USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1550

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. N. iz K., kojeg zastupa N. M., odvjetnik iz K., na sjednici održanoj 19. travnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– presuda Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-54/02-2 od 21. siječnja 2004. i
– presuda Općinskog suda u Karlovcu broj: P-721/99-9 od 1. lipnja 2001. godine.
II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Karlovcu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-54/02-2 od 21. siječnja 2004. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj: P-721/99-9 od 1. lipnja 2001. godine. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim ugovor o zajmu sklopljen 5. lipnja 1996. između drugotužene, T. N. kao zajmodavca, i podnositelja, kao zajmoprimca. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev podnositelja da se naloži tuženicima, I. C. i T. N., da mu solidarno isplate iznos od 11.000 DEM s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositelja jer su utvrdili da se radi o presuđenoj stvari.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 23. i 29. Ustava, kao i da su povrijeđene odredbe članaka 3. i 117. Ustava. Podnositelj smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o presuđenoj stvari, jer o ništetnosti ugovora o zajmu nije odlučivano u postupku koji se vodio pod brojem: P-437/98 po tužbi T. N. a protiv podnositelja ustavne tužbe, kao tuženika. Predmet tog spora bila je isplata pozajmljenog iznosa novca. Podnositelj ističe da se u postupku broj: P-437/98 sud nije bavio time je li ugovorena kamata »zelenaška«, niti je to bio dužan utvrđivati po službenoj dužnosti. Osim toga, u tom predmetu broj: P-437/98 donijeta je presuda zbog izostanka, a podnositelj je »osobno nije vidio i nije imao vremena na istu uložiti pravni lijek«.
Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, podnijete na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i pot­puno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Iz spisa Općinskog suda u Karlovcu broj: P-721/99 razvidno je da je podnositelj 3. lipnja 1999. podnio tužbu protiv tuženih I. C. i T. N. tražeći da sud utvrdi ništetnim ugovor o zajmu sklopljen 5. lipnja 1996. između T. N. kao zajmodavca i podnositelja kao zajmoprimca, jer sadrži »zelenaške« kamate. Tužbom je podnositelj tražio i da sud obveže tuženike na isplatu iznosa od 11.000 DEM koliko im je podnositelj isplatio na ime ugovorenih kamata na iznos od 10.000 DEM.
Prvostupanjski sud je uvidom u spis broj: P-437/98 utvrdio da je u tom predmetu T. N. tužila podnositelja ustavne tužbe radi povrata iznosa od 10.000 DEM zajedno s pripadajućim kamatama, pozajmljenog na temelju ugovora o zajmu sklopljenog 5. lipnja 1996. između stranaka. U tom predmetu sud je donio presudu zbog izostanka 24. ožujka 1998., koja je postala pravomoćna 18. travnja 1998. godine.
Na temelju navedenog, prvostupanjski sud je ocijenio da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, na što sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 333. stavku 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05. i 2/07., u daljnjem tekstu: ZPP). Stajalište je prvostupanjskog suda da nije postala pravomoćna samo izreka presude broj: P-437/98 već i »dio razloga presude koji služe identifikaciji pravnog odnosa«. Prvostupanjski sud smatra da to znači »da je po toj pravomoćnoj presudi odlučeno da je ugovor o zajmu od 5.6.1996. g. kojeg sada hoće utvrditi ništavim tužitelj M. N., pravomoćno utvrđen valjanim«. Prema ocjeni suda »zapreku da se usvoji ovdje tužbeni zahtjev tužitelja predstavlja situacija što je ovdje tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti sadržajno kontradiktoran i inkompatibilan s pravomoćnom presudom P-437/98 tako da osnovanost ove pravomoćne presude isključuje mogućnost da bi mogao biti osnovan i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti. Stoga zbog razloga pravomoćno presuđene stvari je valjalo tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom«.
Slijedom tih razloga, a s obzirom da drugi dio tužbenog zahtjeva podnositelja ovisi o utvrđenju ništetnosti ugovora o zajmu, sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva podnositelja kojim je tražio isplatu iznosa od 11.000 DEM.
Drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositelja istaknuvši da »u situaciji kad je u pravomoćno okončanoj parnici naloženo tuženiku da temeljem ugovora o zajmu, plati tužiteljici određeni iznos, ne može tuženik, sada u svojstvu tužitelja, u novoj parnici, tražiti da se utvrdi da tužiteljica iz prethodne parnice (sada tužena) nema pravo na isplatu tog iznosa«.
Drugostupanjski sud smatra neosnovanima navode žalbe da je ugovor o zajmu ništetan zbog ugovorenih zelenaških kamata, jer je prema stajalištu drugostupanjskog suda tu činjenicu trebalo isticati u prethodnoj parnici. Ocjena je drugostupanjskog suda da podnositelj zapravo traži poništenje učinaka ranije pravomoćne presude, pa stoga ocjenjuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se radi o presuđenoj stvari. Pritom drugostupanjski sud ističe da je sukladno članku 333. stavku 2. ZPP tužbu podnositelja trebalo odbaciti a ne odbiti, ali da ta relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije utjecala na pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Člankom 194. stavcima 3. i 4. ZPP propisano je:
Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.
Sud će u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.
Člankom 333. stavkom 2. ZPP propisano je:
Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
6. Da bi se radilo o presuđenoj stvari u smislu navedenih odredbi, potrebno je da se ostvari objektivni i subjektivni identitet spora. U konkretnom slučaju podnositelj je tražio od suda da utvrdi ništetnost ugovora o zajmu. U postupku koji je okončan pravomoćnom presudom zbog izostanka, a na koju se pozivaju prvostupanjski i drugostupanjski sud, tužiteljica T. N. tražila je od suda da naloži podnositelju izvršenje obveze, koja je u konkretnom slučaju značila isplatu određenog novčanog iznosa. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora i tužbeni zahtjev za isplatu sadržajno nisu identični zahtjevi; prvi je deklaratorne, drugi je kondemnatorne prirode.
Činjenica da je među istim strankama vođen parnični postupak u kojem je usvojen tužbeni zahtjev na izvršenje određene činidbe na temelju određenog pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ugovora o zajmu), ne podrazumijeva sama po sebi da je pravomoćno utvrđena i pravna valjanost pravne osnove iz koje činidba proizlazi, to jest ugovora o zajmu. Valjanost i pravna opstojnost ugovora o zajmu nije niti bila predmetom sudskog postupka u kojem je donesena presuda zbog izostanka.
Budući da sudovi u konkretnom slučaju nisu raspravljali o postavljenom tužbenom zahtjevu podnositelja radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zajmu, pogrešno ocijenivši da se radi o presuđenoj stvari, podnositelju je povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
7. S obzirom na utvrđenu povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositelja o povredi ostalih ustavnih prava na koje ukazuje u ustavnoj tužbi.
Odredbe članka 3. i članka 117. stavka 3. Ustava, na koje se podnositelj također poziva u ustavnoj tužbi, ne sadrže ustavna prava te ne mogu biti temelj za ustavnu tužbu, u smislu članka 62. Ustavnog zakona.
8. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
9. Odluka o objavi u Narodnim novinama (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-932/2004
Zagreb, 19. travnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.