USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2308

Ustav­ni sud Repub­like Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula L. O. iz Z., na sjednici održanoj 20. lipnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-3378/06-2 od 18. srpnja 2006. godine, i

– presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: P-9869/05 od 23. ožujka 2006. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tuž­bu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-3378/06-2 od 18. srpnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: P-9869/05 od 23. ožujka 2006. godine. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice da se utvrdi da je tuženik HEP D. d.o.o., DP E. Z., nezakonito izdala elektroenergetsku suglasnost za priključak na električnu energiju na ime A. Lj., na objektu koji je u vlasništvu podnositeljice.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositeljice ocijenivši da nisu ispunjene sve pretpostavke za pružanje sudske zaštite na temelju članka 67. Zakona o upravnim sporovima (»Narod­ne novine«, broj 53/91., 9/92. i 77/92., u daljnjem tekstu: ZUS).

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava. Ističe da je tuž­bu Općinskom sudu podnijela na temelju članka 67. ZUS-a smatrajući da su joj nezakonitom radnjom tuženika, a koja se sastoji u izdavanju suglasnosti A. Lj. za priključak na električnu energiju na objektu koji je njeno vlasništvo, povrijeđena Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode. Podnositeljica smatra pogrešnim utvrđenje sudova da vlasništvo objekta nije pretpostavka za isporučivanje električne energije. Ističe, naime, da se prema članku 4. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 14/06.) elektroenergetska suglasnost izdaje za svako obračunsko mjesto vlasniku građevine, odnosno pravnoj ili fizičkoj osobi koja ima neko drugo stvarno pravo na građevini. Također, člankom 7. stavkom 3. alinejom 1. tih Općih uvjeta propisano je da je za izdavanje elektroenergetske suglasnosti i za priključenje, kupac ili proizvođač dužan nadležnom operateru dostaviti i podatke o vlasniku građevine.

Podnositeljica smatra pogrešnim i ocjenu sudova da joj je u konkretnom slučaju osiguran drugi put pravne zaštite.

Podnositeljica predlaže da Ustav­ni sud usvoji ustavnu tuž­bu, ukine osporene presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba je osnovana.
 

3. Iz spisa Općinskog suda u Zagrebu razvidno je da je podnositeljica podnijela tuž­bu Općinskom sudu na temelju članka 67. ZUS-a kojim je propisano:

Postupak za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ukoliko je takva sloboda ili pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita, pokreće se tužbom zbog nezakonite radnje.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik elektroenergetsku suglasnost izdao na temelju ugovora o zajedničkoj gradnji sklopljenog 1979. između podnositeljice i A. Lj. koji ugovor je raskinut pravomoćnom presudom iz 1985. godine. Sud, međutim, smatra da tu činjenicu tuženik nije mogao znati, jer mu je ugovor kao važeći prezentiran od strane A. Lj. Sud se poziva i na odredbe Općih uvjeta isporuke električne energije (»Narod­ne novine«, broj 8/91., 61/92., 70/92., 78/93. i 81/97.) kojima nije propisana »bilo kakva provjera vlasništva nad objektom za koji određena osoba traži izdavanje takve suglasnosti«. Sud stoga smatra da tuženik nije počinio nezakonitu radnju.

Sud prihvaća tvrdnju podnositeljice da je postavljanje priključ­ka električne energije na njenu nekretninu zadiranje u njezino pravo vlasništva, no smatra da joj za zaštitu njenog prava vlasništva stoji na raspolaganju vlasnička tužba.

Sud ističe da se prema članku 67. ZUS-a sudska zaštita pruža uz kumulativno ispunjenje triju pretpostavki:

– da je povrijeđeno jedno od Ustavom zajamčenih prava i sloboda, a koja povreda u vrijeme podnošenja tužbe još traje;

– da je to pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti i

– da za zaštitu tih prava i sloboda nije osigurana druga sudska zaštita.

Smatrajući da nisu ispunjene dvije od tri pretpostavke koje moraju biti ispunjene kumulativno da bi joj pružio zaštitu na temelju članka 67. ZUS-a, sud je tužbeni zahtjev podnositeljice odbio.

Drugostupanjski sud je potvrdio činjenična utvrđenja i primjenu mjerodavnog prava od strane suda prvog stupnja, pozvavši se pritom i na odredbe Zakona o elektroprivredi (»Narod­ne novine«, broj 31/90.).

4. Ustav­ni sud prije svega smatra potrebnim istaći da je elektroenergetska suglasnost, za koju podnositeljica smatra da predstavlja nezakonitu radnju, izdana 1998. godine. Zakon o elektroprivredi na kojeg se poziva drugostupanjski sud u osporenoj presudi prestao je važiti 1. siječnja 2002., danom primjene Zakona o tržištu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 68/01.). Zakon o tržištu električnom energijom prestao je pak važiti 23. prosinca 2004. stupanjem na snagu novog Zakona o tržištu električnom energijom (»Narod­ne novine«, broj 177/04.).

Opći uvjeti isporuke električne energije bili su donijeti na temelju članka 23. Zakona o elektroprivredi iz 1990., a nakon prestanka važenja pravne osnove na temelju koje su donijeti, ostali su na snazi na temelju izričite odredbe članka 38. stavka 2. Zakona o energiji (»Narod­ne novine«, broj 68/01. i 177/04.):

Do dana stupanja na snagu propisa iz stavka 1. ovoga članka primjenjivat će se podzakonski propisi kojima su uređena odnosna pitanja ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.

Opći uvjeti za opskrbu električnom energijom, donijeti na temelju ovlaštenja iz članka 29. Zakona o energiji, primjenjuju se od 1. travnja 2006. godine. U tom smislu pozivanje podnositeljice u ustavnoj tužbi na odredbe tih općih uvjeta, Ustav­ni sud ocjenjuje neosnovanim.

5. Osnovanost podnositeljičinog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila je o ocjeni sudova o tome jesu li kumulativno ispunjene sve tri pretpostavke za podnošenje tužbe zbog nezakonite radnje iz članka 67. ZUS-a.

Ocjenu da se ne radi o nezakonitoj radnji službene osobe u tijelima državne vlasti sudovi temelje na činjenici da Općim uvjetima isporuke električne energije i Zakonom o elektroprivredi nije propisana obveza tuženika da provjeri vlasništvo objekta za koji se traži izdavanje elektroenergetske suglasnosti.

U konkretnom slučaju, kao što je razvidno iz spisa predmeta, tuženik je izdao suglasnost na temelju ugovora o zajedničkoj izgradnji dvojne obiteljske kuće sklopljenog 1979. godine. Zahtjev za izdavanje elektroenergetske suglasnosti A. Lj. podnio je gotovo dvadesetak godina nakon sklopljenog ugovora (1998.). Ugovor je raskinut 1985. pravomoćnom presudom. Podnositeljica je vlasnica nekretnine, dok A. Lj. nema nikakvih stvarnih prava na istoj nekretnini. Podnositeljica je tuženika još 1999. izvijestila o činjenici da je suglasnost izdao na temelju ugovora koji je raskinut i vezano uz nekretninu koja je njeno vlasništvo.

S obzirom na takve okolnosti konkretnog slučaja, Ustav­ni sud ocjenjuje da se ponašanje tuženika ne može opravdati samo time što mu u općim uvjetima nije propisana obveza provjere vlasništva, kao što to čine sudovi u osporenim presudama.

6. Sudovi su nadalje ocijenili da nije ispunjena niti treća pretpostavka za pružanje sudske zaštite na temelju članka 67. ZUS-a; ocijenili su, naime, da je podnositeljici za zaštitu njenih prava i sloboda osigurana druga sudska zaštita.

Razmatrajući navode ustav­ne tužbe i obrazloženje osporenih presuda, vezano uz »neispunjavanje« treće pretpostavke iz članka 67. ZUS-a, Ustav­ni sud pošao je od sljedećeg:

Pravo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, obuhvaća više aspekata koji čitav proces suđenja čine pravič­nim. U svojoj biti to je postupovno jamstvo koje zahtijeva da postupak od strane državnih tijela bude proveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje.

Pravo svakoga na pristup sudu dio je temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, a podrazumijeva pristupačnost postupku sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja. I samo pravo na pristup sudu ima nekoliko aspekata. Mogućnost iniciranja sudskog postupka radi donošenja odluke o pravima i obvezama stranaka sama po sebi nije dovoljna da bi se osiguralo pravo pristupa sudu.

Člankom 71. ZUS-a propisana su osnovna načela postupanja suda vezano uz tuž­bu podnijetu na temelju članka 67. ZUS-a. Prema članku 71. ZUS-a sud postupa prema tužbi hitno i na način kojim se, čuvajući osnovna načela postupka, osigurava uspješna zaštita prava i interesa građana i tijela državne vlasti, poduzeća i drugih pravnih osoba.

Iz navedenog slijedi da prilikom odlučivanja o tome je li za zaštitu prava strankama osigurana druga sudska zaštita, naročito kada se otklanja pružanje sudske zaštite na temelju članka 67. ZUS-a, sudovi moraju obrazložiti svoju ocjenu da je u određenom slučaju osigurana druga sudska zaštita. Naime, ta druga sudska zaštita mora biti realna i ostvariva, jer se u protivnom stranku dovodi u situaciju da joj je onemogućen pristup sudu kao dio temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Prvostupanjski sud paušalno navodi da podnositeljici stoji na raspolaganju vlasnička tužba; prema članku 161. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narod­ne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06., u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (podnositeljica je u posjedu svoje nekretnine), razvidno je da članak 161. Zakona o vlasništvu ne bi mogao biti primjenjiv.

Drugostupanjski sud ističe da je pravo vlasništva podnositeljica ovlaštena štititi tužbom zbog uznemiravanja u smislu članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje:

(1) Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

(2) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

U stavku 2. članka 167. Zakona o vlasništvu navedene su činjenice koje vlasnik mora dokazati da bi sud usvojio njegovu tuž­bu i naložio prestanak uznemiravanja (između ostalih, da ga se uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari). Ako se pođe od vlasničkih ovlaštenja koja sadrži pravo vlasništva (pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja) i okolnosti konkretnog slučaja, dvojbeno je je li isporukom električne energije na tuđe ime (na ime treće osobe nevlasnika) a na nekretninu koja je u vlasništvu podnositeljice, podnositeljica uskraćena u izvršavanju svojih vlasničkih ovlaštenja u pogledu te nekretnine, odnosno bi li joj sud pružio zaštitu na temelju članka 167. Zakona o vlasništvu. Ustav­ni sud stoga ocjenjuje da niti drugostupanjski sud nije učinio vjerojatnim da bi tužbom zbog uznemiravanja podnositeljici bila osigurana druga sudska zaštita.

7. Ustav­ni sud na kraju posebno napominje da sudska zaštita prava građana (u konkretnom slučaju, prava vlasništva podnositeljice) ne smije biti prividna ni teoretska, nego stvarna i učinkovita. Prema utvrđenju Ustavnog suda, sudovi su svoje presude zasnovali na nepotpunom i formalističkom tumačenju općih uvjeta, te paušalnoj ocjeni da je podnositeljici osigurana druga sudska zaštita, a da pri tome nisu vodili računa o načelima i svrsi zbog koje je ustanovljen institut iz članka 67. ZUS-a niti o okolnostima konkretnog slučaja. Prema ocjeni Ustavnog suda, nema zapreke da se o podnositeljičinim pravima ne odluči u postupku pokrenutom tužbom iz članka 67. ZUS-a, jer se radi o radnji tijela javne vlasti koja traje i protiv koje je svaka druga sudska zaštita samo teoretska.

Slijedom navedenog, Ustav­ni sud utvrđuje da su podnositeljici povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Iz tih razloga je, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Repub­like Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno kao u izreci.

Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Repub­like Hrvatske.

Broj: U-III-2995/2006
Zagreb, 20. lipnja 2007.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.