USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2018

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Petar Klarić, predsjed­nik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postupku koji je ustav­nom tužbom pokrenuo I. D. iz Z., kojeg zastupa J. Đ., odvjet­nik iz Z., na sjednici održanoj 16. svibnja 2007. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-610/03-2 od 23. ožujka 2004. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-641/99 od 2. listopada 2002. godine na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelj u parničnom postupku), kojim je od tuženika Grada Zagreba zahtijevao sklapanje ugovora o otkupu stana u Z.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2., člankom 19. stavkom 1. i člankom 26. Ustava Republike Hrvatske.
U ustav­noj tuž­bi ponavlja navode iznesene tijekom parničnog postupka koji se mogu svesti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da je pokušao podnijeti zahtjev za otkup stana neposredno ovlaštenom tijelu Grada Zagreba, no rečeno mu je da je stan u kojemu stanuje u privatnom vlasništvu. Stoga, smatra da se zbog te informacije treba uzeti da je njegov zahtjev za otkup stana pravodobno podnesen i da mu se treba omogućiti otkup spornog stana u kojemu stanuje.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U postupku pokrenutom ustav­nom tužbom na temelju odred­be članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustav­noj tuž­bi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optuž­bi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustav­no pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustav­nog prava.
4. U provedenom parničnom postupku utvrđeno je da je pod­nositelj nositelj stanarskog prava na navedenom stanu, koji je u vlas­ništvu Grada Zagreba, te da je zahtjev za njegov otkup podnio 21. ožujka 1997. godine.
Prema odredbi članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), pod­nositelj je zahtjev za kupnju stana trebao podnijeti najkas­nije do 31. prosinca 1995. godine.
Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev podnositelja, jer je utvrdio da je osnovan njegov navod da je postupanjem tuženika doveden u zabludu zbog čega je opravdano propustio rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Naime, sud je povjerovao iskazu podnositelja i saslušanih svjedoka prema kojem je podnositelj nekoliko puta pokušao podnijeti zahtjev za otkup stana, koji službenici tuženika nisu prihvaćali navodeći da se stan nalazi u privatnom vlasništvu. Nadalje, dana 26. travnja 1999. godine tuženik je izvijestio podnositelja da je stan čiji on otkup traži vlasništvo općine Trnje i da »taj stan ima status gradskog stana«, ali da podnositelj nema pravo na otkup stana, jer je prekoračio rok za podnošenje zahtjeva za kup­nju stana. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da treba uzeti da je podnositelj zahtjev za otkup stana, koji je podnio tuženiku 21. ožujka 1997. godine, podnio u roku.
Drugostupanjski sud usvojio je žalbu tuženika utvrdivši da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev podnositelja u cijelosti.
Prema pravnom stajalištu drugostupanjskog suda, budući da je podnositelj zahtjev za kupnju stana podnio nakon proteka prekluziv­nog roka (21. ožujka 1997. godine), prestala je obveza tuženika da proda stan odnosno pravo podnositelja da kupi stan, te je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev pod­nositelja u cijelosti. U obrazloženju presude drugostupanjski sud, između ostalog, navodi: Prije svega valja reći da tužitelj nije bilo čime dokazao da je tuženik odbijao primiti njegov pisani zahtjev za kupnju stana. Konačno, da je to i točno, postojala je mogućnost poštom uputiti navedeni zahtjev u zakonom predviđenom roku.
5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustav­no pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno.
Pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi nadležnog suda zasniva se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustav­nopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoje stajalište izneseno u osporenoj presudi, za koje je nedvojbeno da nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
6. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi držav­ljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stav Ustavnog suda izražen u odluci broj: U-III-884/04, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/05.).
7. U vezi s istaknutom povredom članka 19. stavka 1. Ustava, potrebno je istaći da ta odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustav­nosudskom postupku, pokrenutom ustav­nom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
8. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
9. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2334/2004
Zagreb, 16. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03.) prilažem sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku, broj: U-III-2334/2004od 16. svibnja 2007.

Protivim se izreci i obrazloženju odluke, broj: U-III-2334/2004od 16. svibnja 2007. godine (dalje u tekstu: odluka) iz sljedećih razloga:
1. U postupku koji je prethodio ustav­nosudskom postupku predmet spora je bio sklapanje ugovora koji nadomješta ugovor o kupnji stana na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 27/91., 33/92., 43/92., 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97. – odluka Ustavnog suda, 68/98., 96/99. – Uredba, 120/00. – Uredba i 94/01. – Uredba (dalje u tekstu: Zakon o prodaji).
Mjerodavne odredbe članka 4. Zakona o prodaji glase:
Svaki nositelj stanarskog prava (...) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (...), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stavka 1. ovog članka podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana (...) mora kupac zatražiti u roku šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu nesumnjivo utvrđene sve činjenice odlučne za prodaju stana prema zakonu, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice odlučne za kupoprodaju stana prema ovom Zakonu, ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
2. Prvostupanjski sud donio je presudu koja nadomješta ugovor o kupnji stana, u obrazloženju presude navodi sljedeće:
»Analizirajući provedene dokaze, sud je utvrdio da je tužitelj imao opravdani razlog zbog propuštanja roka za pravovremeno pod­nošenje zahtjeva za otkup stana (a koji rok je bio do 31. 12. 1995. g.), iz razloga što je od strane službenih osoba u G.S.K.G. doveden u zabludu. Naime, sud je povjerovao iskazu tužitelja da je nekoliko puta pokušavao podnijeti zahtjev za otkup stana, koji zahtjev mu službenici nisu prihvaćali, jer ne samo da je njegov iskaz uvjerljiv, već su ovakvu mogućnost nezakonitog postupanja službenika u G.S.K.G. posvjedočili i saslušani svjedoci kojima je sud kao nepristrani očevicima sličnih događaja, poklonio vjeru. Ovakvome utvrđenju suda svakako ide u prilog i dopis G.S.K.G. od 13. 5. 1998. g. gdje se tužitelj obavještava da ne može otkupiti stan jer se radi o privatnom vlasništvu, iz čega proizlazi da je još 1998.g. G.S.K.G. kao poduzeće koje je za račun tuženika obavljalo poslove primanja zahtjeva, neosnovano odbijalo prodati stan tužitelju tvrdeći da je stan nemoguće otkupiti, jer je privatno vlasništvo.
Nakon ovakvog postupanja od strane tuženika, ovlašteno poduzeće (...) je dana 26. 4. 1999. g. izvijestilo tužitelja da je provjerom utvrđeno da je stan čiji je otkup on tražio, vlasništvo općine Trnje da »taj stan ima status gradskog stana« te ga istovremeno izvještava da nema pravo na otkup stana jer je prekoračio rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana koji je bio do 31. 12. 1995.g. Pri ocjeni ovakvog postupanja tuženika, sud smatra da je osnovan navod tužitelja da je tim postupanjem doveden u zabludu zbog čega je opravdano propustio rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, pa je sud utvrdio da se iz tog razloga treba uzeti da je tužitelj svoj zahtjev za otkup stana podnesen tuženiku 21. 3. 1997. g. podnio u roku, a posebno iz razloga što je tuženika tek dana 26. travnja 1999.g. dobio obavijest o mogućnosti da otkupi predmetni stan (...)«.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu navodeći: podnositelj nije dokazao da je tuženik odbijao primiti njegov pisani zahtjev za otkup stana ističući i činjenicu da je podnositelj zahtjev mogao uputiti poštom, protek prekluzivnog roka ima za posljedicu prestanak obveze tuženika da proda stan, odnosno pravo tužitelja da kupi stan.
3. U konkretnom slučaju ispunjene su ostale zakonske pretpostavke za otkup stana temeljem Zakona o prodaji, stoga valja ukazati na i dotadašnja stajališta Ustavnog suda o svrsi Zakona o prodaji te o pravnoj naravi roka za podnošenje zahtjeva a u vezi s tim i o gubitku prava na otkup stana (prekluzija).
O svrsi Zakona o prodaji i prekluziji roka za podnošenje zah­tjeva za otkup stana Ustavni sud je u odluci, broj: U-III-2972/2003 od 11. travnja 2006. godine (točka 6.) i dr. zauzeo sljedeće pravno stajalište:
»Ustavni sud ističe da svaki pojedinačni akt nadležnog tijela kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranaka mora biti donesen u skladu i sa svrhom zakona koji se na određeni slučaj primjenjuje.
Svrha Zakona o prodaji stanova, u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava, jest omogućiti da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile.
S obzirom na složenost okolnosti vezanih uz njegovu primjenu, Zakon o prodaji stanova višekratno je mijenjan i dopunjavan, pa su se pojedine izmjene odnosile, pored ostalog, i na produljenje rokova u kojima su nositelji stanarskih prava odnosno drugi ovlaštenici imali poduzeti određene radnje radi ostvarivanja prava vezanih uz kupnju društvenih stanova. Stoga je očigledno da je zakonodavac uvažavao objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima, pa je i iz navedenog razvidno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona.«
4. U točki 5. obrazloženja odluke Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava i time prihvatio ustav­nopravnim prihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda u osporenoj presudi.
Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je u konkret­nom slučaju postupanjem ovlaštenog prodavatelja stana podnositelj ustavne tužbe (tužitelj) doveden u zabludu te je postojao opravdani razlog za propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana.
Ustavni sud nije uzeo u obzir dotadašnje stajalište tog suda o svrsi Zakona o prodaji te o pravnoj posljedici propuštanja roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana s obzirom na nesporno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku pred prvostupanjskim sudom.
S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe, stajalište sadržano u osporenoj presudi drugostupanjskog suda koje nema u vidu zakonsku svrhu zbog koje je ustanovljen institut otkupa stanova već se zasniva na formalističkom tumačenju mjerodavnih odredbi Zakona o prodaji, zahtjevalo je drugačije obrazloženje odluke Ustavnog suda.
Stoga se obrazloženje odluke Ustavnog suda s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja utvrđenog u prvostupanjskom postupku ne može smatrati dostatnim, što cijelu odluku čini ustav­nopravno neprihvatljivom s aspekta zaštite podnositeljevih ustavnih prava.

U Zagrebu, 18. svibnja 2007.

Sutkinja
Agata Račan, v. r.