programa pod nazivom »Obilježje Roma u Republici Hrvatskoj«).
7.3. Uvažavajući navedena stajališta, Ustavni sud dužan je istaknuti da je njegova zadaća bitno drugačija od zadaća navedenih tijela, jer on nije ovlašten prosuđivati i vrednovati opći društveni kontekst vezan uz položaj Roma u Republici Hrvatskoj.
Njegova jedina zadaća u konkretnom slučaju jest ispitati navode sadržane u ustavnoj tužbi podnositelja i na temelju ustavnopravno relevantnih činjenica utvrditi je li razlog zbog kojega su podnositelji raspoređeni u posebne razredne odjele povezan s njihovim rasnim ili etničkim podrijetlom, što bi dovelo do povrede članka 14. stavka 1. Ustava i članka 14. Konvencije koji zabranjuju diskriminaciju, u konkretnom slučaju, u vezi s pravom podnositelja na obrazovanje propisanim člankom 65. stavkom 1. Ustava i prvom rečenicom članka 2. Protokola (P1-2).
Iz obrazloženja prvostupanjske presude Općinskog suda u Čakovcu razvidno je da su tužene osnovne škole u svom odgovoru na tužbu podnositelja istaknule (i) sljedeće:
»u 1. razred upisale (su) školske obveznike za koje je povjerenstvo u sastavu liječnik, psiholog, pedagog, defektolog i učitelj utvrdilo da obzirom na psihofizičko stanje mogu pohađati osnovnu školu. Tvrde da u 1. razred osnovne škole nisu upisale niti upisivale hrvatsku djecu, romsku djecu, nego školske obveznike za koje je povjerenstvo utvrdilo da su psihofizički sposobni za upis u osnovnu školu. (...) Tužene osnovne škole navode da je prva prepreka s kojom se susreću djeca romskog porijekla u psihološkoj provjeri, njihovo nepoznavanje hrvatskog jezika i na razini razumijevanja i na govornoj razini. Prema emocionalnom aspektu zrelosti to su većinom djeca koja teško kanaliziraju emocije. S aspekta socijalne zrelosti, djeca romskog porijekla nemaju usvojene minimalne higijenske navike pranja, oblačenja, vezivanja, zakopčavanja, te je potrebno puno vremena da sve to svladaju i nauče. (...) Stoga je teško planirati razredne strukture koje će biti dovoljno poticajne za svu djecu, a osnovne škole imaju obvezu da tako formiraju razredne odjele da to bude poticajno za sve učenike. U razredna odjeljenja raspoređuju se učenici s kojima se plan i program može ostvarivati bez dodatnih odgojnih zadataka i razredna odjeljenja u kojima je rad i angažman učitelja pojačan jer je nužno postići propušteno socijalnom deprivacijom.« (str. 8. do 10. obrazloženja prvostupanjske presude).
U obrazloženju iste presude naveden je i iskaz M. P.-P., stručnog suradnika-psihologa u Osnovnoj školi »Macinec« od 12. prosinca 2001., u vezi s kojim sud utvrđuje sljedeće:
»Prije upisa komisija (...) obavlja ispitivanje djece, kako bi se utvrdilo da li dijete ima potrebne sposobnosti da postane školski obveznik. Kod uobičajenih situacija razredi se formiraju temeljem Gaussove krivulje i na taj način veći dio razreda čine oni prosječno sposobni, a manji dio razreda oni manje odnosno više sposobni. Napominje da je ovdje riječ o situaciji kada se radi o osobama koje znaju govoriti hrvatski. Međutim, u situaciji kad 70% populacije ne zna govoriti hrvatski jezik, vrijedi drugačiji pristup formiranja razrednih odjeljenja i to na način da se razredna odjeljenja formiraju sa djecom koja ne znaju govoriti hrvatski jezik jer je u takvim razredima prvi zadatak učitelja da djecu nauči hrvatski jezik«.
Iz navedenog je razvidno da raspored učenika u razredne odjele ovisi o sposobnostima i potrebama svakog djeteta ponaosob. Budući da je pristup individualiziran, a provodi se prema pravilima struke i uz uvažavanje pedagoških standarda, Ustavni sud smatra pravilnim i pristup prema kojem jedino ovlašteni stručnjaci, osobito u području pedagogije, školske psihologije i defektologije, trebaju biti odgovorni za raspoređivanje pojedinog djeteta u odgovarajući razred.
Ustavni sud nema razloga sumnjati u nalaze i stručna mišljenja nadležnih povjerenstava, sastavljenih od ovlaštenih liječnika, psihologa, pedagoga, defektologa i učitelja, koja su u konkretnom slučaju ocijenila da je podnositelje potrebno rasporediti u posebne razredne odjele.
Pri tome, Ustavnom sudu nije predočena nijedna činjenica na temelju koje bi se moglo zaključiti da je raspored podnositelja u posebne razredne odjele motiviran ili poduzet zbog njihove rasne ili etničke pripadnosti.
Prema ocjeni Ustavnog suda, on je poduzet radi ostvarenja legitimnog cilja koji se sastoji u nužnom prilagođavanju osnovnoškolskog obrazovnog sustava sposobnostima i potrebama podnositelja, pri čemu je presudan čimbenik njihovo nepoznavanje ili slabo poznavanje hrvatskog jezika na kojem se odvija nastava.
Svrha utemeljenja posebnih odjela pri upisu u prvi razred osnovne škole stoga nije rasna segregacija, već mjera koja osigurava pojačan rad s djecom radi učenja hrvatskog jezika i otklanjanja posljedica prethodne socijalne deprivacije.
Osobito je važno napomenuti da statistički podaci o broju romske djece u posebnim razrednim odjelima u školskoj godini 2001./2002., koje podnositelji ističu u ustavnoj tužbi, sami po sebi nisu dostatni pokazatelj na temelju kojega bi se postupanje tuženika moglo smatrati diskriminatornim (tako i Europski sud za ljudska prava u presudama Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 154.; D.H. protiv Češke Republike, § 46.).
Štoviše, sami podnositelji u ustavnoj tužbi navode da je u školskoj godini 2001./2002. u osnovnim školama u Međimurskoj županiji odmah pri upisu u osnovnu školu 40,93% romske djece raspoređeno u redovite razredne odjele, što također ukazuje na osnovanost zaključka Ustavnog suda o nepostojanju razloga za sumnju u pravilnost rada tuženih osnovnih škola i spomenutih stručnih povjerenstava u tom pitanju.
Na kraju je potrebno napomenuti i to, da je iz spisa predmeta i pripadajuće dokumentacije razvidno kako nadležni sudovi nisu utvrđivali je li među članovima stručnih povjerenstava bilo i onih romske pripadnosti. Budući da na tu činjenicu ne ukazuju ni podnositelji ustavne tužbe, Ustavni sud to pitanje u ovom ustavnosudskom postupku nije posebno razmatrao.
8. Podnositelji u ustavnoj tužbi, međutim, ukazuju i na sljedeće: »Čak i da je nepoznavanje hrvatskog jezika problem koji postoji pri upisu romskih učenika u prvi razred, očito je da taj problem više ne postoji kod upisa u kasnije razrede«. Stoga smatraju da su njihova prava povrijeđena stajalištem sudova da je opravdano i u višim razredima zadržati posebne razrede kako se ne bi mijenjala »stabilnost cjeline«, jer stabilnost cjeline u razrednom odjelu, prema njihovom mišljenju, ne bi smjela biti veća vrijednost od njihovih ustavnih prava i multikulturalnosti, te jednakosti i nacionalne ravnopravnosti.
8.1. Ustavni sud u tom dijelu prihvaća navode podnositelja ustavne tužbe.
Naime, unatoč tome što smatra pravilnim i ustavnopravno prihvatljivim utvrđenja nadležnih sudova da je nepoznavanje hrvatskog jezika prilikom upisa djece u školu objektivna poteškoća, zbog čega i formiranje razrednih odjela s djecom koja prilikom upisa u osnovnu školu ne govore hrvatski jezik ili ga slabo govore ima objektivno i razumno opravdanje, Ustavni sud – sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja – ne smatra prihvatljivim sljedeći zaključak suda prvog stupnja:
»Nadalje, u višim se razredima poštuje cjelovitost razreda i razredni kolektiv, pa do prebacivanja djece iz razreda u razred dolazi samo iznimno i u opravdanim slučajevima (...), jer je razred jedna homogena cjelina, te da bi prebacivanje djece iz razreda u razred kod njih izazvalo stres. (...) Stalnost skupine je uvjet da se formira razredni kolektiv (...)« (str. 25. i 26. obrazloženja prvostupanjske presude).
Sukladno tome, Ustavni sud ne smatra prihvatljivim ni sljedeće stajalište drugostupanjskog suda:
»Razredni odjeli formiraju se kod upisa u prvi razred osnovne škole, a ne svake školske godine, te se ne mijenjaju (osim iznimno). Oni postaju jedna stabilna cjelina, koja omogućava kvalitetniji rad, pa je pedagoški opravdano ne mijenjati ih.
Stoga ovaj sud, isto kao i prvostupanjski, zaključuje da zadržavanjem postojećih, već formiranih razrednih odjela nije počinjena nezakonita radnja« (str. 9. obrazloženja drugostupanjske presude).
Navedena stajališta sudova bila bi prihvatljiva kad bi se odnosila na uobičajene situacije vezane uz raspoređivanje učenika u više razrede u onim osnovnim školama u kojima nema objektivne potrebe za poduzimanjem posebnih mjera, među koje pripada i mjera formiranja posebnih razrednih odjela za one učenike koji ne poznaju ili slabo poznaju hrvatski jezik.
8.2. Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da načelno postoji objektivno i razumno opravdanje zadržati u višim razredima osnovne škole posebne razredne odjele samo za one učenike koji nisu svladali hrvatski jezik u mjeri koja bi omogućavala nesmetano praćenje odgovarajućeg nastavnog plana i programa u redovitim razrednim odjelima. Takva mjera ne bi mogla biti ocijenjena nesuglasnom ni s Ustavom ni s Konvencijom ako izražava ravnotežu između zaštite općih interesa (u konkretnom slučaju, zaštite objektivnog obrazovnog procesa i prava učenika na neometano sudjelovanje u njemu) i poštovanja temeljnih ljudskih prava onih koji su tom mjerom obuhvaćeni.
Nema, međutim, objektivnog i razumnog opravdanja ne uključiti u redoviti razredni odjel onog učenika koji je u nižim razredima osnovne škole u cijelosti svladao hrvatski jezik i s uspjehom usvojio propisani nastavni plan i program.
Treba poći od prethodne napomene da raspored učenika u razredne odjele pri upisu u osnovnu školu ovisi o sposobnostima i potrebama svakog djeteta ponaosob (individualni pristup), pri čemu posebno povjerenstvo sastavljeno od ovlaštenih stručnjaka, osobito u području pedagogije, školske psihologije i defektologije, treba biti odgovorno za raspoređivanje pojedinog djeteta u odgovarajući razred.
Nema objektivnog i razumnog opravdanja takav pristup ne poštivati i kod upisa učenika u više razrede osnovne škole, budući da je pohađanje posebnog razrednog odjela načelno opravdano samo do trenutka dok učenik ne ispuni pretpostavke za uključivanje u rad redovitog razrednog odjela. Svako zadržavanje takvog učenika u posebnom razrednom odjelu protiv njegove volje (odnosno, volje roditelja kao njegovih zakonskih zastupnika) iz razloga koji nisu vezani uz njegove potrebe i sposobnosti bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo s aspekta njegovog prava na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
8.3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/02.-pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisuje:

Članak 62.

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...) (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Sukladno navedenom, ustavna tužba je posebno ustavno sredstvo zaštite koja se pruža pravnom subjektu kojemu je pojedinačnim aktom tijela državne ili javne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno neko njegovo ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
U konkretnoj ustavnoj tužbi, međutim, nijedan podnositelj nije naveo da je u školskoj godini 2001./2002., na koju se odnose osporene presude sudova i ustavna tužba podnositelja, učenik nekog od posebnih razrednih odjela formiranih u višim razredima osnovne škole, pa da je njemu osobno takvim postupanjem tuženika, odnosno spornim dijelovima presuda, povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava. Drugim riječima, konkretna ustavna tužba iscrpljuje se u općoj i načelnoj tvrdnji o zadržavanju posebnih razrednih odjela u višim razredima osnovne škole u istom učeničkom sastavu, a da se istodobno ne navodi da je bilo koji od nominalno određenih podnositelja ustavne tužbe trpio povrede svoga ustavnog prava na jednakost pred zakonom zbog toga što se u školskoj godini 2001./2002. i stvarno našao u takvoj pravnoj situaciji.
Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nema pravne osnove za utvrđenje da je osporenim presudama nadležnih sudova povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2 Ustava, bilo kojem od nominalno određenih podnositelja ustavne tužbe.
Ustavni sud pritom ističe i činjenicu, da su podnositelji u tužbenom zahtjevu, kojim su pokrenuli postupak zaštite ustavnog prava i slobode čovjeka i građanina zbog nezakonite radnje tuženika, zahtijevali od sudova da »naloži tuženicima da odmah započnu pripreme za školsku godinu 2002./03. kako bi reorganizirali razredne odjele na način da ukinu romske razredne odjele i formiraju etnički mješovite razredne odjele (točka III. tužbenog zahtjeva). Budući da podnositelji u tužbenom zahtjevu nisu posebno istaknuli i zahtjev koji bi se odnosio samo na zabranu zadržavanja učenika romske pripadnosti u posebnim razrednim odjelima u višim razredima osnovne škole, izreke osporenih presuda sudova (kojima je odbijen navedeni tužbeni zahtjev za ukidanjem svih romskih razrednih odjela u tuženim osnovnim školama), Ustavni sud smatra ustavnopravno prihvatljivim.
8.4. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ostaje na utvrđenju pravnog stajališta o načelnoj neprihvatljivosti postupanja tuženika u pitanju zadržavanja u posebnim razrednim odjelima i u višim razredima osnovne škole onih učenika koji su ispunili pretpostavke za raspoređivanje u redovite razredne odjele, kao i neprihvatljivosti s tim povezanih dijelova obrazloženja osporenih presuda nadležnih sudova.
Ustavni sud upozorava da obrazovni sustav osnovnog školstva u Republici Hrvatskoj mora biti organiziran tako da se u relativno sličnim situacijama prema svakom učeniku jednako postupa.
Mjere koje znače odstupanje od tog pravila, ako su nužne u demokratskom društvu, te ako imaju razumno opravdanje i legitiman cilj (kao što je to, u konkretnom slučaju, formiranje posebnih razrednih odjela za učenike koji ne poznaju ili slabo poznaju hrvatski jezik) mogu se smatrati prihvatljivim samo dok traju razlozi zbog kojih su poduzete. Na državi je teret osiguranja učinkovite provjere postojanja, odnosno prestanka postojanja tih razloga kod svakog pojedinog učenika obuhvaćenog navedenim i sličnim mjerama, a time i njegovog pravodobnog uključivanja u redoviti obrazovni proces.
Prethodna utvrđenja odnose se i na podnositelje ustavne tužbe, kojima ne smije biti onemogućeno uključivanje u odgovarajući redoviti razredni odjel ako su za to ispunili potrebne pretpostavke.
9. Iako nije vezano uz konkretnu pravnu situaciju podnositelja u vrijeme podnošenja tužbe nadležnom redovnom sudu, odnosno ustavne tužbe, u odnosu na načelne prigovore podnositelja o zadržavanju romske djece u posebnim razrednim odjelima i u višim razredima osnovne škole, Ustavni sud je razmotrio i sljedeće pitanje:
- je li zadržavanje romske djece u posebnim razrednim odjelima i u višim razredima osnovne škole, što smatraju osnovanim i nadležni sudovi u osporenim presudama, uzrokovano namjerom tuženika da učenike diskriminiraju po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti?
Unatoč načelno neprihvatljivom postupanju tuženika (u prvom redu, osnovnih škola), kao i neprihvatljivim pravnim stajalištima nadležnih sudova u pitanju zadržavanja posebnih razrednih odjela u istom učeničkom sastavu i u višim razredima osnovne škole, što je objašnjeno u točki 8. obrazloženja ove odluke, Ustavnom sudu u ovom ustavnosudskom postupku nije predočena nijedna činjenica ili okolnost koja bi ukazivala na to, da su tuženici postupali na takav način, odnosno da su sudovi opravdali takvo postupanje tuženika, s ciljem diskriminiranja učenika romske pripadnosti po osnovi njihova rasnog ili etničkog podrijetla.
Stoga Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim navode podnositelja da je postupanje tuženika u tom pitanju bilo poduzeto radi diskriminacije učenika po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti u ostvarivanju njihova prava na obrazovanje (članak 14. stavak 1. u vezi s člankom 65. stavkom 1. Ustava i članak 14. u vezi s člankom 2. Protokola), a pravna stajališta nadležnih sudova, u dijelu u kojem se obrazlaže nepostojanje diskriminacije učenika po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti u tom pitanju, ocjenjuje pravilnim.
10. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povredu ustavnog prava na školovanje, odnosno obrazovanje i zbog toga što se u posebnim razrednim odjelima nastava provodi – prema njihovim tvrdnjama – po smanjenom opsegu nastavnog programa »od propisanog Nastavnog plana i programa za osnovnu školu kojeg je donijelo Ministarstvo prosvjete i sporta RH 16.06.1999.« Smatraju da »zbog raspoređivanja u posebne romske razrede s inferiornijim nastavnim programom podnositelji ustavne tužbe su stigmatizirani kao drugačiji, gluplji, intelektualno inferiorniji te kao djeca koju treba odvojiti od normalne djece kako ovu ne bi iskvarila. Zbog znatnije skraćenog i osiromašenog izvedbenog nastavnog programa po kojem se školuju, imaju snižene mogućnosti daljnjeg školovanja, upisa u srednju školu, a time i daljnjeg obrazovnog napredovanja i zapošljavanja (...).
Nakon razmatranja cjelokupnog spisa predmeta, Ustavni sud je navedene tvrdnje podnositelja ocijenio neosnovanim. Iz spisa predmeta, uključujući prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Čakovcu, razvidno je da tvrdnje o provođenju smanjenog opsega nastavnog programa u razredima koje su pohađali podnositelji nisu točne. Ustavni sud nema razloga posumnjati u činjenice utvrđene u dokaznom postupku pred nadležnim sudom.
Eventualna razlika u provedbi izvedbenih planova i programa među paralelnim razrednim odjelima, nastala zbog objektivnih razloga (npr. zbog velikog broja izostanaka učenika s nastave, kao što se dogodilo u Osnovnoj školi »Kuršanec«, gdje su u razrednim odjelima 1c, 1d, 2b i 2c u prvom polugodištu školske godine 2001./2002. učenici izostali s nastave ukupno 4.702 sata, od kojih 4.170 neopravdano), ne znači i nepoštivanje zahtjeva da se nastava provodi prema nastavnim planovima i programima koji su isti za sve paralelne razredne odjele.
Ustavni sud dužan je u tom smislu istaknuti da ni Ustav ni Konvencija ne sadrže nikakve posebne zahtjeve koji bi se odnosili na nastavne planove i programe i način na koji se organizira njihova provedba. Ustav i Konvencija u prvom redu jamče pravo na pristup obrazovnim institucijama u zemlji, ali i pravo da obrazovanje bude učinkovito, odnosno da svaka osoba ima jednaku pravnu mogućnost službenog priznavanja određenog stupnja obrazovanja koji je s uspjehom završila (slično stajalište izrazio je i Europski sud za ljudska prava u presudi »koja se odnosi na određene aspekte zakona o upotrebi jezika u obrazovanju u Belgiji« protiv Belgije, § B4.). Za to je priznanje nužna pretpostavka prethodno svladavanje propisanog nastavnog programa za određeni stupanj obrazovanja. To se odnosi na sve osobe u položaju učenika ili studenata, uključujući i podnositelje ustavne tužbe.
Polazeći od spisa predmeta Općinskog suda u Čakovcu i pripadajuće dokumentacije, te argumenata iznesenih u ustavnoj tužbi podnositelja, Ustavni sud utvrđuje da mu u ovom ustavnosudskom postupku nisu predočeni dostatni dokazi iz kojih bi se izvan svake sumnje izveo zaključak da su u konkretnom slučaju podnositelji pohađali nastavu prema smanjenom opsegu nastavnog programa. U nedostatku bilo koje činjenice koja bi ukazivala na suprotno, Ustavni sud nema razloga posumnjati u činjenice utvrđene u dokaznom postupku pred nadležnim sudom.
Sukladno navedenom, ocjenu podnositelja o tome, da su »stigmatizirani« Ustavni sud ocjenjuje vrijednosnom i subjektivnom, ne i razumno opravdanom. Ustavni sud ocjenjuje i da je tvrdnja podnositelja o tome, da uzrok »stigmatizacije« leži u navodno smanjenom opsegu nastavnog programa koji u školi svladavaju, a zbog kojega »imaju snižene mogućnosti daljnjeg školovanja«, iznesena bez razboritog obrazloženja, pa je stoga proizvoljna. Svakoj osobi, naime, nadležna tijela Republike Hrvatske na jednak način i bez iznimke priznaju onaj stupanj obrazovanja koji je osoba završila, neovisno o njezinoj rasnoj ili etničkoj pripadnosti, pa su sve osobe u tom pitanju u jednakom pravnom položaju, s jednakim šansama za napredovanje u skladu sa svojim sposobnostima.
11. Konačno, podnositelji tvrde da su zbog rasne segregacije, uzrokovane njihovim odvajanjem od ostalih učenika u posebne razrede i provedbom nastavnog programa u (navodno) smanjenom opsegu, zlostavljani, jer »rasna segregacija u svakom slučaju predstavlja zlostavljanje u smislu čl. 23. st.1. Ustava RH odnosno nehumano i ponižavajuće postupanje u smislu čl. 3. Konvencije«.
Članak 23. stavak 1. Ustava propisuje:

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja (...).

Članak 3. Konvencije propisuje:

Nitko se ne smije podvrgnuti (...) nečovječnom ili ponižavajućem postupanju (...).

U ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud je stoga razmotrio i sljedeće pitanje važno za prosudbu postojanja eventualnih povreda ustavnih prava na koja se pozivaju podnositelji ustavne tužbe:
– jesu li tuženici (Republika Hrvatska, Međimurska županija i navedene osnovne škole) odgovorni za ponižavajuće postupanje prema podnositeljima po osnovi njihove rasne ili etničke pripadnosti (članak 23. stavak 1. zasebno i u vezi s člankom 14. stavkom 1. Ustava, odnosno članak 3. zasebno i u vezi s člankom 14. stavkom 1. Konvencije)?
Ustavni sud u prvom redu napominje da članak 23. Ustava i članak 3. Konvencije jamče jednu od temeljnih vrednota u svakom demokratskom društvu. Čak i u najtežim okolnostima, pa i onda kad je u pitanju sam opstanak države, Ustav zabranjuje ograničenje primjene odredbi Ustava o surovom ili ponižavajućem postupanju (članak 17. stavak 3. Ustava).
Da bi se utvrdila povreda navedenih ustavnih i konvencijskih odredbi, postojanje zlostavljanja, odnosno nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u svakom konkretnom slučaju treba biti dokazano izvan svake sumnje (tako i Europski sud za ljudska prava u presudi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. siječnja 1978., Series A, br. 25, str. 64.-65., § 161., i dr.).
Podnositelji tvrde da su zlostavljani zbog toga što su postupanjem tuženika (Republike Hrvatske, Međimurske županije i osnovnih škola koje pohađaju) podvrgnuti rasnoj segregaciji.
Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da su nadležni sudovi u provedenom dokaznom postupku izvan svake sumnje utvrdili da raspored podnositelja u posebne razredne odjele, u kojima se nastavni program provodio u skladu s Nastavnim planom i programom za osnovnu školu Ministarstva prosvjete i športa od 16. lipnja 1999., to jest u istom opsegu kao i u drugim paralelnim razredima, nije motiviran niti je uzrokovan rasnom ili etničkom pripadnošću podnositelja.
Stoga se u postupanju tuženika ne mogu naći nikakvi oblici zlostavljanja u smislu članka 23. Ustava i članka 3. Konvencije, jer raspoređivanje podnositelja u posebne razredne odjele nije poduzeto s ciljem da ih se ponizi, niti takvo postupanje može pogoditi osobnost podnositelja na način protivan članku 23. Ustava i članku 3. Konvencije.
12. Sukladno navedenom, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke.
Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-3138/2002
Zagreb, 7. veljače 2007.

Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.