USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

943

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tuž­bi koju je podnio B. Ć. iz S., zastupan po A. J., odvjetniku u Z., na sjednici održanoj 17. siječnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Županijski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Gžn-2388/06 (ranije predmet Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-3304/92) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02.i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe B. Ć. iz S., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 13.000,00 kn.
IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio 29. studenoga 2005. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-5382/98 (ranije: Pn-3304/92), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustavne tužbe, očitovanja Županijskog suda u Zagrebu te uvida u presliku spisa Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-5382/98 (ranije: Pn-3304/92), utvrdio pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Podnositelj je 30. srpnja 1992. godine podnio Općinskom sudu u Zagrebu tužbu protiv Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, radi naknade štete počinjene od strane vojnog policajca.
Do 5. studenoga 1997. godine Općinski sud u Zagrebu donio je presudu, broj: Pn-3304/92 od 23. studenoga 1994. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Podnositelj je 15. prosinca 1995. godine izjavio žalbu protiv presude. Spis je 9. veljače 1996. godine otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu.
Nakon 5. studenoga 1997. godine, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem, broj: Gž-953/96 od 24. veljače 1998. godine, ukinuo presudu Općinskog suda u Zagrebu i predmet 18. lipnja 1998. godine vratio tom sudu na ponovno suđenje.
Na ročištu 12. veljače 1999. godine dopunski je saslušan svjedok D. R.
Podneskom od 16. veljače 1999. godine podnositelj je precizirao tužbeni zahtjev.
Sud je dopisom od 22. veljače 1999. godine zatražio od Ministarstva obrane pravila službe koja su vrijedila na dan štetnog događaja. Sud je dopisom također od 22. veljače 1999. godine zatražio od Općinskog suda u Sesvetama na uvid spis broj: K-22/98, koji mu je dostavljen 12. ožujka 1999. godine.
Sud je dopisom od 12. srpnja 1999. godine ponovno zatražio pravila službe od Ministarstva obrane, koje je 12. kolovoza 1999. godine dostavilo pravila službe za vojnu policiju.
Podnositelj je podnescima od 9. travnja 1999. godine, 25. svib­nja 1999. godine i 6. srpnja 1999. godine požurivao postupanje suda u ovom predmetu.
Na ročištu 1. veljače 2000. godine tužena je predložila da sud odredi prekid postupka na temelju Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine, broj 112/99.), kojem prijed­logu se podnositelj usprotivio.
Sud je dopisom od 1. veljače 2000. godine zatražio od Ministarstva obrane dostavu pravila službe na dan 15. svibnja 1992. godine za cijelu Hrvatsku vojsku, te je povodom požurnice podnositelja od 30. lipnja 2000. godine sud ponovio dopis Ministarstvu obrane 10. srpnja 2000. godine, a ono je 22. kolovoza 2000. godine ponovno dostavilo samo pravila službe za vojnu policiju.
Sud je 6. rujna 2000. godine donio rješenje o prekidu postupka na temelju članka 1. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.).
Podnositelj je 9. listopada 2000. godine izjavio žalbu protiv rješenja.
Spis je 18. listopada 2000. godine otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu koji je rješenjem, broj: Gž-9578/00 od 15. listopada 2002. godine, ukinuo rješenje Općinskog suda u Zagrebu i predmet 4. studenoga 2002. godine vratio tom sudu na ponovni postupak. Županijski sud u Zagrebu je u obrazloženju svog rješenja istaknuo da Općinski sud u Zagrebu nije naveo zašto smatra da je šteta uzrokovana u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe kao jednoj od pretpostavki za primjenu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima.
Na ročištu 16. rujna 2003. godine sud je riješio ponovo od Ministarstva obrane zatražiti pravila službe za sve postrojbe Hrvatske vojske na dan 15. svibnja 1992. godine. Sud je navedeno zatražio dopisima od 22. rujna 2003. godine, 7. srpnja 2004. godine i 27. rujna 2004. godine.
U međuvremenu, podneskom od 23. rujna 2003. godine podnositelj je precizirao tužbeni zahtjev, a podnescima od 11. veljače 2004. godine, 1. srpnja 2004. godine i 5. listopada 2004. godine je požurio postupanje suda.
Ministarstvo obrane je 27. siječnja 2005. godine udovoljilo traženju suda.
Na ročištu 15. veljače 2005. godine sud je pozvao stranke da izvrše uvid u propise koje je dostavilo Ministarstvo obrane, te da stave daljnje dokazne prijedloge.
Podneskom od 8. ožujka 2005. godine tužena se očitovala i navela da osporava odgovornost za štetu.
Ročište zakazano za 18. ožujka 2005. godine nije održano zbog bolesti suca.
Podneskom od 1. lipnja 2005. godine podnositelj je dostavio svoje očitovanje i zamolio sud da zakaže ročište.
Podneskom od 3. listopada 2005. godine podnositelj je ponov­no zamolio sud da zakaže ročište.
Na ročištu 9. ožujka 2006. godine zaključena je glavna rasprava.
Na ročištu 30. ožujka 2006. godine objavljena je presuda, broj: Pn-5382/98, kojom je odbijen tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je, između ostaloga, naveo da podnositelj nije u smislu članka 7. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.) predložio dokaze kojima bi potvrdio svoje navode da je štetni događaj nastupio prilikom obavljanja vojne službe, te da je stoga na temelju članka 221a. Zakona o parničnom postupku ocijenio tu tvrdnju podnositelja nedokazanom.
Presuda je dostavljena podnositelju 12. svibnja 2006. godine, a tuženoj 8. svibnja 2006. godine.
Podnositelj je 23. svibnja 2006. godine izjavio žalbu protiv presude.
Od 27. srpnja 2006. godine postupak je u tijeku pred Županijskim sudom u Zagrebu.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Tužba je Općinskom sudu u Zagrebu podnijeta 30. srpnja 1992. godine.
Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kad je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.
Ustavna tužba podnijeta je 29. studenoga 2005. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno trinaest (13) godina, tri (3) mjeseca i trideset (30) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao osam (8) godina i dvadeset četiri (24) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u pravno relevantnom razdoblju prvo vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu koji je nakon tri mjeseca i devetnaest dana donio rješenje kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Zagrebu i predmet 18. lipnja 1998. godine vratio tom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud u Zagrebu je održao dva ročišta (12. veljače 1999. i 1. veljače 2000.) i 6. rujna 2000. godine donio rješenje o prekidu postupka.
Podnositelj je izjavio žalbu protiv rješenja pa se postupak od 18. listopada 2000. godine vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu. Taj sud je nakon oko dvije godine donio rješenje kojim je ukinuo rješenje Općinskog suda u Zagrebu i predmet 4. studenoga 2002. godine vratio tom sudu na ponovno postupak.
Zatim je Općinski sud u Zagrebu održao tri ročišta (16. rujna 2003., 15. veljače 2005. i 9. ožujka 2006.), te na četvrtom, 30. ožujka 2006. godine, objavio presudu.
Podnositelj je izjavio žalbu protiv presude pa je od 27. srpnja 2006. godine postupak u tijeku pred Županijskim sudom u Zagrebu.
U konkretnom slučaju dugotrajnost postupka je posljedica neaktivnosti i neučinkovitog postupanja sudova, kao i Ministarstva obrane koje je tek 27. siječnja 2005. godine dostavilo sva pravila službe i to nakon nekoliko uzastopnih traženja suda, od kojih je prvo bilo 22. veljače 1999. godine. Okolnost da je prvostupanjski sud u dva navrata donio presudu nije od značaja jer tim presudama postupak nije pravomoćno okončan, to jest, o pravima i obvezama podnositelja nije odlučeno, već je postupak i dalje u tijeku iako je tužba podnesena prije više od četrnaest godina.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u parničnom postupku, nije doprinio duljini trajanja postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Iz dosadašnjeg tijeka postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o osobito složenoj sudskoj stvari.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u pravno relevantnom razdoblju vodio pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom u trajanju od osam godina i dvadeset četiri dana, te da je još u tijeku. Imajući u vidu ukupnu duljinu postupka, neaktivnost i neučinkovito postupanje sudova (utvrđenja pod točkom 4. obrazloženja ove odluke), te posebno okolnost da postupak do sada nije pravomoćno okončan, Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.
6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.
7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.
8. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-4712/2005
Zagreb, 17. siječnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.