USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1306

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli M. B. i P. B., oboje iz N., na sjednici održanoj 14. ožujka 2007., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-2552/03 od 6. svibnja 2004., kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena pobijana točka II. izreke presude Općinskog suda u Novskoj, broj: P-91/03 od 31. listopada 2003. godine.
Prvostupanjskom presudom, u (nepobijanoj) točki I. izreke, presuđeno je:
Djelimice se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja te se utvrđuje da su B. P. i B. M. zakonitim useljenjem stekli pravo na poštivanje doma, privatnog i obiteljskog života u N., u stanu koji se nalazi na adresi: (...), koji je u naravi dvosoban stan veličine 52,84 m2 na drugom katu zgrade, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati.
Pobijanom točkom II. izreke prvostupanjske presude presuđeno je:
Odbijaju se tužitelji sa ostatkom tužbenog zahtjeva kojim traže predaju istoga stana u posjed i troškove parničnog postupka.
2. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu da je »u svim narečenim pojedinačnim pravnim aktima prihvaćeno i presuđeno da su ustavni tužitelji zakonitim useljenjem stekli dom, u kome su realizirali svoj privatni i obiteljski život (...) U pitanju je nesporno utvrđenje elementarnog ljudskog prava, čija je sadržina u svemu sukladna odredbi čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda«, koja je »dio unutarnjeg pravnog sustava, a prema ovom propisu se radi o pravnoj normi sa pravnom snagom jačom od zakona, temeljem čl. 140. Prema tome Ustavom je garantirano da neko pravo predviđeno Konvencijom se štiti jačom snagom nego što to omogućava bilo koji zakon. (...) Osnovni standard je da se titular prava na poštivanje doma, privatnog i obiteljskog života UVIJEK MOŽE VRATITI U SVOJ STAN. (...) Iz izloženog se vidi da ustavni tužitelji kao stranke u parnici jednostavno nisu bili u jednakom i ravnopravnom statusu s drugim građanima Republike Hrvatske, budući im je uskraćeno ustavno pravo na cjelovito uživanje prava na poštivanje doma, privatnog i obiteljskog života budući im nije omogućen povratak u njihov dom. Garancija da se mogu vratiti u svoj dom je ustavnim tužiteljima formirana temeljem propisa koji ima pravnu snagu jaču od zakona, a ovo gradiranje pravne snage je učinjeno temeljem odredbe čl. 140. Ustava Republike Hrvatske. Samim tim je razvidno da su naznačeni pravosudni organi svojim pojedinačnim aktima direktno povrijedili i odredbe čl. 14. i 26. Ustava Republike Hrvatske, a posebno odredbu čl. 140. Ustava Republike Hrvatske«.
Sukladno navedenom, podnositelji smatraju da im je osporenim presudama, u dijelu u kojem su odbijeni sa zahtjevom za predaju stana u posjed (točka II. izreke prvostupanjske presude), u prvom redu povrijeđeno pravo na poštovanje doma, te privatnog i obiteljskog života, zajamčeno člankom 8. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) u vezi s člankom 140. Ustava, dok povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. i 26. Ustava (zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom i jednakost stranaca i hrvatskih državljana u postupku pred sudom) spominju, ali ih pobliže ne obrazlažu.
Predlagatelji predlažu da se u ustavnosudskom postupku »utvrdi povreda navedenog ustavnog prava i preinače akti kojima je ta povreda učinjena (...) tako da se odluči da se predmetni stan stavlja na raspolaganje ustavnim tužiteljima slobodan od osoba i stvari u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe«.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema članku 62. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku u kojem su donesene osporene odluke i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog miješanja u njihova ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom (ustavna prava).
4. Nakon razmatranja cjelokupnog spisa predmeta i mjerodavne dokumentacije, te činjenica i okolnosti utvrđenih u provedenom sudskom postupku koji su relevantni za ocjenu o postojanju povreda ustavnih i konvencijskih prava koje podnositelji ističu u ustavnoj tužbi, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
4.1. Protiv podnositelja je 1992. Zanatska radna organizacija »N.« iz N., koja je Odlukom broj 8/15 od 5. srpnja 1989. dodijelila podnositeljima sporni stan na korištenje, tužbom pokrenula postupak pred Općinskim sudom u Novskoj, pod brojem: P-110/92, radi otkaza stanarskog prava podnositelja na spornom stanu. U tom je postupku podnositeljima, kao osobama nepoznata boravišta i bez punomoćnika, bio postavljen staratelj za poseban slučaj.
Taj je postupak pravomoćno okončan 15. ožujka 1993. otkazom stanarskog prava podnositelja na spornom stanu po dvije pravne osnove: prvo, po osnovi iz članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/1985., 42/1986., 22/1992. i 70/1993.), koji je propisivao da se stanaru može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci; drugo, po osnovi iz članka 97. stavka 1. točke 3. Zakona o stambenim odnosima koji je propisivao prestanak stanarskog prava ako stanar ne plaća stanarinu u razdoblju dužem od tri mjeseca.
Podnositelji su 12. lipnja 1998. podnijeli prijedlog za ponavljanje tog postupka, koji je 19. rujna 2002. pravomoćno odbačen kao nepravodoban, nakon čega su podnijeli i reviziju, također odbačenu zbog nepravodobnosti.
4.2. Podnositelji su 16. svibnja 2003. Općinskom sudu u Novskoj podnijeli tužbu protiv Republike Hrvatske pod brojem: P-91/03, kojom su zatražili utvrđenje da su stekli pravo na poštovanje doma, privatnog i obiteljskog života u spornom stanu (koji je zahtjev osporenim presudama pravomoćno usvojen), kao i predaju stana u posjed (koji je zahtjev osporenim presudama pravomoćno odbijen).
Te su presude predmet ovog ustavnosudskog postupka. U tom se postupku, dakle, tužbeni zahtjev podnositelja nije odnosio na priznanje/utvrđenje njihovog stanarskog prava na spornom stanu, jer je to bila presuđena stvar (res judicata), s posljedicom da od 1993. oni nisu nositelji nikakvih, pa ni stanarskih prava na tom stanu. Podnositelji su umjesto toga 2003. podnijeli tužbeni zahtjev za utvrđenje prava na poštovanje doma i svoga privatnog i obiteljskog života u spornom stanu u smislu članka 8. Konvencije, a po toj osnovi i za predaju u posjed spornog stana.
Navedene činjenice razvidne su i iz pripremnog podneska tužitelja na broj parničnog spisa P-91/03-4 od 21. listopada 2003., u kojem podnositelji izrijekom navode da se »konkretni tužbeni zahtjev ne odnosi niti na bivše tzv. stanarsko pravo, niti pravo vlasništva. Tužitelji izrijekom ne spominju niti stanarsko pravo niti pravo vlasništva, već posebno pravo označeno kao pravo na poštivanje doma, privatnog i obiteljskog života« (stranica 14. navedenog sudskog spisa).
Podnositelji ustavnu tužbu temelje, dakle, na činjenici da je deklaratornim dijelom (točkom I.) izreke prvostupanjske presude utvrđeno da su stekli pravo zajamčeno međunarodnim ugovorom (pravo na poštovanje doma, privatnog i obiteljskog života na spornom stanu, zajamčeno člankom 8. Konvencije). Smatraju da im ta činjenica pruža valjanu pravnu osnovu za svakodobni posjed spornog stana, pa i neovisno o tome što im je stanarsko pravo na tom stanu pravomoćnom sudskom presudom otkazano 1993. Drugim riječima, smatraju da imaju pravo na posjed spornog stana, neovisno o tome na koji su način prava i obveze iz stambenih odnosa uređeni domaćim zakonodavstvom, jer je međunarodni ugovor (Konvencija) po pravnoj snazi iznad domaćih zakona.
4.3. Ustavni sud primjećuje da su nadležni redovni sudovi odlučivali o tužbenim zahtjevima podnositelja neposredno primjenjujući članak 8. Konvencije.
Članak 8. Konvencije glasi:

Članak 8.

PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Pozivajući se na članak 8. stavak 1. Konvencije, osnovanost utvrđenja da su podnositelji stekli pravo na poštovanje doma, te svoga privatnog i obiteljskog života u spornom stanu prvostupanjski sud obrazlaže na sljedeći način:
Člankom 8. pomenutog međunarodnog propisa predviđeno je da ‘svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja’. pa je osnovana tužbena tvrdnja, a i istovjetan i istoimeni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji tvrde da su i oni stekli pravo na poštovanje doma, privatnog i obiteljskog života u spornom stanu. (...) Dakle, tužitelji su dobili stan na korištenje, u isti uselili na zakonit način, za vrijeme njihova korištenja stana i stanovanja u njemu imali su ‘pravo na poštovanje svoga privatnog obiteljsko života, doma i dopisivanja’ (...).
Pozivajući se na članak 8. stavak 2. Konvencije, neosnovanost tužbenog zahtjeva kojim su podnositelji tražili predaju u posjed spornog stana prvostupanjski sud obrazlaže na sljedeći način:
Kada su tužitelji napustili stan, nevezano za razloge i opravdanost takvog napuštanja, oduzeto im je pravo na daljnje korištenje istoga, sukladno zakonima ove države. (...) već pomenutim čl. 8. st. 2. Konvencije, državama potpisnicama je ostavljeno pravo ‘miješanja u ugovorena prava’ u slučajevima i po postupcima predviđenim svojim zakonima. Republika Hrvatska je postupak oduzimanja prava na daljnje korištenje stana provela ‘u skladu sa zakonom’ o stambenim odnosima (...).
5. Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni redovni sudovi koji su odlučivali o tužbenom zahtjevu podnositelja pogrešno protumačili, pa onda i pogrešno primijenili članak 8. Konvencije, jer su propustili utvrditi može li se sporni stan u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva (2003.) uopće smatrati »domom« podnositelja u smislu članka 8. Konvencije.
Iz spisa predmeta nesporno je, naime, da su podnositelji živjeli u spornom stanu u razdoblju od 5. srpnja 1989. do 12. rujna 1991. godine, kada su ga napustili izbjegavši u Beograd (podnositelj je prijavljen kao izbjeglica u Beogradu 20. rujna 1991., a podnositeljica 26. svibnja 1992.), a da o svom novom mjestu boravka i adresi nisu nikoga obavijestili (u svom prijedlogu za ponavljanje postupka od 12. lipnja 1998. podnositelji su naveli da »u doba raspravljanja notorno je bilo da je prebivalište tuženika nepoznato«, str. 12. sudskog spisa P-110/92). Napominje se da je podnositelju rješenjem Zanatskog poduzeća »N.« N., broj: 6/37 od 30. listopada 1991., prestao i radni odnos, jer »nije dolazio na rad u razdoblju od 31. 8. do 30. 9. 91., kao ni obavijestio poduzeće o razlozima izostanka«. Nadalje, prema vlastitim navodima, podnositelji nisu poduzimali nikakve radnje u vezi sa spornim stanom, iako »za sve vrijeme normalno da smo razmišljali o svojoj imovini ovdje, pokušavali smo stupiti u vezu sa nekim poznanicima, ali se sve promijenilo, od telefona, adresa, pa nadalje« (izjava podnositelja na zapisnik od 29. listopada 2003. sastavljenog kod Općinskog suda u Novskoj, str. 17. spisa predmeta P-91/03-6). Podnositelji su tek 12. lipnja 1998. poduzeli prvu takvu radnju podnijevši prijedlog za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog 1993. presudom Općinskog suda u Novskoj kojom im je otkazano stanarsko pravo na spornom stanu, a koji je odbačen zbog nepravodobnosti.
Sažeto, podnositelji su u spornom stanu živjeli dvije godine i dva mjeseca u razdoblju od 1989. do 1991., kada su ga bez opravdanih razloga napustili, s posljedicom da im je 1993. stanarsko pravo na njemu pravomoćno otkazano. Prvu radnju vezanu uz taj stan poduzeli su gotovo sedam godina nakon njegova napuštanja (1998.), a tužbeni zahtjev na utvrđenje da imaju pravo na poštovanje doma i privatnog i obiteljskog života u tom stanu i na predaju stana u posjed postavili su gotovo 13 godina nakon njegova napuštanja (2003.).
S obzirom na takve činjenice i okolnosti, Ustavni sud ocjenjuje da se u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva 2003. sporni stan više nije mogao smatrati »domom« podnositelja u smislu članka 8. Konvencije.
S obzirom na tu činjenicu, nadležni redovni sudovi trebali su odbaciti prvi dio tužbenog zahtjeva podnositelja koji se odnosio na utvrđenje da su stekli pravo na poštovanje doma, privatnog i obiteljskog života u spornom stanu, jer se članak 8. Konvencije na konkretan slučaj nije mogao primijeniti ratione materiae (sporni stan 2003. više nije bio njihov dom).
Umjesto toga, sudovi su utvrdili da su podnositelji stekli pravo na poštovanje doma i svoga privatnog i obiteljskog života u spornom stanu »zakonitim useljenjem« u njega, što znači da su tužbeni zahtjev (neosnovano) usvojili u odnosu na razdoblje u kojem se taj stan mogao smatrati »domom« podnositelja u smislu članka 8. Konvencije (to jest, u razdoblju od 5. srpnja 1989. do najkasnije 15. ožujka 1993., kada je sudska presuda o otkazu stanarskog prava postala pravomoćna).
Čini se da podnositelji pogrešno tumače navedeni deklaratorni dio (točku I.) osporene prvostupanjske presude, smatrajući da su im – usvajanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva – sudovi priznali »pravo na dom« u spornom stanu počevši od 2003. godine (to jest, od pravomoćnosti točke I. prvostupanjske presude), iz čega podnositelji izvode i svoje pravo na posjed spornog stana. To je razvidno iz dijela ustavne tužbe u kojem se ističe da povredu čl. 8. Konvencije »ustavni tužitelj vidi u tome što su u svim narečenim pojedinačnim pravnim aktima prihvaćeno i presuđeno da su ustavni tužitelji zakonitim useljenjem stekli dom, u kome su realizirali svoj privatni i obiteljski život u stanu (...)«.
Takvo tumačenje točke I. izreke pravomoćne prvostupanjske presude nije prihvatljivo, niti se s bilo kojeg aspekta može smatrati osnovanim.
S druge strane, budući da podnositelji u ustavnoj tužbi nisu ni osporavali točku I. izreke pravomoćne prvostupanjske presude, Ustavni sud nema osnove za njezino ukidanje, iako je njome povrijeđeno pravilo ratione materiae. Tim više što se ozbiljan propust sudova koji se sastoji u primjeni Konvencije na konkretan slučaj – iako se ona s obzirom na okolnosti slučaja nije mogla primijeniti, jer sporni stan 1993. više nije bio dom podnositelja – ne bi ni mogao tumačiti kao povreda ljudskih prava ili temeljnih sloboda podnositelja zajamčenih Ustavom.
Stoga Ustavni sud ostaje na utvrđenju da su nadležni redovni sudovi primijenili članak 8. Konvencije na konkretan slučaj suprotno pravilu ratione materiae.
6. Ustavni sud napominje da u ovom ustavnosudskom postupku nije ispitivao činjenice vezane uz utvrđenje je li se sporni stan – s obzirom na činjenicu da su podnositelji taj stan napustili 12. rujna 1991. – mogao smatrati »domom« podnositelja u vrijeme otkaza stanarskog prava podnositelja (to jest, 15. ožujka 1993.), zbog čega bi onda i sam otkaz stanarskog prava predstavljao miješanje sudova u prava podnositelja zajamčena člankom 8. Konvencije, što bi onda nalagalo i da se ispita je li miješanje sudova bilo opravdano i u skladu s mjerodavnim zakonom, je li imalo legitiman cilj i je li bilo nužno u demokratskom društvu, odnosno je li bilo razmjerno legitimnom cilju koji se time nastojao postići (v. presudu Europskog suda za ljudska prava Blečić protiv Hrvatske od 29. srpnja 2004., zahtjev br. 59532/00). Te činjenice, naime, nisu bile pravno relevantne u sudskom postupku pokrenutom 2003., niti je tužbeni zahtjev podnositelja uopće bio usmjeren na otkaz njihova stanarskog prava, budući da se radilo o presuđenoj stvari iz 1993. (res judicata), zbog čega se na tu presuđenu stvar Konvencija ne primjenjuje ratione temporis po sili članka 35. Konvencije.
Konvencija je, naime, stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997., dakle nakon pravomoćnog okončanja navedenog sudskog postupka 1993., pa se na taj postupak ona ne primjenjuje zbog vremenske nenadležnosti. Takvo stajalište zauzelo je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava u presudi Blečić protiv Hrvatske od 8. ožujka 2006. (zahtjev br. 59532/00), u kojoj je između ostaloga istaknuto sljedeće:
80. Štoviše, pružanje pravne zaštite obično pretpostavlja utvrđenje da je miješanje bilo nezakonito na temelju prava koje je bilo na snazi kad se miješanje dogodilo (tempus regit actum). Stoga bi svaki pokušaj ispravljanja, na temelju Konvencije, miješanja koje je bilo završilo prije nego što je Konvencija stupila na snagu, nužno vodilo do njene retroaktivne primjene.
(...)
90. Prema općem pravilu međunarodnoga prava izraženom u članku 28. Bečke konvencije, odredbe međunarodnih ugovora ne primjenjuju se retroaktivno osim ako se stranke nisu izričito drugačije sporazumjele. To je istina posebice za međunarodne ugovore kao što je Konvencija, koja predstavlja više od pukih uzajamnih obvezujućih dogovora između država ugovornica. Ona izravno stvara prava za privatne pojedince unutar njihovih nadležnosti (vidi, inter alia, presudu u predmetu Ireland v. the United Kingdom, od 18. siječnja 1978., Series A br. 25, str. 90-91, stavak 239.). Stoga ovo gornje pravilo o ne-retroaktivnosti međunarodnih ugovora nije mjerodavno samo za sam Sud, nego, prvo i najvažnije, i za domaće sudove kad su pozvani primijeniti Konvenciju.
Sukladno navedenom, utvrđujući da su podnositelji stekli pravo na poštovanje doma i svoga privatnog i obiteljskog života u spornom stanu u razdoblju od 5. srpnja 1989. do (najkasnije) 15. ožujka 1993. u smislu članka 8. Konvencije, nadležni redovni sudovi neosnovano su primijenili Konvenciju i na razdoblje u kojem ona nije bila na snazi u Republici Hrvatskoj. Time su povrijedili pravilo o ne-retroaktivnosti međunarodnih ugovora.
Međutim, uvažavajući i u ovom slučaju činjenicu da podnositelji u ustavnoj tužbi nisu osporavali točku I. izreke pravomoćne prvostupanjske presude, Ustavni sud ponavlja da nema osnove za njezino ukidanje. Tim više što se ni ovaj propust sudova, koji se sastoji u primjeni Konvencije na konkretan slučaj – iako se ona s obzirom na okolnosti slučaja nije mogla primijeniti ratione temporis – ne bi mogao tumačiti kao povreda ljudskih prava ili temeljnih sloboda podnositelja, zajamčenih Ustavom.
Stoga Ustavni sud ostaje na utvrđenju da su nadležni redovni sudovi, uz povredu pravila ratione materiae (točka 5. obrazloženja ove odluke), primijenili članak 8. Konvencije na konkretan slučaj i suprotno pravilu ratione temporis.
7. Podnositelji u ustavnoj tužbi spominju i povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14. i 26. Ustava (zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom i jednakost stranaca i hrvatskih državljana u postupku pred sudom).
Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo zabrane diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. Iako su se pozvali na članak 14. stavak 1. Ustava, podnositelji u ustavnoj tužbi nisu ni na koji način obrazložili povredu navedenog ustavnog jamstva. Ni Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku nije našao činjenice ili okolnosti koje bi na bilo koji način upućivale na to, da su u postupku koji je prethodio ustavnosudskom podnositelji bili diskriminirani po bilo kojem svojstvu (spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj osobini).
Ustavni sud ocjenjuje da osporenim presudama nije učinjena povreda ustavnog jamstva podnositelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava. Iz ustavne tužbe je razvidno da podnositelji zapravo prigovaraju ishodu sudskog postupka u kojem im je odbijen njihov tužbeni zahtjev za predaju spornog stana u posjed. S druge strane, kako osnovu za takav prigovor nalaze u točki I. izreke prvostupanjske presude, Ustavni sud upućuje na točke 5. i 6. obrazloženja ove odluke u kojima su sadržani razlozi iz kojih je razvidna njegova neosnovanost.
8. Člankom 26. Ustava zajamčena je državljanima Republike Hrvatske i strancima jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
S obzirom na sadržaj ustavne odredbe (jednakost stranaca i hrvatskih državljana u postupcima pred sudovima), kao i činjenicu da se u spisu predmeta nalaze uvjerenja o hrvatskom državljanstvu podnositelja, pa u postupku nije sudjelovala nijedna osoba stranog državljanstva, članak 26. Ustava nije mjerodavna u konkretnom slučaju.
9. Slijedom navedenog, a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci. Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2711/2004
Zagreb, 14. ožujka 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.