USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1218

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli G. Č., B. Č. i M. d.o.o. P., koje zastupa I. Ž., odvjetnik iz S. B., na sjednici održanoj 21. veljače 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-257/06-2 od 18. svibnja 2006. godine, kojom je odbijena revizija M. d.o.o. P. (tužitelja u tom postupku) izjavljena protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Požegi, broj: Gž-1130/05 od 28. listopada 2005. godine.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba istog podnositelja izjavljena protiv presude Općinskog suda u Požegi, broj: P-779/97 od 15. srpnja 2005. godine, kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva financija za isplatu naknade štete u ukupnom iznosu od 20.864.347,00 kuna sa zateznim kamatama.
2. Podnositelji G. i B. Č. kao osnivači M. d.o.o. P. i trgovačko društvo M. d.o.o. P. smatraju da su navedenim presudama povrijeđena njihova ustavna prava zajamčena sljedećim člancima Ustava Republike Hrvatske: – člankom 14. stavkom 2. (jednakost svih pred zakonom), – člankom 26. (jednakost stranaca i hrvatskih državljana u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti), – člankom 35. (štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti) i člankom 49. stavkom 3. (obveza države da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva).
Podnositelji izrijekom navode da »podnose Ustavnom sudu ovu tužbu temeljem čl. 59. st. 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske jer su presudama navedenim u toč. 3. tužbe tužiteljima grubo povrijeđeno ustavna prava, pa predlažu Ustavnom sudu Republike Hrvatske da utvrdi su presudom Općinskog suda u Požegi od 15. srpnja 2005. godine broj: P-779/97 i presuda Županijskog suda u Požegi od 28. listopada 2005. godine broj: Gž-1130/05, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. svibnja 2006. godine broj: Rev-257/06-2 povrijeđena Ustavna prava tužitelja (...), te predlaže da se ustavna tužba usvoji, a navedene presude ponište«.
Ustavni sud utvrđuje da su se podnositelji pozvali na pogrešnu odredbu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), jer je članak 59. stavak 4. brisan člankom 25. Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 27/02.), koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine.
Osim toga, podnositelji od Ustavnog suda traže poništenje osporenih presuda nadležnih sudova, što je protivno članku 76. stavku 1. Ustavnog zakona.
Stoga je Ustavni sud ispitao navode podnositelja u granicama svojih ovlasti propisanih Ustavnim zakonom, smatrajući ustavnu tužbu podnesenom na temelju članka 62. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona propisuje:

Članak 62.

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...) kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...),, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...) (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, ispituje je li podnositeljima u postupku odlučivanja o njihovim pravima i obvezama pred tijelima državne i javne vlasti Republike Hrvatske povrijeđeno ustavno pravo na koje upućuju u ustavnoj tužbi.
Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredama ustavnih prava na koje upućuju podnositelji.
4. Predmet sudskog postupka bio je zahtjev podnositelja (M. d.o.o.) za naknadu štete nastale zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave, koje se sastojalo u tome da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske – Financijska policija – Postaja financijske policije za Požeško-slavonsku županiju donijela nezakonito prvostupanjsko rješenje, klasa: UP/I-470-05/93-01/19 od 4. prosinca 1993. o naplati poreza na promet proizvoda i usluga, te da je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, odbijajući žalbu podnositelja M. d.o.o., donijelo nezakonito drugostupanjsko rješenje, klasa: UP/II-470-05/94-01/132 od 8. studenoga 1994.
Drugostupanjsko rješenje Ministarstvo financija Republike Hrvatske od 8. studenoga 1994., naime, poništeno je kao nezakonito presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-330/95-5 od 14. studenoga 1996., te je nadležno tijelo državne uprave (Ministarstvo financija Republike Hrvatske) u ponovljenom postupku donijelo novo rješenje, klasa: UP/II-470-05/96-01/449 od 13. siječnja 1997., kojim je podnositelju smanjen iznos poreza na promet proizvoda i usluga, te iznos kamata. Prema vlastitim navodima, podnositelj M. d.o.o. tu je obvezu »izvršio u cijelosti, a što bi bio učinio odmah da su porez i kamate bile pravilno obračunate« (iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude, str. 3.).
Međutim, i novo rješenje od 13. siječnja 1997. također je poništeno presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-1361/1997-6 od 25. studenoga 1999. godine, pa je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo Ministarstva financija Republike Hrvatske donijelo novo rješenje, klasa: UP/I-470/05/00-01/40 od 9. listopada 2000. godine, kojim je obvezalo podnositelja M. d.o.o. na plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga u istom iznosu kao u prethodno poništenom rješenju, ali s povećanim iznosom kamata.
Navedeno prvostupanjsko rješenje od 13. siječnja 1997. godine poništeno je drugostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, klasa: UP/II-470-05/01-01/668 od 27. rujna 2002. godine, zbog povrede članaka 242. i 209. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 103/96.– odluka Ustavnog suda broj: U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996.). U tom rješenju nadležno upravno tijelo utvrđuje obvezu podnositelja M. d.o.o. na plaćanje bitno manjeg iznosa poreza na promet proizvoda i usluga i manjeg iznosa kamata no što je to bilo određeno prvostupanjskim rješenjem od 13. siječnja 1997. godine.
Podnositelju je rješenjem nadležnog upravnog tijela od 30. ožujka 2004. godine priznato pravo na povrat poreza na promet i kamata u sveukupnom iznosu od 272.759,61 kune, na ime neosnovano naplaćenog poreza po spornom rješenju od 4. prosinca 1993. godine (str. 8. osporene prvostupanjske presude).
5. Svoj zahtjev za naknadu štete podnositelj je temeljio na tvrdnji da je tuženo Ministarstvo financija Republike Hrvatske u tri navrata protupravno postupilo, odnosno da se pogreška ponovila tri puta, te da je zbog navedenih nezakonitih rješenja od 9. prosinca 1993. i 8. studenoga 1994. bio blokiran njegov žiroračun i da je zbog toga bio u nemogućnosti obavljati svoje djelatnosti, pa je pretrpio štetu koju mu je dužna naknaditi Republika Hrvatska zbog nezakonitog rada tijela državne uprave.
Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisana je člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93., 92/96. – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija, 48/99., 15/00., 127/00., 59/01., 190/03. – pročišćeni tekst, 199/03.), koji glasi:

Članak 13.

Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
Sukladno navedenom, u provedenom sudskom postupku bila je »prijeporna (...) odgovornost države samo zbog činjenice donošenja rješenja koje je poništeno po tužbi u upravnom sporu, odnosno prijeporno je postojanje pretpostavki temeljem kojih tuženik odgovara za štetu te uzročno posljedična veza između blokade tužiteljeva žiroračuna provedbom spornog rješenja od 4. 12. 1993. i nemogućnosti poslovanja«, kako to u obrazloženju svoje presude utvrđuje prvostupanjski sud (str. 5.).
Nadležni sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev podnositelja kao neosnovan, što su svojim presudama potvrdili i drugostupanjski sud u povodu žalbe podnositelja, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije podnositelja.
6. Za utvrđenje jesu li podnositeljima osporenim presudama nadležnih sudova povrijeđena ustavna prava na koja ukazuju u ustav­noj tužbi, u ustavnosudskom postupku trebalo je u prvom redu odgovoriti na sljedeće pitanje:
– jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pravne pretpostavke odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog rada tijela države uprave (Ministarstva financija Republike Hrvatske) u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave?
Ustavni sud pritom napominje da su za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu države uprave u konkretnom slučaju trebale biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: – prvo, nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave (Ministarstva financija Republike Hrvatske), – drugo, postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositeljima, i – treće, uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositeljima (pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo).
Za utvrđenje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene navedene pravne pretpostavke relevantni su dijelovi obrazloženja prvostupanjske presude koji su odnose na dokazni postupak u kojem je provedeno i financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Oni glase:
»Stoga je sud, ocjenjujući nalaz i mišljenje vještakinje M. T. stručnim i objektivnim te argumentirano obrazloženim nakon istaknutih primjedbi tužitelja, utvrdio da blokada tužiteljevog računa, koja je uslijedila zbog prisilne naplate poreza na promet proizvoda i usluga temeljem spornog rješenja Postaje Financijske policije od 4. 12. 1993. godine, ne stoji u uzročnoj vezi niti s dobitkom koji bi se ostvario u 1994. godini, 1995. godini i u 1996. godini a niti s gubitkom obračunatim za navedene godine, dakle nije u uzročnoj vezi s nemogućnosti poslovanja te i s tog osnova tužbeni zahtjev nije osnovan. Vještakinja ističe da su poslovni rezultati tužitelja isključivo u korelaciji s razinom proizvodno, poslovnih aktivnosti koje su trgovačka društva »M.« i osnovani »M.« početkom 1994. godine obavljali zajedno« (str. 7. obrazloženja prvostupanjske presude).
U dokaznom postupku utvrđeno je, naime, da je podnositelj M. d.o.o. »nakon blokade žiroračuna nastavio poslovati i obavljati djelatnost svojim osnovnim sredstvima, no, poslujući preko računa svojih drugih tvrtki i to do 10. 1. 1994. godine preko tvrtke »M.« d.o.o., a od 20. 6. 1997. godine preko novo osnovane tvrtke »M.« d.o.o.: Tvrtka »M.« d.o.o. obavljala je identičnu djelatnost kao i tužitelj te je i formalno pripojena »M.« d.o.o. 14. 11. 2002. godine« (str. 4. obrazloženja prvostupanjske presude).
Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da ne postoji »uzročna veza između blokade žiroračuna i nemogućnosti poslovanja« podnositelja. Prvostupanjski sud u presudi obrazlaže razloge zbog kojih smatra da »blokada žiro računa po ocjeni suda nije utjecala na obavljanje njegove djelatnosti«, te iznosi činjenice koje dokazuju »da je tužiteljev žiroračun bio blokiran i po drugim osnovama a ne samo po osnovi spornog rješenja« (str. 8. prvostupanjske presude). Konačno, u obrazloženju prvostupanjske presude navodi se i podatak da je »rješenjem od 30. 3. 2004. godine tužitelju utvrđeno pravo na povrat poreza na promet i kamata u sveukupnom iznosu od 272.759,61 kune, a na ime naplaćenog poreza po spornom rješenju« od 4. prosinca 1993. godine (str. 8.).
Drugostupanjski sud odbio je sve žalbene navode podnositelja, utvrđujući da je prvostupanjski sud »pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice«. Ističe da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno »posebno saslušanjem vještakinje M. T., nakon davanja nalaza i mišljenja iste, da tužitelju nije nastupila šteta kako on to tvrdi u tužbi«(str. 2. i 3. obrazloženja drugostupanjske presude).
U nedostatku bilo koje činjenice koja bi ukazivala na suprotno, Ustavni sud nema razloga posumnjati u činjenice utvrđene u dokaznom postupku pred nadležnim prvostupanjskim sudom, čiju je potpunost i pravilnost potvrdio i nadležni drugostupanjski sud u žalbenom postupku.
Sukladno navedenom, u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave, jer nezakonitim rješenjima Ministarstva financija Republike Hrvatske od 4. prosinca 1993. i 8. studenoga 1994. godine, kojima je pogrešno obračunat porez na promet proizvoda i usluga i visina kamata, podnositelju M. d.o.o. nije nastala šteta (nemogućnost poslovanja).
Ustavni sud, na kraju primjećuje, da obrazloženje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom pitanju djelomice odstupa od utvrđenja nižestupanjskih sudova. U revizijskoj presudi, naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske pogrešno utvrđuje da je »u dokaznom postupku utvrđeno, da takovog nezakonitog rada tijela držav­ne uprave u konkretnom slučaju nije bilo, pa nema ni odgovornosti za štetu ukoliko je ista tužitelju nastala« (umjesto da utvrdi nepostojanje štete, kao što su to utvrdili nižestupanjski sudovi).
Taj propust u obrazloženju revizijske presude, međutim, sam po sebi ne dovodi niti bi mogao dovesti do povrede bilo kojeg od ustavnih prava koja podnositelji navode u ustavnoj tužbi.
U odgovoru na postavljeno pitanje, za Ustavni sud je bitno da su izreke svih triju presuda nadležnih sudova, kojima je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja M. d.o.o. za naknadu štete zbog nezakonite radnje tijela državne uprave, osnovane. S obzirom na činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nema osnove zaključiti da su takvim izrekama presuda povrijeđena ustavna prava na koja podnositelji ukazuju u ustavnoj tužbi. Nezadovoljstvo podnositelja ishodom sudskog postupka samo po sebi nije relevantno za ocjenu o povredi njihovih ustavnih prava.
7. U obrazloženju osporene prvostupanjske presude, međutim, sadržano je i sljedeće pravno stajalište:
»No, da bi postojala odgovornost države u smislu navedenog članka, šteta mora biti posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave pri čemu je bitno i postojanje volje ili pristanka da se time oštete prava i interesi trećega. (...) Samo onaj pogrešan rad pri kojem dakle postoji volja i pristanak državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega je rad koji predstavlja pravni osnov za naknadu štete« (str. 6. obrazloženja).
Prvostupanjski sud se pritom pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev. 521/00 od 2. prosinca 2003. godine.
Istovjetno pravno stajalište ponavlja se i u obrazloženju osporene presude drugostupanjskog suda (str. 2.).
I u osporenoj revizijskoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi slično pravno stajalište:
»Činjenica što je tužitelj uspio u upravnom sporu i što su poništeno prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno rješenje samo po sebi ne znači da postoji odgovornost države za naknadu štete. Odgovornosti države nema ako je do pogrešne primjene materijalnoga prava došlo zbog drugačijeg – pogrešnog pravnog shvaćanja određenog propisa. Smisao odredbe čl. 13. ZSDU je ta, da država odgovara za štetu u slučaju kad bi bila riječ o svjesnom postupanju suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta.«
Ustavni sud utvrđuje da su navedena pravna stajališta redovnih sudova u cijelosti neprihvatljiva u dijelu u kojem se tumači da nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ako nema »volje i pristanka državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećega«, odnosno »svjesnog postupanja suprotno zakonu s voljom da se nekome nanese šteta«.
Nadležni sudovi pogrešno smatraju, naime, da je za javnoprav­nu odgovornost Republike Hrvatske za štetu bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema ni nezakonitog, odnosno nepravilnog rada tijela državne uprave, kao prve pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave.
Ustavni sud u tom smislu ističe da je Zakonom o sustavu državne uprave ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela dr­žavne i javne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa), a ne na načelu krivnje (culpe).
Primarna i neposredna odgovornost države za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave poseban je izraz načela vladavine prava, jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava.
8. Podnositelji u ustavnoj tužbi u tom smislu tvrde da su osporenim presudama nadležnih sudova diskriminirani, jer u njima »nisu primijenjena Opća načela Europskog prava o odgovornosti države za naknadu štete, u kojem su sudovi primijenili nacionalno pravo iznad Načela europskog prava kojima se regulira odgovornost države za naknadu štete, te što su u konkretnom slučaju primijenili institut krivnje, što je protivno Načelima Europskog prava«.
Stoga smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, a iz istih razloga smatraju povrijeđenima i ustavno jamstvo jednakosti stranaca i hrvatskih državljana u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti (»to isto i za čl. 26. Ustava Republike Hrvatske«).
Sukladno navedenom, za utvrđenje je li podnositeljima osporenim presudama nadležnih sudova povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, u ustavnosudskom postupku trebalo je odgovoriti i na sljedeće pitanje:
– jesu li pravna stajališta sudova u vezi s »nezakonitim ili nepravilnim radom«, kao prvom pretpostavkom odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave – koja je Ustavni sud u točki 6. obrazloženja ove odluke ocijenio neprihvatljivim – u konkretnom slučaju dostatna za utvrđenje povrede ustavnog prava podnositelja na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava?
Sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da navedena neprihvatljiva pravna stajališta redovnih sudova, vezana uz zahtjev za postojanjem »voljnog elementa« (krivnje) kao pretpostavke nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države uprave, sama po sebi nisu mogla dovesti do povrede ustavnog prava na jednakost pred zakonom na koje ukazuju podnositelji ustavne tužbe.
To stoga što je u dokaznom postupku pred redovnim sudom utvrđeno da podnositeljima nezakonitim rješenjima Ministarstva financija Republike Hrvatske od 4. prosinca 1993. i 8. studenoga 1994. godine nije nastala šteta. Budući da je nastanak štete druga konstitutivna pretpostavka odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave, činjenica da su sudovi sva tri stupnja pogrešno protumačili pretpostavke za postojanje »nezakonitog ili nepravilnog rada« (prve pretpostavke te odgovornosti), nije od utjecaja na utvrđenje Ustavnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pravne pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave.
Budući da neprihvatljiva pravna stajališta sudova nisu utjecala niti su mogla utjecati na pravilnost utvrđenja o nepostojanju odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave u konkretnom slučaju, to nema ni povrede ustavnog prava podnositelja na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud na kraju napominje da podnositelji u ustavnoj tužbi pogrešno poistovjećuju ustavno jamstvo jednakosti stranaca i hrvatskih državljana u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima, propisano člankom 26. Ustava, s ustavnim jamstvom jednakosti svih pred zakonom, propisanim člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud u tom smislu napominje da konkretan slučaj nije moguće ispitati s aspekta članka 26. Ustava, jer je podnositelj »M.« d.o.o., stranka u provedenom sudskom postupku, domaća pravna osoba koja je tužila Republiku Hrvatsku (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj: U-III-884/2004 (»Narodne novine«, broj 2/05.).
9. Podnositelji smatraju povrijeđenim i ustavno pravo na štovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, zajamčeno člankom 35. Ustava, utvrđujući »da u provedenom postupku nije pružena adekvatna pravna zaštita«.
Članak 35. Ustava propisuje:

Članak 35.

Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
Ocjenjujući provedeni sudski postupak kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud u prvom redu ističe da ga je podnositelj M. d.o.o. pokrenuo radi naknade štete koju je potraživao od Republike Hrvatske smatrajući da su mu tijela državne uprave svojim nezakonitim radom nanijela štetu.
Iz činjeničnog stanja, utvrđenog u dokaznom postupku pred nadležnim sudom, proizlazi da podnositelju u konkretnom slučaju nije nastala šteta. Polazeći od neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je podnositelj M. d.o.o. pokrenuo sudski postupak, ocjene podnositelja o tome, da im »u provedenom postupku nije pružena adekvatna pravna zaštita« Ustavni sud smatra proizvoljnim, osobito u odnosu na pravnu zaštitu ustavnih dobara navedenih u članku 35. Ustava.
10. Podnositelji u ustavnoj tužbi navode da konkretnom slučaju »Republika Hrvatska ne samo da nije poticala gospodarski razvitak tužitelja M. d.o.o., te njegovih osnivača (tužitelja G. Č. i B. Č.), već je umanjila prava tužitelja na način da im nije osigurala jednak položaj na tržištu (neosnovano blokirala žiroračun, opteretila nekretnine i osnovna sredstva založnim pravom M. d.o.o. u svoju korist), a koje radnje su protivne odredbi čl. 49. st. 3. Ustava Republike Hrvatske«.
Članak 49. stavak 3. Ustava propisuje:

Članak 49. stavak 3.

Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.
Ustavni sud napominje da navedena ustavna odredba ne sadrži ljudska prava ili temeljne slobode koje Ustavni sud štiti u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 62. Ustavnog zakona.
Neovisno o tome, međutim, njegova je dužnost upozoriti na neprimjerenost navođenja u ustavnoj tužbi ustavnih odredbi čiji sadržaj ni na koji način nije povezan s činjenicama i okolnostima konkretnog slučaja zbog kojeg je ustavna tužba podnesena.
11. Odluka se temelji na člancima 73. i 75. Ustavnog zakona. Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2314/2006
Zagreb, 21. veljače 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.