UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1341

PRESUDA

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić kao predsjednice vijeća, Silve Rulic Hren i Lidije Rostaš-Beroš kao članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja PZ AUTO d.o.o. Velika Gorica, kojega zastupa Hrvoje Arko, odvjetnik iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2002-01/60 urbroj: 580-02-02-10-4 od 22. listopada 2002., radi zaštite tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2006.,

presudio je

Tužba se odbija.

Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Osporenim je rješenjem utvrđena ništavom odredba članka 14. stavka 2. Uvozničkog ugovora pod nazivom »Cijene« koja glasi: »uvoznik će svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene trgovaca utvrđivati sporazumno s isporučiteljem. Ovo ne vrijedi, ukoliko je protivno zakonskim propisima i uredbama vlasti. Promijene li se kalkulacijski podaci koji su uzeti kao temelj, uvoznik će tada odmah obavijestiti isporučitelja.«
U točki 2. izreke naloženo je poduzetniku, ovdje tužitelju, da odredbu uvozničkog ugovora koja je utvrđena ništavom briše te u roku od 30 dana od dana dostave rješenja Agenciji za zaštitu tržiš­nog natjecanja dostavi dokaz o izvršenju ovog naloga.
U točki 3. i 4. izreke rješenja tuženi je obvezan u roku od 30 dana od dana sklapanja trgovačkih ugovora s distribucijskim partnerima isto dostaviti na ocjenu tuženome te je obvezan na plaćanje upravne pristojbe. U točki 5. je određeno da će se rješenje objaviti u »Narodnim novinama«.
Pravodobnom tužbom tužitelj pobija rješenje u točki 1., 2. i 5. izreke iz razloga utvrđenih odredbom članka 10. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92).
Pogrešnu primjenu zakona odnosno na zakonu utemeljenog propisa tužitelj vidi u razlozima osporenog rješenja prema kojima tuženi primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije o ocjeni sporazuma o distribuciji motornih vozila koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Ukazuje na obrazloženje osporenog rješenja prema kojem se ovlaštenje za primjenu navedenih pravila temelji na odredbi članka 70. stavka 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica odnosno privremenog sporazuma. Međutim, predmetni uvoznički ugovor sklopljen je između AUDI AG SR Njemačka INGOLSTADT kao isporučitelja s jedne strane i tužitelja kao uvoznika s druge sukladno odredbi članka 17. dana 13. siječnja 2000. godine. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora ovi sporazumi nisu bili potpisani time da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nije stupio na snagu niti do danas jer nije potpisan od svake države članice Europske zajednice. Zato se oni ne mogu primijeniti u ovoj stvari, smatra tužitelj.
Nadalje, tužitelj navodi kako iz osporenog rješenja nije jasno koje je to načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije tuženi primjenjivao prilikom ocjene predmetnog ugovora pa kako postoji razlika između pojma komparativnog prava Europske unije i pojma prava Europske unije činjenično je ostalo neutvrđeno koje kriterije je tužena primijenila prilikom rješavanja. Ovo posebno s obzirom na obrazloženje kako pravo tržišnog natjecanja na području Republike Hrvatske ne sadrži podzakonske akte kojima se detaljno uređuje način ocjene Sporazuma o distribuciji motornih vozila pa je samim time nejasno zašto i na koji način je utvrđeno da bi odredba članka 14. stavka 2. predmetnog uvozničkog ugovora bila ništava.
Uz navedeno tužitelj ukazuje kako su pretpostavke za primjenu pojedinih instrumenata za tumačenje članaka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske unije ponajprije određivanje mjerodavnog tržišta, položaj pojedinog poduzetnika na tržištu, njegova tržišna snaga, udjel u ukupno ostvarenom prometu na tržištu ili njegovom dijelu te povezanost s drugim poduzetnicima što su sve činjenice odlučne za ocjenu sporazuma između poduzetnika, jednako kao što i u smislu odredbe članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja prilikom ocjene sporazuma iz članka 7. Zakona valja voditi račune i utvrditi ukupan godišnji promet sudionika sporazuma i udio ostvarenog prometa sudionika u odnosu na ukupni promet na tržištu ili dijelu tržišta na kojem učinak sporazuma djeluje.
Tužitelj citira spornu odredbu uvozničkog ugovora prema kojoj je utanačeno da će uvoznik svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene distribucijskih partnera utvrđivati sporazumno s isporučiteljem. Međutim, upozorava da ta ista odredba sadrži i utanačenje kako odredba »ne vrijedi« ukoliko je protivna zakonskim propisima i uredbama vlasti. Zato se prva rečenica članka 14. stavka 2. Uvozničkog ugovora nije ni primjenjivala pa, ukoliko su stranke same utvrdile kako određena odredba ugovora ne vrijedi, nisu postojale pretpostavke ni osnova da tuženi osporenim rješenjem utvrdi da je odredba ništava, odnosno da se tužitelju naloži brisati je iz predmetnog ugovora.
I konačno, tužitelj smatra izreku osporenog rješenja u točki 2. nerazumljivom jer se samo tužitelju kao jednoj od ugovornih strana nalaže brisanje odnosne odredbe iz predmetnog ugovora.
Tužitelj predlaže da se tužba uvaži, a osporeno rješenje u pobijanom dijelu poništi.
U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Tužba nije osnovana.
Temeljem članka 7. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj 48/95, 52/97 i 87/98) zabranjeni su sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanje slobodnog tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se izravno ili neizravno utvrđuju cijene robe i usluga, visina i vrijeme snižavanja ili povećavanja cijena ili kojima se dovodi potrošače u nejednak položaj glede cijena. Takvi sporazumi su ništavi.
Nesporno je da je člankom 14. stavkom 2. Uvozničkog ugovora sklopljenog 13. siječnja 2005. godine između tužitelja kao poduzetnika PZ AUTO d.o.o. Velika Gorica i poduzetnika AUDI AG sa sjedištem u Ingolstadtu SR Njemačka ugovoreno da će uvoznik, ovdje tužitelj, svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene trgovaca utvrđivati sporazumno s isporučiteljem, tvrtkom AUDI AG Ingolstadt.
Neosnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
U ocjeni zakonitosti i dopustivosti sporazuma, konkretno, odred­be članka 14. Uvozničkog ugovora tuženo je tijelo, a to nedvojbeno proizlazi iz osporenog rješenja primijenilo citiranu odredbu članka 7. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i dao potpune razloge ocjeni kako i zašto ta odredba ugovora sadrži nedopušteno ograničenje slobodnog tržišnog natjecanja.
Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja prema članka 1. uređuje pravila ponašanja i sustav mjera za zaštitu slobodnog natjecanja na tržištu. Člankom 7. Zakona izričito je određeno što će se osobito smatrati povredom pravila ponašanja u okvirima slobodnog tržišnog natjecanja, a uz ostalo na prvom mjestu već navedeni način utvrđivanja cijena.
Pravilno navodi tužitelj da su temeljem odredbe članka 140. Ustava Republike Hrvatske Međunarodni ugovori dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, što pretpostavlja da su oni na snazi.
Kada tuženo tijelo u razlozima osporenog rješenja navodi da u nedostatku podzakonskih akata Republike Hrvatske koji bi odredili kriterije, načine i standarde za ocjenu sporazuma (ugovora) primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije o ocijeni sporazuma o distribuciji motornih vozila koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tada upravo u interesu stranaka obznanjuje jedinstvenost pristupa ocjeni i upućuje na način i standard koji uzima kao mjerilo i tako otklanja svaku mogućnost proizvoljnosti u ocjeni zakonitosti ugovora čime jamči jednakost svih stranaka pred ovim tijelom, nositeljem javnih ovlasti. No, tuženi nije navedene međunarodne akte i kriterije primijenilo samo kao pravno pravilo već je imao i ovlaštenje na primjenu tih akata temeljem odredbe članka 70. i članka 130. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 14/01).
Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju tržišno natjecanje je uređeno odredbama članka 40., 69. i 70. pa je među ostalim propisano da će se svako postupanje suprotno pravilima slobodnog tržišnog natjecanja ocjenjivati temeljem kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Zajednici posebice članka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije zajednice. Odredbe članka 40. i 70. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju odgovaraju odred­bama članka 27. i 35. Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice. Taj je Sporazum sklopljen 29. listopada 2001. godine te se privremeno primjenjivao od 1. siječnja 2002., a stupio je na snagu 1. ožujka 2002. te će se primjenjivati do stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Činjenica da je uvoznički ugovor koji je bio predmetom ocjene u konkretnoj stvari sklopljen prije stupanja na snagu navedenog Sporazuma ne znači da se na njega isti ne može odnosno, ne smije primijeniti. Ovo zato jer navedeni Međunarodni sporazumi upravo imaju za cilj da se s tržišta uklone svi ugovori, odnosno mogući odnosi kojima se ograničava ili osujećuje slobodno natjecanje na tržištu.
Neosnovano tužitelj osporava zakonitost rješenja zbog neutvrđenih odlučnih činjenica. Ovo zato jer su u postupku te činjenice utvrđene i dokumentirane. Položaj tužitelja na tržištu upravo je nedvojben slijedom činjenice da prema uvozničkom ugovoru s isporučiteljem ima isključivo pravo veleprodaje vozila »Audi« za područje Republike Hrvatske, a tim položajem na tržištu Republike Hrvatske ima i mogućnost izravnog utjecaja na dimenziju slobodnog tržišnog natjecanja, konkretno, distributera za maloprodaju.
Tuženi nije bio dužan utvrditi da li su ugovorne strane isključile od primjene odredbu ugovora o sporazumnom utvrđivanju cijena za daljnju prodaju ili ne. Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja izrav­no ili neizravno utvrđivanje cijena roba i usluga je zabranjeno pa je takav sporazum izričitom odredbom stavka 2. članka 7. ex lege ništav. Dakle, sama odredba ugovora je prema sadržaju utanačenja ništava po sili zakona, a ne čini je ništavom tek moguća primjena. Takva interpretacija odredbe članka 7. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja bila bi protivna smislu i cilju Zakona koji štiti slobodno tržišno natjecanje, a ne ograničava se samo na sankcioniranje mogućeg faktičnog ponašanja na tržištu protivno načelima i odnosima slobodnog tržišnog natjecanja.
Nije osnovan prigovor tužitelja o nerazumljivosti točke 2. izreke rješenja. Nalog tužitelju na brisanje ništave odredbe Ugovora uz obvezu da tužitelj o učinjenome dostavi dokaz ne ulazi u ugovorni odnos.
Ništavost djeluje prema svima, pa u ovom slučaju i prema Audi AG, Ingolstadt kao jednoj od ugovornih strana. Obveza tužitelja iz točke 2. izreke rješenja ne tumači se bukvalno, već pretpo­stavlja aktiv­nost ugovorne stranke (tužitelja) u pravcu obavijesti ugovornom partneru o ništavosti i autoritativnom aktu nadležnog državnog tijela kojim je ništavost proglašena te o razlozima i time nedopuštenosti ispunjenja tog dijela ugovora.
Objava rješenja u »Narodnim novinama« određena je sukladno članku 37a. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja pa je tužba neosnovana i u odnosu na točku 5. izreke rješenja
Na temelju izloženoga sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92) presuđeno je kao u izreci.
Objava presude u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka 37a. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Broj: Us-555/2003-4
Zagreb, 9. studenoga 2006.

Predsjednica Vijeća
Jasminka Jenjić, v. r.