USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1954

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom A. S. P. iz M., kojega zastupa Lj. S., odvjetnica iz P., na sjednici održanoj 23. svibnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-217/07 od 20. ožujka 2007. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja (izručenika), podnijeta protiv rješenja Županijskog suda u Puli broj: Kv 44/07 (Kr I 31/06) od 13. veljače 2007. godine.
Županijski sud u Puli je navedenim rješenjem u povodu zahtjeva Glavnog državnog odvjetništva Ruske federacije od 24. srpnja 2006. godine, broj 35/3-57-06, utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje podnositelja ustavne tužbe.
2. Podnositelj smatra da su mu navedenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2., 18. stavka 1., 24. stavka 1., 25. stavka 3. i 29. stavka 2. alineje 1. Ustava Republike Hrvatske.
U ustavnoj tužbi navodi da, suprotno utvrđenjima sudova, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje Ruskoj federaciji radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz članka 159. stavka 3. Kaznenog zakona Ruske federacije. Ističe da je tijekom cijelog postupka pred Županijskim sudom u Puli isticao prigovore u pogledu neravnopravnog položaja pred sudom u odnosu na državu moliteljicu. Nadalje, da niti jedan navod, prigovor ili dokaz koji je uputio, sud nije razmatrao (kao npr. prigovore u pogledu nevjerodostojnosti isprava koje je dostavljala država moliteljica, nedostavljanja zakonom propisane dokumentacije, nepridržavanja zakonom propisanih rokova ili rokova u kojima bi joj domaći sud naložio da izvrši svoje zakonske obveze itd.). Isto postupanje, navodi podnositelj, nastavio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku u povodu njegove žalbe. Navodi da je tijekom postupka isticao povredu odredbi Ženevske konvencije o izručenju, te Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima. Ističe da je odluka o pritvoru temeljna pretpostavka postupanja po zamolbi i temeljna pretpostavka za određivanje pritvora od strane domaćeg suda, a da upravo ta odluka o pritvoru u vrijeme uhićenja, kao i u vrijeme donošenja rješenja na koje se poziva Vrhovni sud, niti je dostavljena Županijskom sudu u Puli niti je u to vrijeme postojala. Podnositelj iznosi da je u Republici Hrvatskoj uhićen 29. lipnja 2006. godine, da bi tek nakon šest i pol mjeseci Županijski sud u Puli dobio od strane države moliteljice rješenje o određivanju preventivne mjere pritvora koje je od strane nadležnih tijela Ruske federacije donijeto 17. siječnja 2007. godine. Zaključuje da osnovna pretpostavka za zadržavanje izručenika u ekstradicijskom pritvoru do 17. siječnja 2007. godine nije bila ispunjena. Smatra da zahtjev države moliteljice za izručenje ne sadrži niti jedan valjani dokaz za osnovanu sumnju da bi podnositelj počinio kazneno djelo koje se navodi u ispravama države moliteljice, te da iz odluke o pritvoru države moliteljice nije uopće razvidan činjenični opis kaznenog djela izuzev zakonskog opisa djela (krađa u većem obimu).

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinač­nih akata tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u njegova ljudska prava i temeljne slobode.
4. Vrhovni sud je, potvrdivši rješenje Županijskog suda u Puli, ocijenio da iz zamolbe za izručenje, te uhidbenog naloga, odnosno odluke o pritvoru proizlazi osnovana sumnja da je podnositelj, izručenik, počinio kazneno djelo radi kojeg se i traži njegovo izručenje, te da je uz postojanje ostalih pretpostavki, a to su: da podnositelj nije državljanin Republike Hrvatske, da kazneno djelo za koje se traži izručenje nije počinjeno na području Republike Hrvatske, protiv nje ili njezinih državljana, da je djelo za koje se traži izručenje kazneno djelo i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, da za to kazneno djelo podnositelj nije već osuđen pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, te da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je počinio kazneno djelo, to dostatno za udovoljenje zamolbi za izručenje. Sud navodi da je li podnositelj doista i počinio kazneno djelo za koje se tereti o tomu će raspraviti i odlučiti nadležni sud u Ruskoj federaciji.
Vrhovni sud napominje u osporenom rješenju, navodeći da iako se ne radi o okolnosti koja bi bila relevantna za ovaj postupak, jer se u njemu utvrđuje samo postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje, da nisu utemeljeni podnositeljevi žalbeni navodi da je povrijeđena odredba članka 16. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. (Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1975. i drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978., »Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/94.; podnositelj ju naziva: Ženevska konvencije o izručenju), time što podnositelj nije pušten na slobodu nakon 40 dana od uhićenja. Ovo stoga što je Županijski sud u Puli donio rješenje koje je postalo pravomoćno, a kojim pritvor podnositelja ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja. Za takvu odluku Vrhovni sud smatra da nije u suprotnosti s Europskom konvencijom o izručenju niti s odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (»Narodne novine« broj 178/04.).
Ocjena je Vrhovnog suda da je neosnovan i podnositeljev navod o nastupanju zastare. Naime, nakon što je podnositelj uhićen u Republici Hrvatskoj 29. lipnja 2006. godine, od strane nadležnih tijela Ruske federacije dostavljena je sva potrebna dokumentacija iz koje je prvostupanjski sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdano zaključio da je podnositelj osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo iz članka 159. stavka 3. Kaznenog zakona Ruske federacije koje odgovara kaznenom djelu prijevare iz članka 224. stavka 1. i stavka 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Slijedom toga, sud je odredio ekstradicijski pritvor. Vrhovni sud je utvrdio da za kazneno djelo za koje se tereti podnositelj nije nastupila zastara kaznenog progona.
Vrhovni sud je obrazložio da podnositelj nije u pravu kada navodi da je sud prvog stupnja dužan utvrditi imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Vrhovni sud navodi da sud prvog stupnja to nije bio dužan učiniti jer je za konkretan postupak izručenja dovoljno da postoji osnovana sumnja da je imovinska korist pribavljena, a što proizlazi već iz činjenice da je protiv podnositelja pokrenut kazneni postupak pred nadležnim sudom Ruske federacije, Taganskim rejonskim sudom za Moskvu.
5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud ističe sljedeće:
Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 118. stavkom 1. Ustava, koji propisuje:
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.
Članak 24. točka 1. Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 150/05.) propisuje:
Vrhovni sud Republike Hrvatske:
1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nadležnosti, propisane člankom 118. stavkom 2. Ustava. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenom rješenju, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
6. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 18. stavkom 1. Ustava koji propisuje:
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njezina izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako prvostupanjsko tijelo sudbene ili upravne vlasti, koje je donijelo osporeni akt, navede i obrazloži razloge za taj akt, koji se onda može pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa.
Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da su sudovi određeno i potpuno obrazložili kojim su se razlozima vodili pri utvrđivanju je li udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje podnositelja. Podnositelj je pravo na žalbu iskoristio podnijevši žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je o njoj riješio na temelju i u skladu s mjerodavnom odredbom članka 398. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.).
7. Odredbom članka 24. stavka 1. Ustava propisano je:
Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanog sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.
Odredbom članka 25. stavka 3. Ustava, na čiju povredu podnositelj također ukazuje, propisano je:
Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.
U konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi odlučivano je o osnovanosti zahtjeva za izručenje podnositelja, a ne o ekstradicijskom pritvoru, koji je određen rješenjima sudova koja nisu predmet ovog ustavnosudskog postupka. Stoga, ova ustavna prava podnositelju nisu niti mogla biti povrijeđena u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi.
8. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 2. alinejom 1. Ustava koji glasi:
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
– da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete:
(...).
Ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta ustavnog prava zajamčenog odredbama članka 29. Ustava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje, odnosno je li tijekom postupka pred nad­ležnim sudom počinjena povreda takvog značaja da postupak kao jednu cjelinu čini nepravičnim za podnositelja.
U konkretnom slučaju osporene presude donijela su zakonom ustanovljena tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti u pravilno i zakonito provedenom postupku. Sagledavajući postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju tijekom postupka pred sudovima nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.
9. Slijedom navedenoga, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
10. Objava odluke temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1837/2007
Zagreb, 23. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.