1885

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Lj. K. iz K., koju zastupa M. R., odvjetnik iz K., na sjednici održanoj 16. svibnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– presuda Županijskog suda u Karlovcu, broj: Gž-1144/04 od 29. rujna 2004. godine i
– presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj: P-192/04 od 27. travnja 2004. godine.
II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Karlovcu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj: Gž-1144/04 od 29. rujna 2004. godine, kojom je odbijena podnositeljičina (tužiteljica u parničnom postupku radi isplate) žalba te je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj: P-192/04 od 27. travnja 2004. godine.
Navedenom prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženik »K.« d.d. iz K., isplati iznos od 20.510,37 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavak 2., 26. i 29. stavak 1. Ustava.
Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi da su obrazloženja u osporenim presudama neprihvatljiva, te da je pogrešnom primjenom materijalnog prava došlo do povrede navedenih ustavnih prava. Smatra da joj pripada pravo na otpremninu odnosno na naknadu štete, budući da joj tuženik, nakon otkaza ugovora o radu nije isplatio otpremninu, koja joj na temelju odredbi članaka 107. i 118. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.) pripada. Navodi da je dala otkaz zato jer joj tuženik nije isplaćivao plaću u duljem vremenskom razdoblju te tako nije izvršavao svoju obvezu prema ugovoru o radu. Zaključuje da je, stoga, tuženik, kao poslodavac, svojim ponašanjem doveo do razloga zbog kojeg je bila prisiljena dati otkaz ugovora o radu. Smatra da joj, s obzirom na 25 godina rada kod tuženika, pripada pravo na otpremninu, koja u tom slučaju ima karakter naknade štete koja nastaje radniku uslijed otkaza ugovora o radu.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustav­nom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
4. Prvostupanjski sud je odbio podnositeljičin tužbeni zahtjev. Sud je utvrdio da je podnositeljica bila radnica tuženog te da je tuženiku izvanredno otkazala ugovor o radu zbog neisplate plaće, te da podnositeljici, s obzirom da je ona otkazala ugovor o radu, ne pripada pravo na isplatu otpremnine.
Drugostupanjski sud je potvrdio navedenu prvostupanjsku odluku, ocijenivši da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo. Drugostupanjski sud obrazlaže da Zakonom o radu nije predviđena obveza poslodavca na plaćanje otpremnine radniku u slučaju ako radnik izvanredno otkaže ugovor o radu. Nadalje, da se podnositeljica neosnovano poziva na odredbu članka 118. Zakona o radu, kao i na odredbu članka 107. stavka 3. Zakona o radu. Sud ocjenjuje da to što se smatra štetom, uz odredbu članka 107. stavka 3. Zakona o radu, propisuje i odredba članka 155. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), te da radnik mora dokazati postojanje određene štete. Sud je ocijenio da podnositeljica nije dokazala postojanje određene štete u konkretnom slučaju, te da nije bilo osnove za usvajanje njezinog tužbenog zahtjeva.
5. Nakon analize osporenih odluka, mjerodavnih zakonskih odredbi te prvostupanjskog spisa, Ustavni sud ocjenjuje da nadležni sudovi nisu postupili sukladno postupovnim i materijalnim odred­bama mjerodavnih zakona.
Osnovano podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu odred­be članka 14. stavka 2. Ustava.
Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je podnositeljica bila radnica tuženog na temelju ugovora o radu od 31. svibnja 2001. godine te da je dala izvanredni otkaz ugovora o radu s danom 3. ožujka 2003. godine.
Otkaz ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga čini pravnu osnovu za isplatu otpremnine, na temelju članka 118. Zakona o radu (sada članak 125. Zakona o radu – »Narodne novine«, broj 137/04. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZR). Iz navedenog razvidno je da su sudovi zanemarili činjenicu prestanka podnositeljičinog radnog odnosa iz poslovno uvjetovanih razloga, koji razlozi sami za sebe čine pravnu osnovu za isplatu otpremnine, na temelju članka 118. Zakona o radu.
Odredbom članka 118. stavka 1. ZR-a je propisano:
Radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekid­noga rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
Članak 107. stavak 3. Zakona o radu glasi:
Stranka ugovora o radu koja, u slučaju iz stavka 1. ovoga članka izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Prema navedenoj odredbi, stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza. U konkretnom slučaju podnositeljica upravo svoje potraživanje zasniva na činjenici da joj tuženik nije isplaćivao plaću kao svojoj zaposlenici u skladu s ugovorom o radu, zbog čega je ona otkazala ugovor o radu. Otpremnina ima karakter naknade štete koja nastaje radniku uslijed otkaza ugovora o radu.
Ocjenjujući, dakle, razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravno stajalište navedeno u osporenim presudama sudova prvog i drugog stupnja ne zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.
Iz navedenih razloga Ustavni sud je prihvatio navode podnositeljice da joj u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava, te je ocijenio da je podnositeljici osporenom presudom povrijeđeno to ustavno pravo.
6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim držav­nim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/05.).
7. Zbog utvrđenja povrede ustavnih prava navedenih u točki 5. ove odluke, Ustavni sud nije razmatrao navode podnositeljice o povredi ostalih odredbi Ustava, na koje se također ukazuje u ustav­noj tužbi.
8. U skladu s navedenim, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
9. Odluka o objavi temelji se na odredbama članka 29. Ustav­nog zakona.

Broj: U-III-4325/2004
Zagreb, 16. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.