|
|
|
|
1956
Ustavni sud Republike Hrvatske u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku kojeg je ustavnom tužbom pokrenula R. B. iz S. B., koju zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda J. & K. iz S. B., na sjednici održanoj 23. svibnja 2007., jednoglasno je donio
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4994/97-4 od 9. srpnja 1998.
– rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske klasa: UP/II-562-02/97-03/59,
urbroj: 512-21-05-97-2 od 5. svibnja 1997. i
– rješenje Uprave za obranu Slavonski Brod, Ureda za obranu Slavonski Brod
klasa: UP/I-562-02/98-96/253, urbroj: 512-132-10-96-02 od 20. siječnja 1997.
III. Predmet se vraća Upravi za obranu Slavonski Brod, Uredu za obranu Slavonski
Brod, na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske
broj: Us-4994/97-4 od 9. srpnja 1998., kojom je odbijena tužba podnositeljice u
upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske klasa: UP/II-562-02/97-03/59,
ur. broj: 512-21-05-97-2 od 5. svibnja 1997.
Navedenim rješenjem odbijena je žalba podnositeljice, izjavljena protiv rješenja
Uprave za obranu Slavonski Brod, Ureda za obranu Slavonski Brod klasa: UP/I-562-02/98-96/253,
ur. broj: 512-132-10-96-02 od 20. siječnja 1997., kojim je odbijen njezin
zahtjev za priznanje prava na obiteljsku invalidninu iza pok. supruga Ž. B.
2. U ustavnoj tužbi podnositeljica tvrdi, kao i u tijeku upravnog postupka i
upravnog spora, da je njezin pok. suprug prilikom pogibije izvršavao radnu
obvezu bez naknade, po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova, dakle, tijela
državne vlasti, koji je nalog izdan K. p. »V.« S. B., da je do pogibije njezinog
supruga došlo na prvoj crti bojišnice koja je bila na području istočne
Slavonije, a u koju pripada i Slavonski Brod s okolicom, te da je obitelj
zapovjednika Policijske postaje Slobodnica, koji je u istoj prilici poginuo,
ostvarila prava koja se njoj uskraćuju.
Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da smatra povrijeđenim odredbe članka 3.,
članka 14. stavka 2., članka 29. stavka 1. i članka 19. Ustava Republike
Hrvatske, te predlaže ukidanje svih osporenih odluka.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Na temelju analize spisa predmeta Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je
sljedeće:
Pok. suprug podnositeljice Ž. B., kako to proizlazi iz dokumentacije u spisu
predmeta, poginuo je 5. listopada 1991., obavljajući kamionom odvoz zemlje iz
kruga Policijske postaje jedinice MUP-a za kontrolu i regulaciju prometa na
cestama u Slobodnici, gdje su djelatnici K. p. »V.« iz S. B. iskopavali rovove
odnosno skloništa. U raketnom napadu aviona bivše JNA na tu Policijsku postaju
poginuo je, pored ostalih, i Ž. B.
4. Na temelju analize osporenih odluka Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
Nadležno prvostupanjsko tijelo, u rješenju donesenom 20. siječnja 1997., navodi
osobne podatke o podnositeljici (mjesto rođenja, državljanstvo, datum sklapanja
braka, nekažnjavanost) te činjenicu da je »suprug podnositeljice u vrijeme
pogibije bio djelatnik KP »V.« S. B.« (pozivajući se pritom na potvrdu KP »V.«
od 9. svibnja 1994. u kojoj se potvrđuje da je druga osoba, a ne Ž. B., bila
djelatnik KP »V.« – op. Ustavnog suda).
Prvostupanjsko tijelo, bez daljnjeg obrazlaganja, utvrđuje da podnositeljica ne
ispunjava uvjete iz članaka 5., 26. i 27. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih
invalida rata (»Narodne novine« broj 57/92., 77/92., 86/92. – pročišćeni tekst,
58/93., 2/94., 76/94. i 108/95.).
U svezi s navedenim potrebno je istaknuti sljedeće:
Odredba članka 5. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i
civilnih invalida rata prestala je važiti 1. siječnja 1997., na temelju članka
77. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i
članova njihovih obitelji (»Narodne novine« broj 108/96., u daljnjem tekstu:
Zakon iz 1996.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. Odredbom članka 70.
Zakona iz 1996. propisano je da će se postupci po zahtjevima za ostvarivanje
prava utvrđenih tim Zakonom (a obiteljska invalidnina jest pravo utvrđeno
člancima 5. i 52. tog Zakona), podnijetim do njegovog stupanja na snagu,
dovršiti po odredbama tog Zakona. Zahtjev podnositeljice podnesen je 14.
listopada 1996.
Člankom 26. stavkom 1. točkom 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida
rata uređeni su uvjeti pod kojima udovica stječe pravo na obiteljsku invalidninu
(navršenih 55 godina života, a i prije, ako je nesposobna za privređivanje, time
da su stupanjem na snagu Zakona iz 1996., koji se primjenjuje na započete
postupke, ti uvjeti izmijenjeni – navršenih 40 godina života).
U osporenom prvostupanjskom rješenju navodi se, bez utvrđivanja činjenica
vezanih uz godine života podnositeljice i njezinu radnu sposobnost, da ona te
uvjete ne ispunjava.
Člankom 27. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata utvrđeni su uvjeti
pod kojima pravo na obiteljsku invalidninu stječu roditelji, odnosno očuh,
maćeha i posvojitelji, što u konkretnoj pravnoj stvari nije mjerodavno.
5. Povodom žalbe podnositeljice, kojom je ukazala na pogrešno i nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, nadležno
tijelo drugog stupnja u svojem je rješenju potvrdilo pravilnost odluke
prvostupanjskog tijela prema kojoj podnositeljici ne pripada pravo na
obiteljsku invalidninu.
Drugostupanjsko tijelo navodi da »je suprug podnositeljice poginuo pri
izvršavanju svoje redovne dužnosti po osnovi svojeg radnog mjesta«, čime
upućuje na zaključak da je poginuli bio djelatnik KP »Vodovod«. Kao ni iz
prvostupanjskog, tako niti iz drugostupanjskog rješenja, nije razvidno na
temelju čega je ta činjenica utvrđena, te na koji način ta okolnost utječe na
ostvarivanje prava udovice na obiteljsku invalidninu.
Nadalje, drugostupanjsko tijelo »ispravlja«, kako navodi, pogrešno utvrđenje
prvostupanjskog tijela – da podnositeljica ne udovoljava uvjetima iz članka 26.
Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Drugostupanjsko tijelo
utvrđuje suprotno, ali također ne navodi na temelju čega (i pritom odbija žalbu
podnositeljice). Konačno, drugostupanjsko tijelo zaključuje da nisu ispunjeni
uvjeti iz članaka 2. i 5. istog Zakona, pa da je stoga prvostupanjsko rješenje
pravilno.
Iz navedenog proizlazi da osporenim drugostupanjskim rješenjem ponovo nisu dati
relevantni razlozi za stajalište o pravilnosti prvostupanjskog rješenja odnosno
o neosnovanosti podnositeljičinog zahtjeva.
6. Upravni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi po prvi puta navodi
činjenice koje iz prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog rješenja ne
proizlaze i nisu, kao takve, utvrđene (iako u dokumentaciji spisa predmeta
postoje podaci da je poginuli Ž. B. kao privatni autoprijevoznik, a ne kao
djelatnik KP »V.«, obavljao prijevozničke usluge za račun KP »V.«, na temelju
ugovora sklopljenog s tim poduzećem 15. siječnja 1991. i usmenog naloga
poslovođe poduzeća, time da je KP »V.« radove na kopanju rovova izvodilo
temeljem naloga zapovjednika Postaje prometne policije MUP-a).
Upravni sud ocjenjuje da je drugostupanjsko tijelo pravilno zaključilo kako u
konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 2. stavaka 1., 2. i 5. Zakona
iz 1996.
Odredbama članka 39. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91.,
9/92. i 77/92., u daljnjem tekstu: ZUS) propisano je da Upravni sud rješava
spor, u pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, a
također je propisan i način postupanja Upravnog suda u slučaju kada u pogledu
utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, kada su činjenice u bitnim
točkama nepotpuno utvrđene odnosno kada je iz utvrđenih činjenica izveden
nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja.
Budući da je za priznanje prava na obiteljsku invalidninu, sukladno uvjetima
koji su propisani mjerodavnim zakonom, potrebno utvrditi određene činjenice na
strani poginulog (okolnosti stradavanja), kao i određene činjenice na strani
osobe koja je zatražila priznanje prava – u konkretnom slučaju udovice (godine
starosti, sposobnost za rad), očigledno je da u konkretnom slučaju u upravnom
postupku činjenice nisu utvrđene, a da Upravni sud nije postupio sukladno
odredbama članka 39. ZUS-a.
Štoviše, ocjenjujući upravne akte zakonitim, Upravni sud je upotrijebio
činjenice koje su suprotne onima koje su u upravnom postupku utvrđene (da je
poginuli bio privatni autoprijevoznik i kritičnog dana radio na temelju ugovora,
a ne da bi bio djelatnik KP »V.«), a ostale relevantne činjenice (glede
ispunjavanja uvjeta na strani podnositeljice) nije utvrdio, niti je predmet
vratio upravnom tijelu da te činjenice utvrdi. Pozivajući se na odredbe Zakona
iz 1996., koji nije bio primijenjen u upravnom postupku, Upravni sud se (na
temelju dijelom drugačijih, a dijelom neutvrđenih činjenica) suglasio s ocjenom
upravnih tijela da podnositeljica nema pravo na obiteljsku invalidninu.
7. Slijedom svega izloženog, razmatrajući osporene odluke sa stajališta ustavnog
prava zajamčenog odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, a polazeći od izloženih
okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud utvrđuje da osporene odluke o bitnim
činjeničnim i pravnim pitanjima ne sadrže relevantne razloge. Navedeno upućuje
na moguću povredu podnositeljičinog ustavnog prava na jednakost pred zakonom.
8. Istodobno, Ustavni sud utvrđuje da su takvim odlukama izravno povrijeđena
ustavna prava podnositeljice, zajamčena odredbama članka 19. stavka 2. i članka
29. stavka 1. Ustava.
Člankom 19. stavkom 2. Ustava zajamčena je sudska kontrola zakonitosti
pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Zbog razloga navedenih u točki 6. ovog obrazloženja, Ustavni sud ocjenjuje da
Upravni sud u konkretnom slučaju nije proveo sudsku kontrolu zakonitosti
prethodno donesenih upravnih akata, u smislu navedenog ustavnog jamstva.
Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1.
Ustava, odnosi se na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud,
ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje
eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na
temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li
postupak bio vođen na način koji podnositeljici osigurava pravično suđenje.
Jedno od postupovnih jamstava pravičnog suđenja (pored prava na neometano
sudjelovanje u postupku pred nadležnim tijelom, na praćenje postupka, iznošenje
činjenica, predlaganje dokaza i korištenje pravnih lijekova), jest i obveza
donositelja pojedinačnog akta kojim se odlučuje o nečijim pravima ili obvezama
da se očituje o svim bitnim pitanjima konkretne pravne stvari i da svoju odluku
obrazloži.
9. Odredbe članka 3. Ustava i članka 19. stavka 1. Ustava, na čiju se povredu
podnositeljica također poziva, ne sadrže ljudska prava ili temeljne slobode
zajamčene Ustavom, koje bi Ustavni sud štitio u postupku pokrenutom ustavnom
tužbom.
10. Zbog izloženog, a na temelju odredaba članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02.
i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), donesena je
odluka kao u izreci.
11. Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog
zakona.
Broj: U-III-968/1998
Zagreb, 23. svibnja 2007.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
|
Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga |