USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1295

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. Š. iz Z., koju zastupa G. V., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 12. ožujka 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:
– presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-235/02-2 od 10. veljače 2004. godine i
– točka 1. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-5081/2000 od 13. studenoga 2001. godine.
II. Predmet se vraća Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-235/02-2 od 10. veljače 2004. godine, kojom je odbijena podnositeljičina žalba te potvrđena točka 1. izreke presude i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-5081/2000 od 13. studenoga 2001. godine, donesena u parničnom postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji nekretnine.
Točkom 1. izreke prvostupanjske presude utvrđena je ništavost ugovora o prodaji od 27. studenoga 1995. godine i aneks kupoprodajnog ugovora od 13. prosinca 1995. godine koje su sklopili T. Z. d.d. Z. (tužitelj u parničnom postupku) i podnositeljica, te je podnositeljici naloženo da nadoknadi tužitelju parnični trošak.
Točkom 2. izreke presude odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prijenosu dionica sklopljenog 30. siječnja 1996. godine između parničnih stranaka u svrhu isplate kupovnine po kupoprodajnom ugovoru od 27. studenoga 1995. godine.
S obzirom na činjenicu da je tom točkom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, protiv tog dijela presude podnositeljica nije izjavila žalbu niti taj dio presude osporava ustavnom tužbom.
Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-5081/2000 od 13. studenoga 2001. godine, određena je zabilježba spora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zagrebu, te je odbijen tužiteljev prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.
2. Podnositeljica ističe da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, dok se iz sadržaja ustavne tužbe može zaključiti da podnositeljica smatra povrijeđenim i ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Obrazlažući ustavnu tužbu podnositeljica ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pogrešnim smatra stajalište sudova da je sporni kupoprodajni ugovor ništav. Ističe da su sudovi koji su donijeli osporene presude, u predmetu broj: P-1815/2003, u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, odbili tužbeni zahtjev tužitelja zauzimajući stajalište da ugovor o kupoprodaji istovjetnog sadržaja kao i sporni ugovor, nije ništav. Obrazlažući tvrdnju o postupovnim povredama učinjenim u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, podnositeljica ističe da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora sedam puta nižu od stvarne vrijednosti, te da je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno članku 41. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.) kojim je propisan način utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Mišljenja je da je navedeni propust doveo do toga da je u stvari u kojoj treba suditi vijeće sudio sudac pojedinac (bez suglasnosti stranaka). Pored toga ističe da prvostupanjski sud tužiteljevu žalbu protiv prvostupanjske odluke o parničnom trošku nije dostavio podnositeljici na odgovor, čime je, prema mišljenju podnositeljice, počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode.
4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno je sljedeće:
– T. Z. d.d. Z. (tužitelj) i podnositeljica sklopili su ugovor o prodaji od 27. studenoga 1995. godine i aneks tog ugovora od 13. prosinca 1995. godine kojim tužitelj prodaje, a podnositeljica kupuje nekretninu koja u naravi predstavlja prodavaonicu broj 12, koja se nalazi na kčbr. 4281/7 i 4281/8 (4281/1) k.o. Z.,
– ugovorom o prodaji podnositeljica se obvezala na isplatu ugovorene cijene nekretnine (82.333 DEM) na način da na prodavatelja prenese dionice tužitelja u vrijednosti koja odgovara iznosu ugovorene cijene nekretnine.
Osporena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu temelji se na stajalištu da je sporni ugovor u dijelu kojim je ugovoren način plaćanja kupoprodajne cijene prijenosom vlastitih dionica na prodavatelja suprotan članku 233. Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine« broj 111/93., 34/99., 52/00. i 118/03.), budući da navedenim člankom konkretni slučaj nije predviđen kao jedan od slučajeva u kojima je dopušteno stjecanje vlastitih dionica. Pored toga, prvostupanjski sud ističe da u spornom kupoprodajnom ugovoru nije određena kupoprodajna cijena (budući da nije označen ni broj dionica, ni datum izdavanja, ni vrsta, ni nominalni iznos dionica), te da stoga ugovor nema pravnog učinka.
Prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je osporenom presudom odbio podnositeljičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
5. Člankom 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) propisano je:

Članak 103.

(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
Člankom 233. Zakona o trgovačkim društvima propisani su slučajevi u kojima trgovačko društvo može stjecati vlastite dionice.
Člankom 236. stavcima 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima propisane su pravne posljedice stjecanja vlastitih dionica suprotno članku 233. stavcima 1. i 2. tog Zakona.
Navedene odredbe glase:

Članak 236.

(1) Ako društvo protivno odredbama članka 233. stavka 1. i 2. ovoga Zakona stekne vlastite dionice, mora ih otuđiti u roku od godinu dana.
(3) Ako se vlastite dionice ne otuđe u rokovima propisanim u stavku 1. i 2. ovoga članka, društvo ih mora povući.
Člankom 630. stavkom 1. točkom 28. Zakona o trgovačkim društvima propisana je prekršajna odgovornost pravne osobe koja stekne vlastite dionice protivno članku 233. Zakona o trgovačkim društvima.
6. Nakon analize spisa Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-5081/2000, kao i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da su nad­ležni sudovi u konkretnom slučaju povrijedili podnositeljičino ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Razlozi za navedeno utvrđenje mogu se svesti na sljedeće:
Dana 27. studenoga 1995. godine tužitelj je, kao prodavatelj, s većim brojem svojih dioničara (kao kupcima) sklopio ugovore o kupoprodaji poslovnih prostora kojima je bilo ugovoreno da će se isplata kupljenih poslovnih prostora obaviti prijenosom tužiteljevih dionica s kupca na prodavatelja. Nakon toga, sklopljeni su ugovori o prijenosu dionica.
Nakon otvaranja stečajnog postupka nad prodavateljem, prodavatelj je pokrenuo parnične postupke protiv kupaca poslovnih prostora tražeći utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji i ugovora o prijenosu dionica.
Uvidom u deset presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje je Ustavnom sudu dostavio Trgovački sud u Zagrebu, utvrđeno je da je u osam (od ukup­no deset) pravomoćno okončanih parničnih postupaka u kojima je tužitelj T. Z. d.d. Z. od različitih tuženika tražio utvrđenje spornih kupoprodajnih ugovora sklopljenih 27. studenoga 1995. godine ništavim, pravomoćno odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, dok je u slučaju podnositeljice ustavne tužbe i u još jednom predmetu (P-5084/00) usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je utvrđena ništavost spornih ugovora.
U presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-5467/03-2 od 7. listopada 2003., Pž-8035/03-2 od 9. prosinca 2003., Pž-2296/02-2 od 16. prosinca 2003., Pž-8036/03-2 od 23. prosinca 2003., Pž-18/03-2 od 10. veljače 2004., Pž-7948/03-2 od 13. siječnja 2004., Pž-2917/05-3 od 23. studenoga 2005. i Pž– 3266/03-3 od 21. rujna 2006. izraženo je stajalište da se zabrana sklapanja ugovora odnosi samo na jednu ugovornu stranu (u konkretnim slučajevima na tužitelja), te da stjecanje vlastitih dionica suprotno članku 233. stavcima 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima nema za posljedicu ništavost ugovora.
Slijedom iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da su u slučaju podnositeljice u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i u gore navedenim predmetima, sudovi koji su donijeli osporene presude, bez valjanog obrazloženja, odstupili od sudske prakse, što upućuje na samovoljnu primjenu materijalnog prava i povredu podnositeljičinog ustavnog prava jednakosti pred zakonom zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Stoga osporene presude nadležnih sudova Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivima.
7. S obzirom na utvrđenu povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositeljice o povredi ostalih ustavnih prava.
8. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
9. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1423/2004
Zagreb, 12. ožujka 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.