USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2034

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Z. K. iz O., kojeg zastupa T. M. Š., odvjetnica iz K., na sjednici održanoj 16. svibnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-2470/­2000-4 od 9. svibnja 2002. godine i
– rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-42-UP/I-4/3497/2-98 od 26. studenoga 1999. godine.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-2470/2000-4 od 9. svibnja 2002. godine, kojom je odbijena podnositeljeva tužba protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01/42-UP/I-4/3497/2-98 od 26. studenoga 1999. godine.
Navedenim rješenjem (donesenim u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti), poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-42-UP/I-4/3497/1-98 od 7. svibnja 1998. godine, kojim je podnositelj, na temelju odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine« broj 53/91., 28/92. i 113/93.), primljen u hrvatsko državljanstvo, te je odbijen zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo uz utvrđenje prestanka važenja svih osobnih isprava izdanih podnositelju na temelju ukinutog rješenja.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnom navodi da je primljen u hrvatsko državljanstvo na temelju izjave kako se smatra pripadnikom hrvatskog naroda.
U odnosu na podatke iz spornog obrasca prijave boravišta (koje je unijela odgovorna osoba na gradilištu), a prema kojoj se (prema ocjeni državnih tijela) smatra Muslimanom, navodi da je pod tako izraženom pripadnošću smatrao vjeroispovijest, a ne nacionalnost.
Nadalje, u ustavnoj tužbi ističe da je u ranije provedenom postupku stjecanja državljanstva iskazao svoju pripadnost hrvatskom narodu, smatrajući kako u konkretnom slučaju njegova izjava iz obrasca (kolektivne) prijave boravišta građevinskih radnika, koja se odnosila na njegovu vjersku, a ne nacionalnu pripadnost ne može biti razlog za poništaj (ranijeg) rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo.
Smatra da mu je osporenim odlukama, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14., te odredba članka 15. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
4. Članak 16. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, glasi:
Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 4. i 5. ovoga zakona i dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.
5. U postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi, utvrđeno je da je Ministarstvo unutarnjih poslova u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti – na temelju odredbe članka 249. točke 4. i članka 250. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96.) i odredbe članka 26. Zakona o hrvatskom državljanstvu – donijelo rješenje 26. studenoga 1999. godine, kojim je poništilo ranije rješenje tog Ministarstva o primitku podnositelja u hrvatsko državljanstvo, jer je saznalo za novu činjenicu koja, da je bila upotrijebljena u prijašnjem postupku, ne bi dala pravni temelj za donošenje rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo.
U obrazloženju rješenja Ministarstvo unutarnjih poslova navodi da je podnositelj 15. ožujka 1999. godine, prilikom prijave boravišta u Korenici upisao da je Musliman po nacionalnosti u obrascu prijave boravišta u rubrici 6. koja se odnosi na nacionalnu pripadnost, pa da je svojom ranijom izjavom o pripadnosti hrvatskom narodu doveo u zabludu tijelo koje je vodilo postupak, zbog čega je rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo poništeno.
Upravni sud Republike Hrvatske osporavanom presudom odbio je podnositeljevu tužbu protiv navedenog rješenja s obrazloženjem da podnositelj kao pripadnik muslimanskog, a ne hrvatskog naroda nije mogao na temelju odredbe članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu biti primljen u hrvatsko državljanstvo te da su bile ispunjene pretpostavke za poništenje rješenja kojim je on primljen u hrvatsko državljanstvo.
6. Ustavni sud je utvrdio da je podnositelj u svojoj izjavi prilikom podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo (izjava i upitnik od 4. travnja 1998.) naveo svoju pripadnost hrvatskom narodu, islamske vjeroispovijesti (Hrvat, islamske vjeroispovijesti).
Na temelju te izjave podnositelj je primljen u hrvatsko državljanstvo (rješenje Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-42-UP/I-4/3497/1-98 od 7. svibnja 1998.).
7. Iz navoda i razloga ustavne tužbe proizlazi da podnositelj smatra kako mu je, zbog pogrešne primjene mjerodavnog zakona i diskriminacije po osnovi vjerske pripadnosti, uskraćena zaštita državljanskog statusa.
Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavnu zabranu diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi. Članak 14. stavak 2. Ustava sadrži ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom.
8. U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere (članak 40. Ustava). Državljanstvo Republike Hrvatske ne ovisi o vjerskoj pripadnosti ili nepripadnosti, pa izjava osobe da je pripadnik neke vjere, odnosno da se ne želi vjerski izjašnjavati, ne može niti smije utjecati na njegov državljanski status. Isto tako, nije dopušteno tumačenje prema kojem osoba samim očitovanjem određene vjere izražava pripadnost nekom narodu (nacionalnost).
Nadalje, izjava o vjerskoj pripadnosti ili nepripadnosti osobe ne predstavlja podatak, prema odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji bi u postupku rješavanja i odlučivanja o njezinom zahtjevu za primitak u hrvatsko državljanstvo mogao imati ikakvo, a posebice ne odlučujuće značenje.
Polazeći od činjenica i okolnosti pod kojima je 15. ožujka 1999. upisana podnositeljeva nacionalnost u obrazac prijave boravišta, Ustavni sud ocjenjuje da sporni podatak – sam po sebi – ne može predstavljati dostatan razlog za obnovu postupka njegova primitka u hrvatsko državljanstvo po službenoj dužnosti, niti za poništavanje rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo koje je ranije doneseno na temelju članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Kad se, naime, radi o državljanskom statusu osobe, članak 9. stavak 2. Ustava izrijekom propisuje da se državljaninu Republike Hrvatske ne može oduzeti državljanstvo. Stoga razlozi zbog kojih se osobi – nakon što je jednom primljena u hrvatsko državljanstvo – ono oduzima (uz utvrđenje prestanka važenja svih osobnih isprava izdanih na temelju rješenja o njezinom primitku u hrvatsko državljanstvo), moraju biti ustavnopravno prihvatljivi, a činjenice na kojima se oduzimanje temelji moraju biti nesporno utvrđene.
Ustavni sud ocjenjuje da razlog za oduzimanje hrvatskog državljanstva podnositelju, koji se svodi na samo jedan podatak iz obrasca prijave boravišta upisan pod specifičnim okolnostima opisanim u točki 2. obrazloženja ove odluke, nije dostatan da bi oduzimanje hrvatskog državljanstva podnositelju bilo ustavnopravno prihvatljivo.
Prema utvrđenju Ustavnog suda, podnositelju ustavne tužbe je u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. u vezi s člankom 14. stavkom 1. Ustava.
9. Zbog utvrđenja povrede ustavnih prava podnositelja zajamčenih člankom 14. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao druge navodne povrede koje u ustavnoj tužbi ističe podnositelj.
10. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točki I. izreke.
11. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2914/2002
Zagreb, 16. svibnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.