USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

944

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli Ž. Ž., I. N., B. S. i Đ. J.-M., koje zastupaju N. V. i I. B., dipl. pravnici iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Z., na sjednici održanoj 31. siječnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-1888/05 od 30. svibnja 2006. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj: P-575/04 od 6. listopada 2005. godine.
Tom su presudom odbijeni tužbeni zahtjevi podnositelja (tužitelja u postupku) za isplatu božićnice u iznosu od 1.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 25. prosinca 2000. do isplate, odnosno za isplatu istog iznosa na ime naknade štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Podnositelji smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena ustavna prava propisana člancima 14. stavkom 1., 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Ocjenjuju neprihvatljivim pravno stajalište drugostupanjskog suda o primjeni članaka 81. stavka 1. i 82. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za 2000. godinu (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), odnosno stajalište da obveza poslodavca iz tih odredbi nije odrediva. Podnositelji smatraju da su pretrpjeli štetu »zbog nepostupanja Vlade Republike Hrvatske u dobroj vjeri prigodom pregovora o visini božićnice i dara za djecu za 2000. godinu, odnosno postupanju suprotno obvezi iz članaka 81. stavka 1. i 82. stavaka 1. i 2. Kolektivnog ugovora«. Smatraju da je Vlada Republike Hrvatske svojim postupanjem dovela do negiranja preuzete obveze prilikom potpisivanja Kolektivnog ugovora 5. travnja 2000. godine, te je tako postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Ističu da su diskriminirani, jer sudovi na drugim područjima Republike Hrvatske usvajaju takve tužbene zahtjeve, čime između državnih službenika i namještenika dolazi do neravnopravnosti.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisuje:
Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...) kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...).
U postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje je li podnositelju povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo) na koje upućuje u ustavnoj tužbi, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi.
4. Uvidom u prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da su odbijeni tužbeni zahtjevi podnositelja radi naknade štete zbog neisplate božićnice i dara za djecu za 2000. godinu, kao i za isplatu božićnice za 2000. godinu.
U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da Kolektivnim ugovorom nije određena visina božićnice i dara za djecu u 2000. godini, a ne postoje ni elementi na temelju kojih bi sud sam odredio njihovu visinu. Stoga su odredbe članka 81. stavka 2. i članka 82. stavka 2. Kolektivnog ugovora ništave u smislu članka 105. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.). Prvostupanjski sud stoga utvrđuje da tuženik nije mogao povrijediti obvezu iz Kolektivnog ugovora, jer ta obveza nije ni nastala zbog njezine neodredivosti i neodređenosti. Ako ugovorna obveza ne postoji, ona se ne može ni povrijediti, pa tužitelji zbog toga ne mogu biti oštećeni zbog neisplate božićnice i dara za djecu za 2000. godinu.
Pretpostavka za traženje naknade štete jest da jedna strana povrijedi obvezu određenu kolektivnim ugovorom, što propisuje odredba članka 191. stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01. i 114/03., u daljnjem tekstu: ZR).
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe podnositelja i potvrđena je navedena prvostupanjska presuda, te je pri tome u obrazloženju navedeno da je tuženik mogao povrijediti samo obvezu kolektivnog pregovaranja iz članka 188. ZR-a, ali ta obveza nije navedena u članku 191. stavku 2. ZR-a, kao temelj za isplatu naknade štete radniku.
6. Člankom 14. Ustava, propisano je:
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije. Diskriminacija po osnovi članka 14. stavka 1. Ustava nije samostalna pravna osnova za ustavnu tužbu, već mora biti istaknuta zajedno s nekim drugim (materijalnim) ustavnim pravom koje jamči Ustav. U ustavnoj tužbi podnositelji nisu naveli razloge na temelju kojih bi se moglo ocjenjivati jesu li podnositelji u provedenom postupku diskriminirani po ma kojoj osnovi, a ni Ustavni sud takvu povredu nije utvrdio.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositeljima u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi drugostupanjskog suda zasniva se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
7. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi držav­ljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, »Narodne novine«, broj 2/05.).
8. Člankom 29. stavkom 1. Ustava propisano je:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)
Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositeljima osiguravao pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje bilo bi povrijeđeno ako stranci u postupku ne bi bila dana mogućnost da bude saslušana i da, u okviru zakona, sudjeluje u postupku, ako joj ne bi bila dana mogućnost da iznosi činjenice i predlaže dokaze, a nadležni sud se ne bi izjasnio o njenim navodima važnim za odlučivanje, ako pojedinačni akt, protivno zakonu, ne bi bio obrazložen, te ako stranci na drugi način ne bi bilo omogućeno pravično suđenje pred nadležnim sudom ustanovljenim zakonom.
Budući da su parnični postupak proveli nadležni sudovi u skladu s odgovarajućim zakonskim odredbama postupovnog prava, Ustavni je sud ocijenio da podnositeljima nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
9. Odluka se temelji na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, a odluka o objavi na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2325/2006
Zagreb, 31. siječnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.