UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1018

PRESUDA

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić, kao predsjednice vijeća, Silve Rulic Hren i Lidije Rostaš Beroš, kao članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića, kao zapisničara u upravnom sporu tužitelja P. Z. AUTO d.o.o., Velika Gorica, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Arko, odvjetnik iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2002-01/32, urbroj: 580-02-03-10-75 od 18. veljače 2003., radi zloporabe monopolistič­kog položaja na mjerodavnom tržištu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2006.

PRESUDIO JE

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim je rješenjem utvrđeno da je poduzetnik P. Z. Auto d.o.o. zlouporabio monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu ovlaštenih distributera osobnim vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske. U točki 2. izreke rješenja naloženo je poduzetniku, ovdje tužitelju, nastavak poslovne suradnje sa svim ovlaštenim distributerima vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske s kojima je zaključio pismo namjere, izrekom rješenja poimence navedenim od rednog broja 1. do 27., a sve za razdoblje od jedne godine računajući od dana dostave rješenja. U točki 3. naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana Agenciji dostavi dokaz o ispunjenju naloga iz prethodne točke. Zatim je (točkom 4.) naloženo da u roku od 30 dana od dana dostave rješenja izradi kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen, te (u točki 5.) da kriterije iz prethodne točke u roku od 8 dana dostavi svim poduzetnicima navedenim u točki 2. izreke rješenja. Točkom 6. izreke rješenja naloženo je da tužitelj nakon proteka roka od jedne godine s poduzetnicima, koji budu ispunjavali kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen (točka 4. izreke) zaključi ugovor za razdoblje od najmanje pet godina.
U točki 7. i 8. izreke rješenja regulirana je obveza naknade troškova postupka te plaćanja upravnih pristojbi dok je točkom 9. određena objava rješenja u »Narodnim novinama«.
Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu protiv točke 1. do zaključno 6. izreke rješenja iz razloga utvrđenih odredbom članka 10. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, br. 53/91, 9/92 i 77/92).
Bitnu povredu odredaba postupovnih propisa tužitelj vidi u tome što smatra da izreka pobijanog rješenja u dijelu u kojem se utvrđuje da je zlouporabio monopolistički položaj nije određena. Ovo zato jer točka 1. izreke pobijanog rješenja utvrđuje kako je zlouporabio monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu ovlaštenih distributera osobnim vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske, ali bez određenog opisa radnji ili drugog ponašanja kojima bi tužitelj zlouporabio svoju tržišnu snagu. U tome vidi povredu odredbe članka 208. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku koja određuje da izreka rješenja mora biti kratka i određena. Ukazuje na raniju praksu tuženoga da u izreci rješenja iznosi i određeni opis zloporabe monopolističkog odnosno vladajućeg položaja poduzetnika za kojeg se utvrđuje zlouporaba pa primjerice navodi predmete u kojima je tuženo tijelo tako postupilo.
Pogrešnu primjenu zakona odnosno na zakonu utemeljenog propisa tužitelj vidi u razlozima osporenog rješenja glede navoda kako su primijenjeni načini i kriteriji te standardi komparativnog prava Europske unije vezano uz distribuciju motornih vozila jer da pravo tržišnog natjecanja koje se primjenjuje na području Republike Hrvatske trenutno ne sadrži podzakonske akte kojima se detaljno uređuje način postupanja na tržištu distribucije motornih vozila. Ovlaštenje za primjenu tih pravila izvodi se iz odredbe članka 70. stavka 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica odnosno Privremenog sporazuma o trgovinskim i njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice. Međutim, odred­bom članka 140. Ustava Republike Hrvatske određeno je kako dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske čine međunarodni ugovori pod uvjetom da su na snazi. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju … do sada nije stupio na snagu pa ga ni tuženo tijelo prilikom donošenja osporenog rješenja nije smjelo primijeniti, a Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice stupio na snagu 1. ožujka 2002. godine, dok je pismo namjere otkazano još 26. ožujka 2001. godine, dakle, godinu dana prije stupanja na snagu Privremenog sporazuma, pa je tako tuženo tijelo Privremeni sporazum primijenilo retroaktivno što nije dopušteno, ističe se tužbom.
U svezi odredbe članka 35. točke 2. Privremenog sporazuma kojim je određeno kako će se svako postupanje suprotno tom članku ocjenjivati na temelju kriterija koji proizlazi iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Zajednice posebice članka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice tužitelj navodi kako ne postoji službeno utvrđeni hrvatski prijevod niti su instrumenti za tumačenje odredbi Međunarodnih ugovora objavljeni pa je tuženo tijelo primjenjujući pravo Europske zajednice materijalne propise pogrešno primijenilo. Pri tome upozorava na razliku između pojma komparativno pravo EU i pojma pravo EU.
Nadalje, pobijanim rješenjem tuženo je tijelo pogrešno utvrdilo mjerodavno tržište, a to je imalo za posljedicu i pogrešno utvrđenje kako upravo on ima monopolistički položaj na tržištu na čemu je zasnovano i daljnje utvrđenje tužene da je takav položaj zlouporabio. Kao mjerodavno tržište tuženi je utvrdio tržište ovlaštenih distributera vozilima marke Volkswagen u Republici Hrvatskoj što tužitelj smatra pogrešnim. Područje djelovanja tržišne snage P. Z. Auto d.o.o. je tržište novih putničkih motornih vozila i tržište novih lakih dostavnih vozila, s obzirom da vozila za koja je tužitelj ovlašteni uvoznik za Republiku Hrvatsku po vrsti, namjeni i cijeni imaju svoju odgovarajuću zamjenu u drugim markama motornih vozila koje u Republiku Hrvatsku uvoze i drugi poduzetnici. Iz brojčanih pokazatelja za 2001. i 2002. godinu tako proizlazi da je udjel tužitelja niži od 30%, u smislu članka 16. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja pa slijedi da tužitelj nema monopolistički položaj niti u odnosu prema poduzetnicima s kojima je zaključio pismo namjere niti prema krajnjim kupcima novih vozila.
Tužitelj se dalje poziva na određenje iz članka 20. Zakona o trgovini koja definira trgovca na malo (distributora) iz ugovora o selektivnoj distribuciji. Osnovna karakteristika selektivne distribucije je postojanje kvalitativnih i kvantitativnih kriterija, a u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan od tih kriterija. Tuženo tijelo čak niti ne polazi od toga da je tužitelj propisao kvalitativne kriterije za prodaju jer mu nalaže takve kriterije izraditi. Broj poduzetnika za prodaju vozila marke Volkswagen s kojima je zaključeno pismo namjere ostao je otvoren pa nije uslijedila nikakva kvantitativna selekcija, a poduzetnicima nije nametnuta isključiva prodaja odnosno isključiva distribucija samo vozila marke Volkswagen. Uz to nema niti daljnje osobitosti kvantitativne selektivne mreže distribucije odnosno ograničenje da partneri smiju prodavati samo konačnim potrošačima, a ne i drugim trgovcima vozilima. Tako i AMC Međimurje d.o.o. nova vozila marke Volkswagen može nabavljati kod svih poduzetnika u Republici Hrvatskoj koji prodaju vozila ove marke te nije upućen samo na tužitelja.
Pismo namjere ne uspostavlja sustav selektivne distribucije. Pismo namjere se primjenjuje od 1. siječnja 2000. godine, a prijaviteljima poduzetnicima AMC Međimurje d.o.o. i Autohrvatska Pula d.o.o. kao i ostalim poduzetnicima navedenim u točki 2. izreke pobijanog rješenja svojstvo ovlaštenog trgovca vozilima marke Volkswagen prestalo je još 31. prosinca 1999. godine temeljem Sporazuma o raskidu trgovačkog ugovora od 10. prosinca 1999. godine zaključenog s ranijim uvoznikom iste marke vozila Autocentar Zubak d.o.o. Velika Gorica.
Raskidom trgovačkog ugovora potpuno je otvoreno pitanje njihovog budućeg svojstva unutar trgovačke mreže koju će formirati novi uvoznik jer je isključena mogućnost pravnog nasljeđivanja svojstva trgovca u odnosu na uvoznika. Pismo namjere je po svom pravnom značenju isprava koja potvrđuje da je između stranaka u tijeku postupak pregovaranja o nekom budućem ugovornom odnosu. Zato ono nije ugovor o distribuciji motornih vozila iz oblasti vertikalnih sporazuma između dobavljača i ovlaštenih trgovaca –distributora.
Tužitelj rekapitulira sadržaj pisma namjere pa zaključuje da bi poslovni odnos tek mogao postati odnos između dobavljača i ovlaštenog trgovaca na malo – distributora u okviru selektivne distribucije, ali tek kad se zaključi trgovački ugovor. Iz navedenoga zaključuje kako sadašnji poslovni odnos između tužitelja kao uvoznika i ugovornih partnera nije ni sadržajno ni formalno odnos između dobavljača i ovlaštenog trgovca unutar odnosa selektivne distribucije.
Tužitelj osporava i pravilnost stajališta tuženog tijela da bi primjenjivao različite uvjete za istu ili odgovarajuću vrstu poslova s različitim poduzetnicima. Ovo bi bilo moguće samo kada u poslovanju s određenim poduzetnicima dođe do odstupanja od unaprijed utvrđenih uvjeta koje primjenjuje kod drugih poduzetnika za istu i odgovarajuću vrstu poslova. Međutim, ukoliko ti uvjeti nisu unaprijed utvrđeni poduzetnik ne može nepostojeće uvjete različito primjenjivati pa se konkretni otkaz ne može smatrati diskriminirajućom mjerom.
Tužitelj smatra pogrešnim i protivnim pozitivnim propisima obvezati ga na zaključenje ugovora s distributerima na rok od najmanje pet godina jer smatra kako za takvu obvezu nema zakonske osnove.
Tužitelj dalje iznosi usporedni prikaz prava Europske zajednice u pravcu zaključka kako je tuženi, sve da je mogao i smio primijeniti propise Europske zajednice, iste primijenio pogrešno.
Predlaže da Sud tužbu uvaži, a osporeno rješenje poništi s odgovarajućom uputom.
U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Odgovor na tužbu dala je i tvrtka AMC Međimurje d.o.o., Čakovec kao zainteresirana strana u postupku.
U odgovoru se podvlači nesporna činjenica kako se na područ­ju Republike Hrvatske vozila marke Volkswagen mogu nabaviti isključivo od tužitelja PZ Auto d.o.o. Velika Gorica. Pravna osoba iz Republike Hrvatske ovu marku vozila ne može nabaviti niti uvesti ni iz jedne zemlje Europe, jer proizvođač vozila ne dozvoljava prodaju vozila za daljnju prodaju osim preko generalnog zastupnika PZ Auto d.o.o. Taj ugovor prileži spisu predmeta te je razvidno da tužitelj ima potpunu ekskluzivnost u prodaji vozila za tržište Republike Hrvatske. Zainteresirana strana rekapitulira svoj poslovni odnos s tužiteljem, očituje se na razloge tužbe i predlaže da se tužba odbije.

Tužba nije osnovana.

Postupak u ovoj stvari je pokrenut na zahtjev poduzetnika AMC Međimurje d.o.o., Čakovec od 15. svibnja 2002. i poduzetnika Autohrvatska Pula d.o.o., Pula od 17. lipnja 2002. godine nakon što je tužitelj s ovim poduzetnicima prekinuo poslovnu suradnju distribucije motornih vozila marke VW a čiji je isključivi uvoznik za Republike Hrvatske.
Nije osnovan prigovor povrede pravila postupka.
Temeljem članka 208. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91, 103/96 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) dispozitivom (izrekom) se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima o kojima u tijeku postupka nije posebno riješeno. Dispozitiv mora biti kratak i određen, a ako se rješenjem nalažu kakva radnja u dispozitivu će se odrediti i rok u kojem se ta radnja ima izvršiti.
Radnje i/ili ponašanje kojima je zloporabljena tržišna snaga tužitelja u ovoj svari su činjenice utvrđene u postupku, a one čine razloge što upućuju na rješenje kakvo je dano u dispozitivu. Dakle, donositelj akta je slijedom odredbe članka 209. Zakona o općem upravnom postupku dužan te razloge prezentirati u obrazloženju rješenja, a u osporenom je aktu upravo tako korektno i detaljno izrađeno obrazloženje – razlozi rješenja. Moguća ranija praksa tuženoga na koju upućuje tužitelj nije izvor procesnog prava pa se na njoj ne može s uspjehom zasnivati prigovor o povredi pravila općeg upravnog postupka. Sud zato stoji na stajalištu da je u konkretnoj stvari tuženo tijelo rješenje koje je predmetom ovog spora izradilo na način i u obliku sukladno odredbama članka 208. i 209. Zakona o općem upravnom postupku.
Nije osnovan prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što bi rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.
Vladajući položaj tužitelja na mjerodavnom tržištu utvrđen je na valjani način. Tuženi je pravilno odredio mjerodavno tržište sukladno članku 19. stavku 1. točki 1. i 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 48/95, 52/97 i 89/98). Mjerodav­nim tržištem određeno je tržište Republike Hrvatske. Ovo osnovom zemljovidnog područja poslovanja tužitelja te vrstom robe koju nudi na tom području konkretno vozila marke Volkswagen.
Nije sporno da je tužitelj generalni uvoznik ove marke vozila na području Republike Hrvatske temeljem ugovora o ekskluzivnom pravu uvoza u Republiku Hrvatsku. Ta vozila distributeri u Republici Hrvatskoj dakle pravne osobe ne mogu nabavljati niti uvesti radi daljnje prodaje samostalno već isključivo od tužitelja.
Temeljem članka 30. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja poduzetnik ima vladajući položaj na tržištu ako je njegov udio na tržištu veći od 30%. Pogrešno tužitelj taj položaj određuje udjelom vozila marke Volkswagen u svim markama putničkih i lakih dostavnih motornih vozila u Republici Hrvatskoj pa tako dolazi do udjela ispod rečenog postotka.
Predmet interesa i zaštite slobodnog tržišnog natjecanja na tržištu Republike Hrvatske, a tako i zaštita tržišta, je položaj glede određene vrste robe, a to znači u ovom slučaju, vozila marke VW čija je mogućnost nabave pravnim osobama radi daljnje prodaje ograničena isključivo na tužitelja. Tako je tuženo tijelo pravilno ocijenilo položaj tužitelja na tržištu Republike Hrvatske vladajućim jer je nedvojbeno da na tom tržištu tužitelj nema takmaca za robu koju kupuje i prodaje što članak 14. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja definira kao monopolistički položaj.
Neosnovano tužitelj prigovara kako je netočno utvrđeno da bi uspostavio selektivnu distribuciju VW vozila na tržištu Republike Hrvatske.
Ovlašteni trgovci odnosno distributeri poslovali su s tužiteljem temeljem pisma namjere sklopljenim 10. prosinca 1999. godine nakon što je sporazumno raskinut trgovački ugovor s dotadašnjim generalnim uvoznikom na području Republike Hrvatske poduzetnikom Auto centar Zubak d.o.o., Velika Gorica kada je novim generalnim uvoznikom vozilima iz koncerna Volkswagen postao poduzetnik PZ Auto d.o.o., Velika Gorica. Pismom namjere utvrđena su osnovna prava i obveze ugovornih strana te je člankom III. utvrđena obveza distributera da će fasade objekata oblikovati sukladno smjernicama principala prema uputama uvoznika dakle tužitelja.
Prijavitelji kao i ostali distributeri nakon raskida trgovačkog ugovora s AC Zubak d.o.o. poslovali su s tužiteljem temeljem pisma namjere. Ovo uz ostalo proizlazi i iz očitovanja tužitelja ravnatelju Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 7. srpnja i 11. srpnja 2000. godine zaprimljenog kod tuženoga 23. srpnja 2002. godine. U tom očitovanju tuženi potvrđuje da posluje temeljem pisma namjere te da je pravilna ocjena tuženoga da se ugovorni odnos od 1. siječnja 2000. zasniva upravo na tom pismu namjere koje su potpisali svi dotadašnji ovlašteni distributeri. Pismo namjere po svom sadržaju (tipske forme) u potpunosti čini osnovu ugovornog odnosa, a ne samo nakanu za uspostavom mogućeg budućeg ugovornog odnosa. Osim toga nije upitna ni činjenica da se ugovorni odnos faktično i ispunjavao.
Isto tako nije sporno da tužitelj nije sukladno članku III. pisma namjere odredio kvalitativne i kvantitativne kriterije koji se odnose na izgled i veličinu VW centara kao niti konkretne standarde kojima bi svaki poduzetnik za Volkswagen vozila trebao udovoljavati.
Temeljem članka 20. Zakona o trgovini (»Narodne novine«, br. 11/96, 101/98, 30/99, 75/99, 76/99, 62/01, 109/01, 96/03, 103/03, 170/03, 49/03 – pročišćeni tekst) ugovorom o selektivnoj distribuciji proizvođač uvjetuje prodaju robe samo onom distributeru koji zadovoljava posebne zahtjeve proizvođača u pogledu stručnosti osoblja servisiranja robe, izgleda i lokacije poslovne jedinice prodaje. U članku III./1 pisma namjere utvrđeno je kako ugovorni partner izjavljuje da je spreman svoje trgovačke i servisne objekte opremiti identifikacijama a to su posebice zaštićeni znakovi marke koje će mu staviti na raspolaganje P.Z. AUTO uz određenu novčanu naknadu, kao i da će fasade objekta oblikovati sukladno smjernicama principala, a prema uputama importera. Prema članku III./2 u slučaju raskida dogovora ugovorni partner je obvezan ukloniti sve identifikacijske znakove posebno znakove marke i slično koje je dužan staviti na raspolaganje P.Z. AUTO, a raskidom ugovora ugovorni partner više nema pravo rabiti identifikacijske oznake i znakove marke koje su registrirane u korist marki Volkswagen – koncerna niti korporacijsku identifikaciju VW/Audi-organizacije.
Da su i prijavitelji poslovali s tužiteljem na temelju pisma namjere proizlazi i iz dopisa tužitelja, upućenoga na ruke gđe Darinke Tampoš, u kojem najavljuje da će prekinuti zajedničku suradnju s AMC Međimurje te upozorava da će suradnja završiti najkasnije 30. lipnja 2002. godine.
Dakle, odbijanje daljnje poslovne suradnje ne temelji se na unaprijed utvrđenim poslovnim i kvalitativnim kriterijima u čemu se očituje narušavanje slobodnog tržišnog natjecanja zlouporabom monopolističkog položaja na mjerodavnom tržištu sukladno odredbi članka 20. stavku 1. točki 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja prema kojem zlouporaba monopolističkog i vladajućeg položaja poduzetnika na tržištu ili dijelu tržišta nastaju primjenom različitih uvjeta za istu ili odgovarajuću vrstu poslova s različitim poduzetnicima, čime se dovodi u nepovoljan natjecateljski položaj na tržištu ili dijelu tržišta.
Neosnovan je tužbom istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Pravilno je i sukladno odredbi članka 19. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja tuženi utvrdio područje Republike Hrvatske tržištem na kojem tužitelj ima vladajući položaj s naslova generalnog uvoznika Volkswagen vozila za Republiku Hrvatsku kojim položajem je isključena mogućnost nabave tih vozila iz bilo kog drugog izvora u Republici Hrvatskoj.
Neosnovano tužitelj smatra kako nema zakonske osnove rješenjem odrediti obvezu na zaključenje ugovora distributerima na rok od pet godina kako je to određeno točkom 6. izreke osporenoga rješenja.
Temeljem odredbe članka 35. Zakona o zaštiti tržišno natjecanje za radnje kojima se sprječava ili ograničava tržišno natjecanje ili zlouporabljuje monopolistički ili vladajući položaj, ravnatelj će rješenjem naložiti obustavu takvog postupanja. Rješenjem će odrediti rok za otklanjanje nedostataka prema okolnostima slučaja odnosno rok za ispunjenje posebnih uvjeta.
Dakle, obveza iz točke 6. izreke rješenja zasniva se na primjeni navedene odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja pri čemu je obveza na sklapanje ugovora s onim distributerima koji će ispuniti po tužitelju jasno i određene kriterije za ostanak u sustavu distribucije vozilima marke VW, upravo poseban uvjet koji valja ispuniti da bi se osiguralo slobodno tržišno natjecanje u odnosu na trgovinu određenom vrstom robe – VW vozilima.
Tuženo tijelo nije pogrešno primijenilo materijalno pravo primijenivši način, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije vezano uz distribuciju motornih vozila. Tuženo tijelo u razlozima osporenog rješenja navodi kako, u odsustvu podzakonskih akata Republike Hrvatske koji bi odredili kriterije, načine i standarde za ocjenu sporazuma, primjenjuje načine kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije vezano uz distribuciju motornih vozila. Time upravo u interesu stranaka obznanjuje jedinstvenost pristupa ocjeni i upućuje na način i standard koji uzima kao mjerilo i tako otklanja mogućnost proizvoljnosti ocjene zakonitosti postupanja čime jamči jednakost svih stranaka pred tim tijelom kao nositeljem javnih ovlasti. Tužitelj nije navedene međunarodne akte i kriterije primijenio isključivo kao pravno pravilno već ima ovlaštenje na primjenu tih akata temeljem odredbe članka 70. i članka 130. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« br. 14/01).
Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju tržišno natjecanje uređeno je odredbama čanka 40., 69. i 70. te je propisano da će se svako postupanje suprotno pravilima slobodnog tržišnog natjecanja ocjenjivati temeljem kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Zajednici posebice članka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice. Odredbe članka 40. i 70. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju … odgovaraju odredbama članka 27. i 35. Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice. Sporazum je sklopljen 29. listopada 2001. te se privremeno primjenjivao od 1. siječnja 2002. a stupio je na snagu 1. ožujka 2002., te će se primjenjivati do stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju…. Činjenica da je sporni ugovorni odnos, koji je predmetom ocjene u ovoj stvari, sklopljen prije stupanja na snagu navedenog Sporazuma ne znači da se na njega isti ne može primijeniti. Ovo zato jer navedeni Međunarodni sporazumi upravo imaju za cilj da se s tržišta uklone svi ugovori odnosno mogući odnosi kojima se ograničava ili osujećuje slobodno natjecanje.
Temeljem izloženoga slijedi da je u konkretnoj stvari tuženo tijelo u pravilno provedenom postupku pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Slijedom izloženoga, a sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, presuđeno je kao u izreci.

Broj: Us-4832/2003-6
Zagreb, 9. studenoga 2006.

Predsjednica Vijeća
Jasminka Jenjić, v. r.