USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2316

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula S. p. c. o. u V. Z., koju zastupa Z. N., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 20. lipnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-421/04-2 od 22. srpnja 2004., te se predmet vraća Županijskom sudu u Bjelovaru na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. S. p. c. o. u V. Z. (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-421/04-2 od 22. srpnja 2004., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Grubišnom Polju broj: P-1/04-122 od 27. siječnja 2004., na način da se odbija tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe kao tužiteljice da joj Grad Grubišno Polje, na ime naknade štete, isplati iznos od 30.634,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Prvostupanjska presuda potvrđena je u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika Grada Grubišno Polje, kojim je tuženik od podnositeljice ustavne tužbe potraživao iznos od 143.471,45 kn.

Drugostupanjski sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete niti postoje pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe da je prednik tuženika, Općina Grubišno Polje, na temelju dosjelosti stekla vlasništvo nekretnina, koje u naravi predstavljaju crkvu s dvorištem i pašnjak u V. Z., što je utvrđeno pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Grubišnom Polju, broj: P-136/95-3 od 18. prosinca 1995. Tuženik u tom predmetu bio je prednik podnositeljice, G.-i. c. o. iz V. Z., zastupana po privremenom zastupniku. Podnositeljičin prijedlog za ponavljanje tog postupka odbačen je pravomoćnim rješenjima. Na temelju te presude tuženik je upisao svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama, a na temelju dozvole za rušenje od Ministarstva prostornog uređenje, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske, crkva je srušena 6. lipnja 1996. godine.

Smatrajući da se radi o »neistinitoj, nevaljaloj uknjižbi«, podnositeljica ustavne tužbe podnijela je brisovnu tužbu i tužbu radi nak­nade štete. Djelomičnom presudom Općinskog suda u Grubišnom Polju, broj: P-128/98-66 od 30. siječnja 2002. naloženo je brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju presude broj: P-136/95-3 od 18. prosinca 1995., te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedene presude, tako da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama s imena prednika tuženika, Općine Grubišno Polje, uz istovremeni upis prava vlasništva tih nekretnina na ime prednika podnositeljice, G.-i. c. o. iz V. Z.

Nakon pravomoćnosti brisovne tužbe, prvostupanjski sud je nastavio postupak vezan uz tužbeni zahtjev podnositeljice da sud naloži tuženiku da joj na ime naknade štete, podredno stjecanja bez osnove, isplati iznos od 30.634,20 kn, odnosno iznos vrijednosti upotrebljivog građevnog materijala srušene crkve. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev podnositeljice ocijenivši da je rušenjem crkve podnositeljici nanesena materijalna šteta.

3. Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj osporenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen njen tužbeni zahtjev, povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. Ustava. Podnositeljica smatra pogrešnom ocjenu drugostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete, kao i da nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove.

Prema mišljenju podnositeljice, drugostupanjski sud je, obrazlažući razloge zbog kojih smatra da nema pretpostavki za vraćanje stečenog bez osnove, pošao od pogrešnog utvrđenja da je osnova postojala u trenutku stjecanja prava vlasništva na iskoristivom građevnom materijalu, te da i dalje postoji, jer presuda na temelju koje je tuženik stekao pravo vlasništva spornih nekretnina (broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995.) nije ukinuta, a upis u zemljišnu knjigu nije modus za stjecanje prava vlasništva. Podnositeljica također ističe da je tuženik stekao pravo vlasništva dosjelošću, pa je osnova stjecanja zakon, a presuda ima deklaratoran karakter, jer samo utvrđuje stjecanje vlasništva dosjelošću. Smatra da drugostupanjski sud pogrešno tumači granice pravomoćnosti djelomične presude broj: P-128/98 od 30. siječnja 2002. kada zaključuje da presuda broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995. još postoji, jer nije ukinuta niti stavljena izvan snage. Podnositeljica naime smatra da su pravomoćnošću navedene djelomične presude ukinuti pravni učinci presude broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995. te da ta presuda više ne proizvodi nikakve pravne učinke. Time je, prema mišljenju podnositeljice, otpala pravna osnova stjecanja prava vlasništva, pa su »automatski« bile ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove.

Osim toga, podnositeljica ističe da prvostupanjski sud nije raspravljao o osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove (već se ograničio na raspravljanje zahtjeva za naknadu štete), pa je drugostupanjski sud, utvrđujući, bez održavanja rasprave, činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Podnositeljica predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Iz spisa Općinskog suda u Grubišnom Polju broj: P-1/04 (raniji broj: P-128/98) razvidno je da je prvostupanjski sud djelomičnom presudom broj: P-128/98 od 30. siječnja 2002. usvojio dio tužbenog zahtjeva podnositeljice i naložio brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi presude Općinskog suda u Grubišnom Polju, broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995., te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedene presude, na način da se briše pravo vlasništva na tim nekretninama s imena prednika tuženika, Općine Grubišno Polje, uz istovremeni upis prava vlasništva tih nekretnina na ime prednika podnositeljice, G.-i. c. o. iz V. Z.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je prednik tuženika, u vrijeme kada nije bilo predstavnika podnositeljice ustavne tužbe niti njenog prednika u V. Z., tužio prednika podnositeljice, te zbog priznanja tužbenog zahtjeva od strane staratelja za poseban slučaj, ishodio presudu na temelju priznanja, kojom se utvrđuje da je stekao vlasništvo na spornim nekretninama dosjelošću, iako je predniku tuženika, prema uvjerenju suda, moralo biti poznato da je faktični (izvanknjižni) vlasnik spornih nekretnina podnositeljica, unatoč tome što je u zemljišnim knjigama bio upisan njezin prednik. Sud je stoga utvrdio da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri, te da je podnositeljičino knjižno pravo povrijeđeno uknjižbom prava vlasništva na spornim nekretninama u korist prednika tuženika.

Nakon pravomoćnosti djelomične presude sud je nastavio s postupkom vezano uz tužbeni zahtjev kojim podnositeljica potražuje od tuženika određeni iznos na ime naknade materijalne štete odnosno stjecanja bez osnove, u visini vrijednosti građevnog materijala koji se mogao iskoristiti iz porušene građevine.

Protutužbom tuženik potražuje od podnositeljice naknadu troškova rušenja i odvoza materijala.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da je rušenjem crkve prednik tuženika Općina Grubišno polje nanijela podnositeljici običnu štetu u smislu članka 155. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega tuženik, kao pravni sljednik Općine Grubišno Polje, odgovara za nanesenu štetu na temelju članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 172. stavkom 1. ZOO. Odgovornost tuženika kao pravnog slijednika Općine Grubišno Polje, sastoji se, prema ocjeni tog suda, u tome što je Općinsko poglavarstvo Općine Grubišno Polje, angažirajući projektno poduzeće za izradu projekta uklanjanja građevine, ishođenje dozvole te sklapanjem ugovora za uklanjanje građevine, prouzročilo podnositeljici štetu, a odgovornost pravne osobe za rad njezina tijela presumira se. Visinu štete sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka.

Sud je nadalje utvrdio da tuženik nije dokazao da je podnositeljici šteta u vidu umanjenja imovine nastala bez njegove krivnje, jer je usprkos postojanja presude broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995. morao i mogao znati da se ta presuda temelji na nedopuštenom raspolaganju stranaka u tom parničnom postupku, odnosno da je ista donesena na temelju priznanja staratelja za poseban slučaj koji je zastupao prednika podnositeljice, unatoč općepoznatoj okolnosti za mještane tog područja o čijoj se zapravo crkvi radi te da staratelj nije podnosio žalbu protiv te presude pa je ona postala pravomoćna. Sud smatra da navedeno činjenično stanje na nedvojben način potvrđuje i pravomoćna djelomična presuda broj: P-128/98 od 30. siječnja 2002. godine.

Sud smatra da tuženik nije dokazao da je zbog eventualne opasnosti za okolinu zbog ruševnog stanja crkve bilo potrebno postupati izuzetno hitno, u krajnjoj nuždi, te odmah po pravomoćnosti presude broj: P-136/95 ishoditi sve potrebne dozvole, sklopiti ugovor s izvođačem radova i srušiti spornu građevinu, pogotovo u situaciji kada je predniku tuženika na nedvojben način dano do znanja da podnositeljica to smatra svojim vlasništvom, te da će rušenje crkve smatrati povredom svog prava vlasništva.

Prema ocjeni tog suda, činjenica postojanja moguće opasnosti od obrušavanja navedene crkve ne oslobađa tuženika od odgovornosti za štetu, a činjenica eventualnog urušavanja objekta, prema ocjeni suda nije ni odlučna, jer da se objekt i urušio, podnositeljica bi imala pravo vlasništva upotrebljivog materijala.

Budući da je sud usvojio tužbeni zahtjev za naknadu štete, o »zahtjevu tužitelja temeljem stjecanja bez osnove sud nije odlučivao«.

Protutužbeni zahtjev tuženika za naknadu troškova rušenja i odvoza materijala sud je ocijenio neosnovanim, jer je samo rušenje predstavljalo štetnu radnju za podnositeljicu, pa ni po kojoj osnovi ona nije dužna nadoknaditi troškove učinjenih joj štetnih radnji.

6. Drugostupanjski sud je u osporenoj presudi ocijenio da je u vrijeme rušenja crkve tuženik bio vlasnik iste, te je kao vlasnik odlučio srušiti tu građevinu, postupajući pritom u skladu sa zakonom pribavivši nužnu dozvolu za uklanjanje objekta. Sud ocjenjuje da ne postoji protupravnost u postupanju tuženika te da nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete.

Drugostupanjski sud nadalje ocjenjuje da ne postoje ni pret­postavke za vraćanje stečenog bez osnove, jer je, smatra taj sud, osnova (pravomoćna presuda broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995.) postojala u trenutku stjecanja prava vlasništva na iskoristivom građevnom materijalu, a i dalje postoji. Sud ističe da je tuženik stekao pravo vlasništva na temelju pravomoćne presude, a u tom slučaju upis u zemljišne knjige nije pretpostavka odnosno modus za stjecanje prava vlasništva, već ovisi o volji stjecatelja. Kada je podnositeljica podnijela brisovnu tužbu, koju je sud usvojio djelomičnom presudom broj: P-128/98 od 30. siječnja 2002., time nije bila ukinuta pravomoćna presuda broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995.

Iz tih razloga drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanom i protutužbu tuženika za naknadu štete u visini troškova rušenja crkve. Sud naime ističe da je tuženik kao vlasnik nekretnine na temelju dozvole odlučio izvesti rušenje ostataka crkve, a da je prednik podnositeljice, na temelju pravomoćne presude, ponovo upisan kao vlasnik. Sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost podnositeljice za naknadu štete tuženiku.

Ustavna tužba je osnovana.

7. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li osporenim aktima povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

Ispitujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru podnositeljici ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

U postupku koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku, prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe ocijenivši da je prednik tuženika rušenjem crkve podnositeljici nanio štetu, te je obvezao tuženika da podnositeljici tu štetu, koja se sastoji u vrijednosti materijala koji se mogao iskoristiti iz porušene građevine, naknadi.

Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zauzeo stajalište da u postupanju prednika tuženika nije bilo protupravnosti slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete. Drugostupanjski sud smatra da ne postoje ni pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove (što je uz naknadu štete, podnositeljica istaknula u tužbi). Ovo iz razloga jer je osnova, a to je prema stajalištu suda presuda prvostupanjskog suda broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995., postojala u trenutku stjecanja prava vlasništva na iskoristivom građevnom materijalu, a i dalje postoji budući da ta presuda nije ukinuta.

8. Člankom 210. ZOO-a propisano je:

(1) Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

(2) Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Osnovanost podnositeljičinog tužbenog zahtjeva s osnove vraćanja stečenog bez osnove ovisi, dakle, o utvrđenju je li dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, a da taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, odnosno je li osnova, ako je i postojala, kasnije otpala, u kojem slučaju također postoji obveza vraćanja odnosno nadoknade.

Ustavni sud smatra da je drugostupanjski sud, ispitujući osnovanost tužbenog zahtjeva podnositeljice za isplatu određenog novčanog iznosa, sa stajališta (pravne osnove) vraćanja stečenog bez osnove, pošao od pogrešnih utvrđenja slijedom čega je osporena presuda utemeljena na ustavnopravno neprihvatljivim razlozima.

Naime, tuženik je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, dakle na temelju zakona, koja činjenica je utvrđena (potvrđena) presudom na temelju priznanja broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995. Dosjelost je originarna osnova za stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme uz pretpostavku da je posjed određene kvalitete. U smislu odredbi Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., u daljnjem tekstu: ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe tuženika, upis u zemljišne knjige pretpostavka je odnosno konstitutivan element stjecanja, promjene i prestanka stvarnih prava na nekretninama kad se stvarna prava stječu, mijenjaju i prestaju na temelju pravnog posla (članak 33. ZOVO). Kada se, međutim, prava stječu, mijenjaju ili prestaju na temelju odluke suda, drugog tijela, na temelju zakona ili nasljeđivanjem, upis u zemljišnu knjigu nije materijalnopravna pretpostavka takvog stjecanja promjene ili prestanka stvarnog prava. Upis stjecanja stvarnog prava do kojeg je došlo izvanknjižno (na temelju odluke nadležnog tijela, zakona ili nasljeđivanjem) deklaratornog je značenja.

Pored činjenice da je tuženik pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao dosjelošću, dakle, na temelju zakona, a presudom broj: P-136/95 ta činjenica samo se utvrđuje, drugostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da je osnova stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama pravomoćna presuda broj: P-136/95. Iz toga nadalje zaključuje da pravna osnova stjecanja i dalje postoji, odnosno da nije kasnije otpala, budući da ta presuda nije ukinuta.

Pošavši dakle od pogrešnog shvaćanja, drugostupanjski sud propustio je ocijeniti kakav značaj odnosno učinak ima brisovna tužba, u smislu članka 210. stavka 3. ZOO-a, odnosno u smislu postojanja, neostvarene ili otpale osnove u konkretnom slučaju.

Brisovnom tužbom, naime, zahtijeva se brisanje neistinite, nevaljane uknjižbe i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nevaljane, neistinite uknjižbe. Pravomoćnom i ovršnom presudom kojom se usvaja tužbeni zahtjev za brisanje, u zemljišnim knjigama uspostavit će se pravno stanje koje je postojalo prije provedbe neistinitog upisa, to jest ponovno će kao nositelj knjižnog prava biti upisana osoba koja je stvarni nositelj tog prava. Učinak takve presude jest da nastaje pravno stanje kao da neistinit upis nije ni bio proveden (ex tunc). Djelomičnom presudom broj: P-128/98 prvostupanjski sud naložio je brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju presude broj: P-136/95 na način da se pravo vlasništva na spornim nekretninama briše s imena prednika tuženika uz istodobni upis prava vlasništva na ime prednika podnositeljice ustavne tužbe.

9. Sukladno navedenim utvrđenjima i ocjenama Suda, Ustavni sud prihvatio je navode podnositeljice ustavne tužbe da joj u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava, jer se osporena presuda Županijskog suda u Bjelovaru može ocijeniti proizvoljnom, a time i ustavnopravno neprihvatljivom.

Zbog utvrđenja povrede ustavnog prava podnositeljice na jednakost pred zakonom, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije razmatrao eventualne povrede drugih ustavnih prava na koje se upućuje u ustavnoj tužbi.

10. Iz navedenih razloga je, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno kao u izreci (točke I. i II. izreke).

Objava ove odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-3443/2004

Zagreb, 20. lipnja 2007.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.