USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1649

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o žalbama protiv odluka o razrješenju sudačke dužnosti i odluka o stegovnoj odgovornosti suca, u sastavu sutkinja Emilija Rajić, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku odlučivanja o žalbi koju je podnio B. I., sudac Županijskog suda u Zagrebu, protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-17/04 od 17. ožujka 2005. godine, na sjednici održanoj 25. travnja 2007. godine, donio je

ODLUKU

I. Na temelju članka 66. stavka 1. u svezi s člankom 17. stavak 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), dopušta se povrat u prijašnje stanje, te se žalba mr. sc. B. I. smatra pravodobno podnesenom.
II. Poništava se rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IX-96/07 od 17. siječnja 2007. godine, o odbačaju žalbe.
III. Usvaja se žalba kao osnovana i ukida odluka Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-17/04 od 17. ožujka 2005. godine, te predmet vraća Državnom sudbeno vijeću na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 98. stavku 1. Ustav­nog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) mr. sc. B. I., sudac Županijskog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: žalitelj) podnio je žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-17/04 od 17. ožujka 2005. godine.
Za potrebe ovog postupka pribavljen je spis Državnog sudbenog vijeća (u daljnjem tekstu: DSV), broj: Sp-17/04.
2. Rješenjem, broj: U-IX-96/07 od 17. siječnja 2007. godine, Ustavni sud je odbacio žalbu žalitelja, jer je uvidom u pribavljeni spis DSV-a, prema žigu prijema podneska i bez naznake da je isti upućen putem pošte, zaključio da se radi o nepravodobno podnesenoj žalbi.
S obzirom da Ustavni sud nije imao saznanja o činjenici da je žalitelj žalbu pravodobno podnio ali drugome, nenadležnom tijelu, to je u smislu odredbi članka 66. stavka 1. u svezi s člankom 17. stavkom 4. Ustavnog zakona, nakon podneska žalitelja od 1. veljače 2007. godine o pravodobnom podnošenju žalbe dostavljenoj DSV-u putem pošte, sukladno odredbi članka 99. stavku 2. Ustavnog zakona, žalbu i podnesak žalitelja dostavio DSV-u, te zatražio pisano očitovanje o navodima žalbe i o tvrdnji žalitelja o njezinoj pravodobnosti.
DSV je 16. ožujka 2007. godine dostavio Ustavnom sudu očitovanje samo u odnosu na dopis žalitelja o pravodobnosti žalbe, te je naveo da je DSV omaškom propustio navesti dan predaje žalbe na poštu. Poštanska omotnica, iz koje bi Ustavnom sudu bio vidljiv dan predaje žalbe, uništena je pri primitku te pošte u DSV-u.
Ustavni sud je ponovno zatražio od DSV-a da se očituje o navodima žalbe sukladno odredbi članka 99. stavka 2. Ustavnog zakona, na što je DSV ponovo dostavio očitovanje 27. ožujka 2007. godine s istim sadržajem referirajući se na svoje propuste u oznaci dana predaje žalbe, bez osvrta na sadržaj žalbe.
S obzirom na navedeno Ustavni sud je dopustio povrat u prijašnje stanje i poništio rješenje o odbačaju od 17. siječnja 2007. godine, te se žalba smatra pravodobno podnesenom.
3. DSV je pobijanom odlukom proglasilo odgovornim žalitelja za stegovno djelo opisano u članku 20. stavku 1. točki 6. Zakona o državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine«, broj 58/93., 49/99. i 129/00.), te mu na temelju članka 21. stavka 1. točke 1. Zakona o DSV-u izrekao stegovnu kaznu ukora.
Žalitelj podnosi žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi on kritične zgode počinio stegovno djelo opisano i pravno označeno u izreci pobijane odluke.
Smatra da je imao pravo reagirati na činjenicu da mu je kritične zgode nestao novčanik, ali da je njegova reakcija (prijava policiji i navod o zadnjoj osobi koja je boravila u prostoriji gdje je odložio svoje stvari), bila u okviru njegovih građanskih i zakonskih prava da prijavi nestanak neke svoje stvari, odnosno sumnju da je izvršeno kazneno djelo.
Nadalje, ističe da nije reagirao na način da bi svojim postup­kom učinio stegovno djelo nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način iz članka 20. stavka 1. točke 6. Zakona o DSV-u, niti je DSV utvrdio i obrazložio iz kojih razloga smatra utvrđenim da je takvo njegovo postupanje dovelo do nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti, u čemu se ta šteta sastoji, i koji je to drugi način na koji je on djelo izvršio, s obzirom da je postupao u okviru građanske dužnosti i prava da prijavi izvršenje kaznenog djela, koje je u ovom slučaju bilo izvršeno na njegovu štetu.
Predlaže da se odluka DSV-a ukine i predmet vrati DSV-u na ponovno odlučivanje.

Žalba je osnovana.

4. U provedenom dokaznom postupku DSV je utvrdio da je 1. prosinca 2004. godine sudac mr. sc. B. I., sumnjajući da mu je T. L., namještenica suda koja obavlja poslove spremačice, otuđila novčanik, nazvao I. Policijsku postaju, Policijske uprave Zagrebačke i zahtijevao da se nad njom izvrši kriminalistička obrada. Nadalje, da objektivno nisu postojale okolnosti koje bi ukazivale na sumnju da je upravo ta spremačica osoba koja je jedina bila u prilici otuđiti mu novčanik, te negiranje bilo koje druge realno moguće situacije u kojoj je njegov novčanik mogao nestati, da je spremačica T. L., zbog izražene sumnje žalitelja bila privedena u policijsku postaju na ispitivanje i pretragu. DSV je utvrdilo da se takvo ponašanje žalitelja negativno odrazilo na radnike u Županijskom sudu u Zagrebu, te izazvalo nezadovoljstvo službenika i namještenika suda.
Pri utvrđivanju odgovornosti žalitelja, DSV je cijenio i iskaz žalitelja na raspravi 27. siječnja 2005. godine, kada je ponovno izrazio sumnju da mu je T. L. otuđila novčanik, iako je kasnijim navodima odustao od izražene sumnje, ali se nije ispričao namještenici suda za izraženu sumnju. Sindikalna podružnica Županijskog suda izrazila je mišljenje da je zbog takvog ponašanja suca došlo do nezadovoljstva i ogorčenosti službenika i namještenika.
Žalitelj je u svojoj obrani naveo da nije ni na koji način zahtijevao provođenje kriminalističke obrade te da je samo prijavio nestanak novčanika i izrazio sumnju da je učinjeno njemu na štetu kazneno djelo te nije izrazio sumnju da bi T. L. izvršila to kazneno djelo, što potvrđuju iskazi saslušanih dežurnih policajaca.
DSV nije prihvatilo obranu prijavljenog suca, jer smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je on učinio stegovno djelo na način opisan u izreci pobijane odluke, koje predstavlja stegovno djelo iz odredbe članka 20. stavka 1. točke 6. Zakona o DSV-u.
5. Odlučujući o žalbi Ustavni sud je ocijenio da u provedenom postupku činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi nesporno da je žalitelj bez objektivno prihvatljivih pokazatelja osumnjičio namještenicu suda da je na njegovu štetu učinila kazneno djelo, krađom njegova novčanika. Naime, saslušani policajci nisu potvrdili da im je žalitelj uputio naredbu ili direktnu molbu da privedu T. L. u policijsku postaju, saslušaju je na okolnosti izvršenja djela i pretraže. Policajci su u svom iskazu naveli da su sami zaključili o svrsishodnosti takvog postupanja, smatrajući ga opravdanim, a da su od suca dobili podatak tko je bio posljednji u prostoriji iz koje je nestao novčanik, te su vođeni strukom, saslušanjem T. L., započeli utvrđenje o mogućem počinitelju, ili eliminaciju sumnje o mogućem počinitelju.
Ovi svjedoci nisu u svojim iskazima potvrdili ocjenu DSV-a, da je žalitelj nepromišljeno, zlonamjerno i bez argumenata ukazao na T. L. kao jedinu moguću izvršiteljicu kaznenog djela, što je za posljedicu imalo takvo uznemirenje službenika i namještenika, da je učinjeno stegovno djelo nanošenja štete ugledu suda odnosno sudačke dužnosti.
6. Ocjenjujući žalbu sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom odlukom žalitelju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Ustavni sud povredu ovog ustavnog prava procjenjuje kroz razloge navedene u obrazloženju osporene odluke o osnovanosti primjene određenog materijalnog prava kao mjerodavnog, te kroz utvrđene činjenice u postupku koje je DSV ocijenio da nesporno ukazuju da je žalitelj svojim ponašanjem nanio štetu ugledu suda ili sudačke dužnosti.
Naime, Ustavni sud smatra osnovanim žalbene navode prema kojima Državno sudbeno vijeće u svojoj odluci nije naveo valjane razloge zbog kojih smatra da sporno postupanje suca, ako se uzme u obzir da je ono upravo takvo kako je opisano u izreci, samo po sebi može naštetiti ugledu suda ili sudačke dužnosti.
Ustavni sud smatra da DSV nije izvršio analizu svih provedenih dokaza, te nije dao ustavnopravno prihvatljivo obrazloženje u odnosu na utvrđenje o uzročnoj vezi između ponašanja suca kritične zgode i, po DSV-u, utvrđenih posljedica takvog ponašanja (nanošenje štete ugledu suda i sudačke dužnosti), niti je obrazložio u čemu i kako se ta šteta očituje.
Nadalje, po ocjeni Ustavnog suda činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. DSV nije otklonilo proturječnost između obrane i iskaza policajaca s iskazima drugih saslušanih svjedoka, T. T. i B. F., a u odnosu na način postupanja žalitelja nakon što je utvrdio da mu je nestao novčanik.
7. Ustavni sud je ocijenio da je takovim postupanjem DSV povrijedio žalitelju i ustavno pravo na pravično suđenje koje propisuje članak 29. stavka 1. Ustava.
Članak 29. stavak 1. Ustava propisuje:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
U konkretnom slučaju, odgovornost žalitelja u stegovnom postupku nije nedvojbeno utvrđena, jer je i nakon provedenog dokaznog postupka ostao sporan način na koji je žalitelj tražio intervenciju policije u trenutku utvrđenja da mu je nestao novčanik.
DSV, nadalje, nije naveo objektivno prihvatljive razloge zašto bi navedena reakcija suca bila od takvog značenja da prelazi okvire eventualne osobne uvrede namještenici suda i da je ponašanje žalitelja kritične zgode naštetilo ugledu suda odnosno sudačkoj dužnosti.
Stoga analizirajući sve provedene dokaze te činjenice o kojima ovisi opstojnost stegovnog djela, Ustavni sud je ocijenio da DSV za svoja utvrđenja i stajališta nije dao valjane pravne razloge.
8. U ponovnom postupku DSV će otkloniti ukazane proturječnosti suočenjem žalitelja sa svjedocima koji ga terete, te ponovnim okolnosnim saslušanjem policajaca i njihovim suočenjem s T. L. i B. F. u odnosu na postupanje žalitelja.
DSV se također u ponovnom suđenju treba očitovati na okolnosti koje smatra da ukazuju na takav stupanj zlonamjernog postupanja žalitelja koje bi, osim eventualne uvrede fizičke osobe, dovele do takvih posljedica da je time učinjeno navedeno stegovno djelo.
9. Na temelju članka 98. stavaka 3. i 4. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
10. Objava ove odluke temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-IX-96/2007
Zagreb, 25. travnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Emilija Rajić, v. r.