USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1795

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnijela L. J. iz S., koju zastupaju E. F. i S. F.-K., odvjetnici u S., na sjednici održanoj 8. svibnja 2007., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-1293/03-3 od 12. veljače 2004. godine, te se predmet se vraća tom sudu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-1293/03-3 od 12. veljače 2004. godine, kojom je uvažena žalba tuženika, J. J., i preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, broj. P-768/99-25 od 20. veljače 2002. godine, na način da se tužbeni zahtjev podnositeljice odbija u cijelosti.
Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je tražila da se tuženiku J. J., ocu malodobne L., naloži da podnositeljici plati iznos od 13.300,00 kuna danih po podnositeljici za uzdržavanje zajedničkog djeteta, malodobne L., za vrijeme od 10. veljače 1997. do 10. veljače 1999. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 13. veljače 2002. godine pa do dana plaćanja. Istom presudom obvezan je tuženik da podnositeljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.331,00 kuna.
2. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom Županijskog suda u Sisku povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članaka 14. stavka 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske.
U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo propisano odredbama Obiteljskog zakona (»Narodne novine«, broj 162/98. – u daljnjem tekstu: OZ). Ističe da je u spornom razdoblju isključivo ona uzdržavala zajedničko malodobno dijete stranaka. Dijete je uzdržavala od rođenja djeteta pa do 18. veljače 1999. godine, kada je brak razveden i kada je tuženik presudom o razvodu braka bio obvezan na plaćanje alimentacije. Smatra da joj je tuženik dužan po verzijskom zahtjevu vratiti utuženi dio, a koji se odnosi na iznos od 650,00 kuna mjesečno.
Stoga predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba je osnovana.

3. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je brak stranaka razveden presudom Općinskog suda u Sisku, broj: P-146/99 od 1. travnja 1999. godine, te da je kći L. povjerena na odgoj i čuvanje podnositeljici. Tom presudom tuženik (otac) je obvezan na plaćanje uzdržavanja djeteta u iznosu od 800,00 kuna mjesečno od 18. veljače 1999. godine pa nadalje. Nastavno, u postupku je utvrđeno da podnositeljica tužbom traži naknadu za uzdržavanje djeteta za vrijeme trajanja braka, budući da je bračna zajednica bila od početka poremećena i da tuženik nije ništa pridonosio za uzdržavanje malodobne kćeri od njezina rođenja. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud ocijenio je zahtjev podnositeljice osnovanim i usvojio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 13.300,00 kuna.
Drugostupanjski sud po žalbi tuženika preinačio je prvostupanjsku presudu ocijenivši da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema stajalištu drugostupanjskog suda u smislu odredbe članka 248. OZ-a fizička ili pravna osoba koja je snosila troškove uzdržavanja neke osobe može tužbom tražiti naknadu troškova od onoga koji je po zakonu bio dužan davati uzdržavanje, ako su učinjeni troškovi bili opravdani, a kako u konkretnom slučaju podnositeljica nije za drugoga učinila izdatak, već je i sama bila obveznik plaćanja uzdržavanja za maloljetno dijete, neosnovano tužbom traži isplatu po verzijskom zahtjevu od tuženika.
4. Polazeći od odredbe članka 63. stavka 1. Ustava, prema kojoj su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu i članka 213. OZ-a po kojoj su roditelji dužni uzdržavati svoje malodobno dijete, Ustavni sud utvrđuje ustavnopravno neprihvatljivim da se tuženik, otac djeteta, isključi od snošenja dijela troškova uzdržavanja djeteta u razdoblju u kojemu je dijete uzdržavala isključivo podnositeljica.
Naime, pogrešno je stajalište drugostupanjskog suda da pravo na verzijski zahtjev po članku 248. OZ-a ima samo ona osoba koja nije uopće dužna ni djelomično uzdržavati neku osobu. Roditelj koji je sam uzdržavao dijete ima uvijek pravo od drugog roditelja tražiti naknadu dijela učinjenih troškova, jer je zakonska dužnost roditelja da se zajednički brinu za odgoj i uzdržavanje djece. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, broj: Gzz-65/1999-2 od 9. veljače 2000. godine.
Zbog navedenog podnositeljici je povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, jer je u konkretnom slučaju pravni propis pogrešno protumačen i primijenjen pri donošenju osporene presude. Time je došlo do ustavnopravno neprihvatljivog tumačenja mjerodavne odredbe OZ-a, te je podnositeljici povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom.
5. Odredba članka 26. Ustava kojom je propisano da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, nije mjerodavna u ovom slučaju. Navedeno stajalište Ustavni sud izrazio je u odluci, broj: U-lll-884/2004 od 16. prosinca 2004. godine (»Narodne novine«, broj 2/05.).
6. Na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
7. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1425/2004
Zagreb, 8. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.