HRVATSKI SABOR

 

2184

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 21. lipnja 2007., donio je

NACIONALNI PROGRAM

MJERA ZA UVOĐENJE OBVEZNOGA SREDNJOŠKOLSKOGA OBRAZOVANJA
 

1. UVOD
 

Jedan od temeljnih ciljeva koji Republika Hrvatska želi postići je »razvoj i zapošljavanje u konkurentnom tržišnom gospodarstvu koje djeluje u europskoj socijalnoj državi XXI. stoljeća«.¹

Za njegovo se ostvarenje očekuje istodobno i usklađeno djelovanje u nizu strateških područja, a posebice je naglašena važna uloga obrazovanja i znanosti.

»Suočena s problemom slabe obrazovne strukture Hrvatske i učestalog ranog napuštanja školovanja, hrvatska je Vlada najavila uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja.

Najavljene su mjere jedan od načina stvaranja društva temeljenog na znanju, čime bi Hrvatska unaprijedila svoj ljudski kapital povećavajući svoju ekonomsku konkurentnost i smanjujući socijalnu isključenost dijela populacije uzrokovanu ranim napuštanjem školovanja. Stoga je pokrenuto istraživanje s primarnim ciljem pronalaženja optimalnog modela uvođenja obveznog srednjoškolskog obrazovanja koji bi prihvatio specifičnost hrvatskog društva i postojećega obrazovnog sustava, ali i ponudio prateće programe i mjere koje bi povećale učinkovitost najavljene promjene.«²

Višegodišnje pripreme promjena u srednjoškolskom obrazovanju na kojima radi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s vrsnim stručnjacima iz sustava obrazovanja i gospodarstva osnažene su studijom koju je izradio Institut za društvene znanosti »Ivo Pilar«.

To je stručna i znanstvena podloga za Nacionalni program mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Nacionalni program mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja (dalje: Nacionalni program), temeljen na člancima 62. i 65. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 41/01. i 55/01.), strateški je program Vlade Republike Hrvatske.

Nacionalnim programom utvrđuju se mjere i aktivnosti kojima Republika Hrvatska obvezuje tijela u sustavu državne uprave, kao i ostale dionike sustava, na provedbu ovoga nacionalnoga programa. Provedbu će stoga pratiti Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO), Agencija za strukovno obrazovanje (ASO), Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, škole, sindikalne, strukovne organizacije civilnog društva koje se bave obrazovanjem, sveučilišne i znanstvene ustanove, udruge mladih, sustav socijalne službe, Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), kao i vjerske zajednice i političke stranke, kako bi se usklađenim djelovanjem postigli ciljevi Nacionalnoga programa.

Ishodište je za izradu Nacionalnoga programa, osim u Ustavnim odredbama, u Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010., Znanstvenoj i tehnologijskoj politici Republike Hrvatske 2006. – 2010., koji se oslanjaju na Lisabonsku strategiju, kao i u brojnim domaćim znanstvenim istraživanjima i preporukama kao što su Hrvatska u 21. stoljeću – Znanost, Deklaracija o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja, 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Strateški okvir za razvoj 2006. – 2013. te studijama Instituta za društvena istraživanja »Ivo Pilar« i Instituta za javne financije, kao i Studiji izvodljivosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Nacionalnim programom se, uz ocjenu stanja vezano uz cjelokupno obrazovanje u Republici Hrvatskoj, određuju strateški ciljevi za razdoblje od 2007. do 2013. godine, a to su ponajprije:

– poboljšati stope upisa mladih u srednje škole i stvoriti pretpostavke za veće stope završavanja srednjoškolskog obrazovanja,

– stvoriti uvjete za njihovu bolju socijalnu uključenost, posebice mladih s posebnim potrebama, mladih s poremećajima u ponašanju i bez potpore obitelji te mladih osoba s invaliditetom,

– stvoriti učenicama/učenicima bolje uvjete za učenje i rad u školama,

– poboljšati uvjete rada nastavnika/ca, stručnih suradnika/ca i ravnatelja/ca, njihova sustavnoga stručnog usavršavanja i napredovanja,

– definirati zadaće pojedinih nadležnih tijela državne uprave, javnih ustanova kao i drugih dionika u obrazovnome sustavu,

– stvoriti uvjete za bolju i usklađeniju suradnju između područ­ja obrazovanja i rada,

– usklađivati hrvatski obrazovni sustav s europskim sustavima radi usporedivosti rezultata učenja,

– stvarati pretpostavke za cjeloživotno učenje.

Republika Hrvatska, zemlja kandidatkinja za pristup Europskoj uniji, prepoznala je potrebu i važnost uvođenja promjena u svome obrazovnom sustavu te na temelju svoje duge, bogate i dragocjene tradicije, a u skladu sa suvremenim potrebama društva te smjernicama i ciljevima obrazovnih politika Europe i svijeta, sustavno pristupa njegovu poboljšanju.

Znanje i obrazovanje se smatraju društvenom i gospodarskom vrijednošću, ponajprije zbog procesa i globalizacije. Povezanost rada, znanja i istraživanja postaje prioritetna za društveni, gospodarski i demokratski razvoj. Povezivanjem obrazovanja i znanosti, povećavanjem informacijsko-tehnologijskih i know-how znanja kao komponente konkurentnosti zemlje, usmjeravanjem obrazovnog rada na stjecanje temeljnih i stručnih kompetencija, jačanjem poduzetničkoga duha i inicijative te sustavnim poboljšanjima u području učenja i poučavanja stranih jezika, stvorit će se pretpostavke za integracijske procese, omogućiti mobilnost ljudi, razmjena znanja i ojačati suradnja na razini Europe i svijeta.

»Empirijske ekonomske analize gospodarskoga rasta izazivaju brojne prijepore među stručnjacima. Međutim, varijabla koja se u svim istraživanjima potvrđuje kao važna odrednica rasta jest tzv. ljudski kapital odnosno obrazovanje. Obrazovanje ima jak, pozitivan i univerzalan utjecaj na gospodarski rast.«³

Nezadovoljavajuća obrazovna struktura⁴ i učestalo rano napuštanje školovanja rezultirali su odlukom Vlade Republike Hrvatske koja je u lipnju 2006. godine najavila uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja.

Prema definiciji, obvezno je obrazovanje ono koje je po zakonu određene države obvezujuće i zajamčeno. Slijedom toga, obveznost znači dužnost formalnoga školovanja za sve učenike i učenice, bez obzira na njihova stajališta, odnosno stajališta njegovih ili njezinih roditelja ili staratelja. Jednako tako, obveznost podrazumijeva obvezu i za državu, ponajprije u osiguravanju materijalnih uvjeta i financijskih sredstava, kako bi obrazovanje bilo dostupno svima pod jednakim uvjetima i u skladu sa sposobnostima i interesima učenika i učenica.

Uvođenje načela obveznosti država namjerava, umjesto »prisilom«, ostvariti nizom poticajnih mjera, a prije svega informiranjem, poučavanjem i senzibiliziranjem hrvatske javnosti o važnosti i potrebi stjecanja srednjoškolskoga obrazovanja.

Stoga se uvođenju obveznosti srednjoškolskoga obrazovanja pristupa postupno, najprije poticajnim mjerama kao motivacijskim čimbenicima za obrazovanje. Poticajne mjere su osiguravanje učenicima besplatnih udžbenika, smještaja u učeničkim domovima i međumjesnog prijevoza. Pritom treba reći da sva strana iskustva govore kako mjere osiguravanja besplatnoga školovanja nisu jedine koje utječu na smanjenje stope odustajanja od školovanja.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, osim značajno povećanim ulaganjima u srednjoškolsko obrazovanje (izgradnja/dogradnja srednjih škola, opremanje škola i programa, smanjenje broja strukovnih sektora), ujednačavanjem uvjeta i kvalitete za učenje i rad i sustavnim praćenjem i vrjednovanjem obrazovnih postignuća učenika/ca (nacionalni ispiti, državna matura), te vrjednovanjem i samovrjednovanjem škola, planira niz popratnih mjera i aktivnosti, ponajprije vezanih za sprječavanje neuspjeha srednjoškolaca/ki (prilagodba/promjena nastavnih programa, individualni rad s učenikom/com, poučavanje usmjereno prema učeniku/ici) i osiguravanje njihove učinkovitije uključenosti u nastavni i školski rad (uključivanje u izvannastavne aktivnosti, u rad škole i zajednice).

Osim toga, planiraju se mjere kojima će biti olakšan individualni rad nastavnika/ca i stručnih suradnika/ca s učenicima/cama kako bi se jačao njihov osjećaj uspješnosti, samopoštovanja i samopouzdanja, ali se pritom naglašava važnost pridržavanja uzajamno dogovorenih pravila.

Posebna pozornost će se posvetiti sustavnom profesionalnom informiranju i usmjeravanju učenika/ca kako bi se osobito onim učenicima/cama koji imaju niže profesionalne ambicije, ili onima s posebnim potrebama pomoglo u donošenju odluke u izboru adekvatnoga zanimanja, radi postizanja boljega školskog uspjeha i mogućnosti za zapošljavanje.

Pristup izradi mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja usmjeren je kvalitativnom poboljšanju i unaprjeđivanju cjelovitoga obrazovnoga sustava, od predškolskoga odgoja i obrazovanja, osnovnoškolskoga i srednjoškolskog obrazovanja, do visokoga obrazovanja i cjeloživotnoga učenja, odnosno obrazovanja odraslih, radi ostvarivanja temeljnoga cilja Nacionalnoga programa. Stoga se mjere odnose na sve dionike u sustavu obrazovanja, poglavito u srednjoškolskome obrazovanju.

Potrebno je napomenuti da sastavni dio Nacionalnoga programa čine i druge nacionalne politike, programi i strategije u kojima su definirani ciljevi i mjere vezane za obrazovanje (npr. Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010., Nacionalni program za Rome, Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom, Nacionalni program djelovanja za mlade, Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova 2006. – 2010., ICT Strategija Hrvatska u 21. stoljeću, Strateški okvir za razvoj 2006. – 2013. i drugo).