USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1108

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli S. K., D. M., I. K., V. V., B. J., B. M. i M. P., koje zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 21. ožujka 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-782/05-2 od 5. listopada 2005. godine i predmet se vraća Vrhov­nom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustav­nog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1150/2006 od 24. siječnja 2007. godine.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-782/05-2 od 5. listopada 2005. godine, kojom je uvažena revizija tužitelja UTP »Z.« d.d. Z. te su preinačene presuda Županijskog suda u Zlataru, broj: Gž-154/02 od 17. ožujka 2004. godine i presuda Općinskog suda u Zaboku, broj: P-195/01 od 19. travnja 2001. godine i prihvaćeni su tužbeni zahtjevi na način da su utvrđeni ništetnima kupoprodajni ugovor sklopljen 10. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja i S. K.; kupoprodajni ugovor sklopljen 10. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja i D. M. kao kupca; kupoprodajni ugovor sklopljen 6. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja te I. K. i V. V. kao kupaca; kupoprodajni ugovor sklopljen 6. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja i B. J. kao kupca; kupoprodajni ugovor sklopljen 6. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja i I. M. kao kupca te kupoprodajni ugovor sklopljen 6. rujna 1996. godine između tužitelja kao prodavatelja i M. P. kao kupca. Također je naložena uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenih kupoprodajnih ugovora u zemljišnim knjigama, te je podnositeljima naloženo tužitelju platiti troškove postupka od 37.179,92 kn svaki.
Prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom tužbeni su zahtjevi odbijeni.
2. Podnositelji smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, a iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelji smatraju povrijeđenim i ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
U ustavnoj tužbi podnositelji, u bitnome, navode da je revizijski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je zauzeo stajalište da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iako nije bilo zakonskih uvjeta za donošenje takve odluke. Smatraju da se za razrješenje spornog odnosa trebaju primijeniti odredbe Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 111/93.). Smatraju da su sklopljeni kupoprodajni ugovori valjani i da nije bilo osnove za utvrđenje ništetnim spornih ugovora. Stoga predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude Vrhovnog suda.
Posebnim podneskom predlažu odgodu ovrhe iseljenja iz spornih poslovnih prostora.
3. Tijekom ustavnosudskog postupka pribavljen je spis sudskog predmeta.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništavim kupoprodajni ugovori sklopljeni između tužitelja kao prodavatelja i podnositelja kao kupaca.
Prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdili su sljedeće:
– na 20. sjednici Upravnog odbora tužitelja održanoj 11. srpnja 1996. godine donesena je odluka o prodaji i najmu lokala i ostalih nekretnina Društva, a cijena pojedinih objekata koji će se prodati prema istoj odluci utvrđena je određeno za svaku nekretninu u skladu s procjenom kod pretvorbe, i to za disco club »S.« u iznosu od 441.000,00 DEM, za krčmu »P.« u iznosu od 60.000,00 DEM, za krčmu »R.« u iznosu od 50.000,00 DEM, za restoran u Sv. K. Z. u iznosu od 64.000,00 DEM, za buffet u Sv. K. Z. u iznosu od 63.000,00 DEM, za krčmu »C.« u iznosu od 121.000,00 DEM, za krčmu »P.« u iznosu od 45.000,00 DEM;
– ista odluka donesena je i na 25. sjednici Upravnog odbora održanoj 6. rujna 1996. godine;
– iz izvatka iz sudskog registra proizlazi da je temeljni kapital Društva, prema cijenama u siječnju 1992. godine, iznosio 2.127.373,00DEM;
– upis usklađenja općih akata tužitelja s odredbama Zakona o trgovačkim društvima (u daljnjem tekstu: ZTD) uslijedio je 23. rujna 1996. godine;
– M. K. razriješen je dužnosti direktora tužitelja s danom 2. rujna 1996., kada je i prestao raditi kod tužitelja, a B. J. odlukom tužitelja od 6. rujna 1996. izabrana je za v.d. direktora tužitelja;
– u sudskom registru nisu upisana nikakva ograničenja glede zastupanja direktora kod sklapanja pravnih poslova;
– podnositelji su s tužiteljem sklopili ugovore o kupoprodaji početkom rujna 1996. godine, kojima su kupili navedene poslovne prostore za cijenu koja je određena odlukom Upravnog odbora tužitelja.
Vrhovni sud je utvrdio da su nižestupanjski sudovi za razrje­še­nje spornog odnosa pravilno primijenili odredbe Zakona o podu­zećima (»Narodne novine«, broj 53/91., 26/93. i 158/93. – u daljnjem tekstu: ZP) s obzirom da je usklađenje općih akata UTP »Z.« d.d. s odredbama ZTD-a uslijedilo 23. rujna 1996. godine, a prema odred­bi članka 635. stavka 2. ZTD-a, ZP se primjenjuje i na dionička društva sve dok se u skladu s odredbama ZTD-a ne upišu u sudski registar.
Odredbom članka 73. Statuta tužitelja (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora) propisano je, među inim, da Upravni odbor odlučuje o sklapanju poslova i preuzimanju drugih vrsta rizika čija vrijednost odnosno visina ne prelazi 6% temeljnog kapitala društva.
Odredbom članka 65. Statuta propisano je da Skupština društva odlučuje o preuzimanju poslova i drugih vrsta rizika čija vrijednost odnosno visina prelaze 6% temeljnog kapitala društva.
Polazeći od navedenih utvrđenja i navedenih odredbi Statuta tužitelja, te utvrđenja koja proizlaze iz sudskog registra da direktor zastupa Društvo samostalno i pojedinačno, te da nisu upisana nikakva ograničenja glede zastupanja poduzeća, nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev prema tuženiku »R.« d.o.o., s obzirom da je disco club »S.« koji je prodan tom tuženiku po svojoj vrijednosti prelazio 6% temeljnog kapitala Društva, zbog čega Upravni odbor tužitelja nije bio ovlašten odlučivati o sklapanju poslova koji prelaze 6% temeljnog kapitala Društva, dok su prema ostalim tuženicima (podnositeljima ustavne tužbe) tužbeni zahtjevi odbijeni, jer niti jedan od objekata, koji su predmetom navedenih kupoprodajnih ugovora, pojedinačno uzevši, ne prelazi 6% temeljnog kapitala Društva.
5. Vrhovni sud utvrđuje da je takvo stajalište nižestupanjskih sudova pogrešno, jer je Upravni odbor na sjednicama 11. srpnja i 6. rujna 1996. godine donio odluku da se prodaju sve navedene nekretnine, pa je riječ o jedinstvenoj poslovnoj odluci, tako da je za ocjenu ovlaštenja odlučivanja o tome mjerodavna ukupna vrijednost objekata koji su predmet navedenih kupoprodajnih ugovora.
Budući da je zbroj vrijednosti navedenih nekretnina, koje su navedenim ugovorima prešle 6% vrijednosti trajnog kapitala Društva, to je Upravni odbor donoseći navedenu Odluku postupao suprotno Statutu tužitelja.
Prema odredbi članka 66. ZP-a pojedini akti koje donose organi i ovlašteni radnici u društvenom poduzeću moraju biti u skladu s odgovarajućim samoupravnim općim aktom poduzeća.
Navedena zakonska odredba, prema stajalištu Vrhovnog suda, upućuje da su i ugovori koje je tužitelj sklopio s podnositeljima ništetni u smislu članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.). Stoga je na temelju članka 393. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92. i 112/99.) Vrhovni sud preinačio nižestupanjske presude i prihvatio tužbene zahtjeve tužitelja i u odnosu na podnositelje.
6. Člankom 70. Zakona o poduzećima propisano je da je zastupnik ovlašten u ime poduzeća, a u granicama svojih ovlaštenja zaključivati ugovore i obavljati druge pravne radnje, a ovlašten je i na zastupanje poduzeća pred sudovima i drugim organima s tim da se Statutom poduzeća može ograničiti ovlaštenje zastupnika za sklapanje određenog ugovora te se ovlaštenje zastupnika upisuje u sudski registar.
Dakle, prema mjerodavnom zakonskom propisu u ovom slučaju, zastupnik poduzeća, odnosno njegov direktor, ovlašten je zastupati poduzeće pri sklapanju svih pravnih poslova neograničeno.
Eventualna ograničenja u zastupanju mogu biti navedena u Statutu poduzeća, a moraju biti upisana u sudskom registru poduzeća.
U konkretnom slučaju direktorica poduzeća B. J. nije imala bilo kakva ograničenja u zastupanju poduzeća, odnosno tužitelja, te je mogla sklapati sve vrste pravnih poslova bez ograničenja u odnosu prema trećima, odnosno prema kupcima imovine poduzeća (odnosno podnositeljima).
7. Odredba članka 170. Zakona o poduzećima primjenjivala se na sva poduzeća i trgovačka društva sve dok ona nisu po Zakonu o trgovačkim društvima uskladila svoj status s tim Zakonom, te na temelju njega izabrala svoje organe i provedeno usklađenje upisala u sudski registar. Tek nakon upisa u sudski registar dioničko društvo prelazi u pravni režim Zakona o trgovačkim društvima. Stoga je za ocjenu radnji zastupanja društva mjerodavan pravni režim pod koji društvo potpada u vrijeme poduzimanja pravne radnje zastupanja.
Odredbama članka 170. Zakona o poduzećima uređena je ovlast zastupnika poduzeća koji zastupa poduzeće na temelju zakona ili statuta. Takav zastupnik ovlašten je u ime poduzeća i u granicama svojih ovlasti sklapati ugovore i obavljati druge pravne radnje te zastupati poduzeće pred sudovima i drugim organima.
U slučaju da zastupnik poduzeća sklopi s trećom osobom ugovor pri tome ne poštujući ograničenja ovlasti za zastupanje propisano statutom, takav ugovor je valjan. Naime, u vrijeme važenja Zakona o poduzećima bila je mjerodavna odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da društva i građanske pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom i drugim općim aktima. Ali, ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno tim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati ili ako je tim zakonom drugačije određeno.
Nevaljanost ugovora je stoga izuzetak i temelji se na postojanju subjektivne pretpostavke znanja ili obveze znanja treće osobe za ograničenje ovlasti za zastupanje. Ako interna ograničenja za zastupanje nisu upisana u sudski registar, ugovor sklopljen protivno njima načelno je valjan. Treći se smije pouzdati u stanje upisa u sudskom registru i od njega se ne može zahtijevati da provjerava postoje li neka ograničenja koja nisu u njemu upisana. Izuzetak postoji u slučaju da je treći ipak znao ili morao znati za postojanje internih ograničenja. Teret dokazivanja da je treći znao ili morao znati je na pravnoj osobi u čijem se zastupanju nije poštovalo interno ograničenje za zastupanje. Tužitelj u provedenom postupku nije tvrdio niti dokazao da je treća osoba (podnositelji) znala za interna ograničenja ovlasti za zastupanje, a ta ograničenja nisu bila upisana u sudskom registru.
Ako je zastupnica poduzeća (direktorica) povrijedila sklapanjem spornih ugovora odredbe Statuta, tada bi u obzir dolazila samo njezina odgovornost za štetu nanesenu društvu, a ne i utvrđenje ništavim ugovora.
Stoga Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ništavost ugovora nije mogla utvrđivati temeljem povreda odredbi Statuta o zastupanju društva.
8. Dakle, Vrhovni sud je pri donošenju osporene presude primijenio navedene statutarne odredbe i bez zakonskog uporišta preinačio nižestupanjske presude.
Zbog navedenoga je podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, jer je u konkret­nom slučaju pravni propis pogrešno protumačen i primijenjen pri donošenju odluke revizijskog suda. Time je došlo do ustavnopravno neprihvatljivog tumačenja mjerodavne odredbe Zakona o poduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih kupoprodajnih ugovora, te je podnositeljima povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom.
9. Kako je ustavna tužba usvojena zbog povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, Ustavni sud nije raz­matrao povrede ostalih ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.
10. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
11. Danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustav­nog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1150/2006 od 24. siječnja 2007. godine, kojim je odgođena ovrha osporene presude Vrhovnog suda do okončanja ovog ustavnosudskog postupka.
Ukidanjem osporene presude prestala je mogućnost vođenja ovršnog postupka, te je Ustavni sud odlučio točkom III. izreke odluke da rješenje o odgodi prestane važiti.

Broj: U-III-1150/2006
Zagreb, 21. ožujka 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.