USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2032

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula S. T. iz S. S., koju zastupa B. P., odvjetnik iz K., na sjednici održanoj 24. svibnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-1134/02-3 od 10. travnja 2003. godine, kojom je uvažena žalba tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, i preinačena je presuda Općinskog suda u Kutini, broj: P-137/00-27 od 26. ožujka 2002. godine, na način da je odbijen podnositeljičin tužbeni zahtjev radi naknade štete.
Presudom Općinskog suda u Kutini naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, da podnositeljici ustavne tužbe na ime naknade štete plati iznos od 68.000,00 kuna s pripadajućim kamatama, te joj naknadi parnični trošak.
2. Obrazlažući navode ustavne tužbe, podnositeljica smatra da je sud drugog stupnja primijenio pogrešno materijalno pravo, odnosno da je primijenio Zakon o utvrđivanju ratne štete (»Narodne novine«, broj 61/91. i 70/91.) umjesto Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), kojega je primijenio sud prvog stupnja.
Podnositeljica se pri tome poziva na međupresudu suda prvog stupnja donesenu u istoj pravnoj stvari, koja međupresuda je prethodila prvostupanjskoj presudi i osporenoj presudi Županijskog suda u Sisku. Osporava da bi se u njenom slučaju radilo o ratnoj šteti i ističe povredu svojih ustavnih prava propisanih člankom 14. stavkom 2., člankom 26. i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske te povredu članka 117. stavka 3. Ustava.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju odredbi članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
4. U istoj pravnoj stvari Općinski sud u Kutini je ranijom međupresudom, broj: P-238/98-10 od 17. rujna 1998. godine, utvrdio da je »tužena Republika Hrvatska odgovorna za naknadu štete tužiteljici S. T., a koja je šteta nastala kao posljedica bolesti zadobivenih u Hrvatskoj vojsci 1994. godine«, smatrajući mjerodavnim Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 23/95., 33/95., 105/99. i 128/99.). Sud je odredio da će se do pravomoćnosti te međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.
Županijski sud u Sisku je rješenjem, broj: Gž-778/99 od 21. veljače 2000. godine, uvažio žalbu tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, ukinuo navedenu međupresudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
Općinski sud u Kutini potom je presudom, broj: P-137/00-27 od 26. ožujka 2002. godine, usvojio podnositeljičin tužbeni zahtjev, usvojivši stajalište da je »bolest tužiteljice posljedica službe u Hrvatskoj vojsci«, te da »tuženik odgovara za štetu tužiteljici temeljem odredbe čl. 48. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama RH. Temeljem navedene odredbe tužena odgovara za štetu tužiteljici po općim propisima obveznog prava. Tako tužena odgovara temeljem odredbe čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima. Za odgovornost tužene u ovom slučaju, bitno je, što je utvrđeno i vještačenjem, da je tužiteljica otišla zdrava u oružane snage, te da se tamo razboljela«.
Na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, sud prvog stupnja je utvrdio da je podnositeljica »zadobila aktivnu specifičnu upalu pluća (tuberkulozu), apsolutno kao posljedicu službovanja u HV, zbog izrazito teških uvjeta života, uzrokovana padom obrambenog sustava organizma«. Podnositeljica je u razdoblju od 22. ožujka 1993. do 30. lipnja 1995. godine obavljala dužnosti referenta za opće poslove, kao mobilizirana osoba.
Članak 173. Zakona o obveznim odnosima glasi:
Šteta nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Članak 174. Zakona o obveznim odnosima glasi:
Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.
Imaocem se smatra vlasnik stvari te društvena pravna osoba koja ima pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje.
5. Županijski sud u Sisku uvažio je žalbu Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, i preinačio presudu suda prvog stupnja, odbivši tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe.
Prema stajalištu suda drugog stupnja, u pravnoj stvari podnositeljice ustavne tužbe pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, jer je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o utvrđivanju ratne štete, a ne Zakon o obveznim odnosima.
Županijski sud u Sisku pri tome se poziva na članke 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, koji glase:

Članak 1.

U svrhu utvrđivanja ratne štete nastale Republici Hrvatskoj, njenim fizičkim i pravnim osobama, a u svezi neprijateljstava te ratnih operacija koje se protiv nje vode, računajući od 15. kolovoza 1990. do njihova prestanka, određuje se osnivanje i djelatnost Republičke, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu ratne štete.

Članak 2.

Ratnom štetom u smislu ovoga zakona smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:
1. šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti,
2. imovini (pokretnoj i nepokretnoj),
3. ratni rashodi,
4. gubitak nacionalnog dohotka,
5. gubitak nacionalnog bogatstva,
6. šteta po okoliš,
7. sve druge vrste šteta.
Ratnom štetom, u smislu ovoga zakona, smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike Hrvatske, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme navedeno u članku 1. ovoga zakona.
Prema stajalištu Županijskog suda u Sisku, u pravnoj stvari podnositeljice ustavne tužbe »do štete je došlo zbog vrlo loših uvjeta u kojima je tužiteljica tada radila, koji su, prema mišljenju ovog suda, neposredno vezani za neprijateljska djelovanja. Naime, tužiteljica je bila smještena na terenu, živjela u kućama bez struje, vode i grijanja, te je često spavala u vreći za spavanje na podu, betonu, a što je na posljetku rezultiralo da je tužiteljica zadobila aktivnu specifičnu upalu pluća (tuberkulozu), a što je, prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, apsolutno posljedica uvjeta u kojima je tužiteljica radila«.
Slijedom svega navedenog, sud drugog stupnja iznosi stajalište da je nastala šteta vezana neposredno za ratna djelovanja neprijatelja, uslijed čega je došlo do narušavanja podnositeljičinog zdravlja te se stoga takva šteta smatra ratnom štetom za koju na temelju Zakona o utvrđivanju ratne štete Republike Hrvatska ne odgovara.
6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom Županijskog suda u Sisku podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Županijski sud u Sisku, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom parničnom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
7. Ocjenjujući razloge podnositeljice sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravo na pravično suđenje, Ustavni sud utvrdio je da osporenom presudom Županijskog suda u Sisku, koji je proveo postupak unutar svoje nadležnosti, podnositeljici to ustavno pravo nije povrijeđeno. Podnositeljici je omogućeno sudjelovanje u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, praćenje tijeka tog postupka, ulaganje pravnog lijeka i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih postupovnih radnji, a osporena presuda suda drugog stupnja donesena je u postupku provedenom na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.).
8. Člankom 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, stoga ta ustavna odredba nije mjerodavna u slučaju podnositeljice (načelno stajalište koje je Ustavni sud zauzeo u odluci broj: U-III-884/2004, »Narodne novine«, broj 2/05.).
9. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava ne sadrži ustavno pravo u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
10. Slijedom iznijetoga, utvrdivši da podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava istaknuta u ustavnoj tužbi, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u tički I. izreke.
11. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-320/2004
Zagreb, 24. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.